Ružna žena
Davnih dana, Jelena Matković je suzama natapala rub iznošene, ali tako drage kućne odore. Željela je zavijati, jadikovati i možda čak nekoga ugristi.
Muž joj je tog jutra rekao da nije lijepa. Bacio joj je te riječi u lice kao mokru krpu. Usporedio ju je sa starom i zlovoljnom suprugom gospodina Slavka s trećeg kata, nazvao ju je kravetinom, a zatim obukao odijelo koje mu je baš ona ispeglala, uzeo ručak što mu ga je pripremila i otišao na posao.
Cijeli dan sve joj je padalo iz ruku. Kolege su joj izgledali još gadljivije nego inače, a stranke još goraštije i gluplje nego obično.
Jelena je tugovala svom svojom velikom dušom, zarobljenom u tijelu veličine četrdeset četiri. Tugovala je, ali je ipak razmišljala što kupiti u dućanu da spremi večeru.
Trebat će raditi gulaš, znači treba kupiti junetinu junetinu On ju je nazvao kravetinom! Rekao je da je ružna!
Nije Jelena Matković bila slijepa znala je odavno da ljepotom ne plijeni. Najprije su to stalno ponavljale mama i baka, kasnije svekrva, a evo sad i muž.
No, kad to kaže njezin čovjek, to baš zaboli. Prije nije nikad tako govorio. Vjerojatno je našao neku drugu, možda će je uskoro i ostaviti.
Automatski je ošinušeći pogledom još jednom mušterijom, sjetila se da je danas naručena kod frizerke. Trebala je obnoviti boju.
Njene usne iskriviše se u ciničan smiješak. Čemu trošiti novce, hoće li joj boja učiniti lice ljepšim? Ali kad je već naručena, nema smisla izostati. Mara Radić joj to ne bi oprostila.
Frizerka Mara Radić već je više od dvadeset godina šišala i bojala Jelenu Matković. Nije joj više ni trebala govoriti koja boja, koja dužina sve je znala napamet. Za dvadeset godina i dijete bi zapamtilo, a Jelena ionako uvijek traži isto.
Čim je kročila unutra, Mara je znala da s njom nešto nije u redu, pa joj je svojom poznatom nježnošću tiho prišla:
Vi se ne smijete šišati u ovakvom stanju! Daj mi, zlato, reci što te muči. Treba najprije glavu iznutra srediti, inače će boja loše ispasti.
Jelena frknu, pogleda je prijekorno i briznu u plač. Plačući i mucaći uspjela je ispričati kakav joj kamen leži na srcu.
Slušaj, to mi je i malo smiješno i žalosno. I što ako te muž nazvao ružnom? To nije razlog za isplakati sve Jadransko more, to je razlog da se uljepšaš! Čudno je što do ove sjedine, da insistiram na sijedoj nisi to naučila!
Jelena htjede krenuti s jadima: o figuri, tankoj kosi, sitnim očima i ostalim manama, ali Mara je rezolutno prekide.
Misliš da je ljepota stvar onih mršavica što ih vjetar nosi, a glas razvali? Ma, smiješna si! Ljepota je ono što ti pokažeš svijetu. Malo stisneš trbuh, malo istakneš struk, negdje pokriješ, negdje naglasiš. Dobri majstor i iz tri vlasi napravi čudo. I male oči mogu zasjati. Dijamant, makar bio sitan, ipak vrijedi! Samo se moraš sobom baviti.
Ali nemam za to vremena brani se Jelena pod tim naletom.
Jok, a kako stigneš sve kod kuće?
Tad je Jelena oživjela, počela nabrajati sve svoje kućne brige: pranje, peglanje, kuhanje, spremanje, još uvijek pomaže i sinu, iako je već odrastao. Kada da stigne na sebe misliti?
Znači, za sve to imaš vremena, a za sebe ne? E pa to se lako promijeni. Umjesto ravnanja crta na muževim hlačama manikura! Umjesto tri slijeda za večeru odlazak na feniranje! Ljepota traži žrtve, a neka najveća bude tvoj muž. Ionako je to htio.
Jelena je šutjela i upijala riječi, dok su joj se misli vrtjele. Čak je i na prijedlog da promijeni frizuru i boju prvi put samo kimnula glavom, zamišljena.
Razmišljanja su se protegla i do kuće, pa je time šokirala muža kad se vratio. Nije ga dočekala večera, već supruga s novom, smjelom bojom kose.
A najčudnije je bilo što se u njezinoj glavi događalo nešto za njega neviđeno, što joj je lice mijenjalo izraz kakav on prije nije vidio.
Pokušao je tiho izazvati svađu, ali nije mu uspjelo, jer nema ljutnje kad te netko ignorira i ne sluša.
Na kraju se na silu uvrijedio i otišao leći, ne rekavši joj laku noć. Na njihov jutarnji razgovor je već zaboravio.
I baš uzalud, jer upravo taj razgovor pokrenuo je sve promjene koje su ušle u njihov dotad mirni život.
Muž je s nelagodom gledao ženu koja je svakim danom postajala privlačnija, dok je njihov stan tonuo u obiteljski nered. Oh, gdje su mirisne polpete što su grijale srce?
A za crte na hlačama brzo je zaboravio.
Morao se podsjetiti da se košulje same ne peru i ne peglaju, a lunchbox bude tužan u sudoperu ako ga sam ne opereš, ni ručak se sam neće spremiti.
Ali sada je uz njega stajala lijepa žena. To su primijetili susjedi, prijateljice, pa čak i naporne kolegice. I muž je shvatio da mu je supruga postala nalik ženama koje je krišom gledao.
Sad je imao vlastitu kućnu Afroditu, istina, već u godinama ali ipak. Sjedi i divi se njezinoj ljepoti. No, nije mu se dalo diviti.
Poželio je samo da kune prestanu nestajati iz novčanika, da opet nešto fino napuni frižider umjesto vječite praznine. I da mu netko zašije rupu na čarapi. Ta nećeš Afroditu za to molitiJelena ga je promatrala s blagim smiješkom, osjećajući mir prvi put nakon dugo vremena. Okrenula se ogledalu i prepoznala sebe u pogledu punom života, kakav nije viđala godinama.
Sutradan na poslu, klijent ju je zaustavio u hodniku: “Vaš osmijeh ljepši je od sveg cvijeća na prozoru.” Jelena se nasmiješila cijelim licemi očima, i srcem. Ispod strogo krojenih rukava osjetila je energiju što čeka da je svijet otkrije.
Kod kuće, umjesto lonca u ruci, držala je knjigu. Razgovarala je sa sinom, šalila se s frizerkom Marom na kavi, pisala sa susjedom nove recepte smijeha. Stol je ponekad zjapio prazan, ali Jelenin pogled bio je bogatiji nego ikad.
Jedne večeri muž je, posrćući zamjenski ručak, tiho šapnuo: “Možda sam bio grub Znaš, ti sada zaista zračiš.” Jelena je samo slegnula ramenima i, ne skidajući osmijeh, uzvratila: “Zapravo, uvijek sam zračila. Sad to vidim i ja.”
U tom trenu on je shvatio ono što ni on, ni mama, ni baka, ni slavne slike nisu: prava ljepota nije mirna, već divlja i hrabra. Živi, čak i kad ne kuha polpete, i raste svaki put kad žena sebe izabere.
I od tada, svako jutro, u zrcalu ogledne škole, Ružna žena gledala je poznato, blistavo licei napokon, s užitkom, rekla: “Dobar dan, ljepotice!”
