Nije očekivao da će njegova djeca ovako reagirati na odlazak dadilje

Sunce nad Zagrebom imalo je onu bezobzirnu naviku otkrivanja svega što bismo najradije sakrili. Nije dopuštalo polusjene, ni tračak mraka dovoljno gust da prikrije sramotu. Tog jutra, svjetlost je udarala po bijelim pročeljima na Tuškancu kao presuda: sve je izgledalo savršeno, uredno, tiho a iza živice podšišane do milimetra, upravo je buknula oluja.

Kapija imanja Novak bila je otvorena. Ne otvorena radi dobrodošlice. Otvorena kao kad nekoga izbacuješ.

Iza kovanih vrata, dvorište je ličilo na razglednicu: travnjak pod konac, popločana staza, fontana na sredini, borovi i breze kao obrisi uz oblačno zimsko nebo. Savršenstvo toliko glatko da pomalo prijeti.

Prva je izašla Dora. Nju ne biste zapazili na društvenim događanjima i upravo zato se na tom mjestu mogla toliko dugo zadržati. S trideset godina znala je kako hodati nečujno, kako tiho zatvoriti vrata, kako postojati bez uznemiravanja. Kestenjasta kosa svezana joj je bila u skromnu pundžu, odjeća jednostavna, neupadljiva, držanje uspravno usprkos brojnim neprospavanim noćima. Na sebi je nosila svijetlu pregaču, vlastiti štit, a u ruci povlačila diskretni, tihi kofer na kotačima. Taj se kofer nikada nije trebao naći izvan te kapije.

Na kućnome pragu, Ivan Novak stajao je nepomičan poput kipa isklesanog iz hladne ambicije. Imao je četrdeset i dvije, izraženu onu ljepotu ljudi koji nikada nisu naučili reći “oprosti”, i čeličnosive oči koje su uvijek nešto mjerkale i procjenjivale. Čista bijela košulja, podvinuti rukavi, skup sat na zapešću izgled čovjeka koji ima sve… ali koji je tog jutra djelovao kao da je izgubio nešto što ne zna imenovati.

Glas mu je bio oštar, kao udarac bičem.

Odlazite. Nemate se više što vraćati.

Riječ “odlazite” zaorila se među njima kao šamar. Dora je progutala knedlu, ali nije odgovorila. Već je pokušala s objašnjenjima, već je pokušala s onim rečenicama što izgovoriš kad ti je stalo do kuće: “Dječaci su se uplašili”, “Sanjali su nešto ružno”, “Tražili su vas.” Jednostavne, ljudske rečenice.

Ali u ustima bogataša, “ljudsko” često zvuči kao nedostatak.

Gospodine Novaku… glas joj je zadrhtao usprkos volji.

Prekinuo ju je, ni ne podigavši ruku.

Ne trebam vaša opravdanja. Trebam red. Ovo je jasna granica. Prešli ste je.

Dora je spustila pogled. Granica. Već dvije godine živjela je u toj kući i napamet je znala svaku nevidljivu liniju: gdje smije stupiti, gdje mora stati; u koje razgovore smije ući, iz kojih mora nestati; geste koje su dopuštene i one koje će je pretvoriti u krivca.

A istina jedina prava bila je puno jednostavnija: nikada nije htjela prijeći nijednu granicu. Samo je pokupila trojicu uplakanih dječaka iz hodnika, uzela ih u zagrljaj, šaptala utjehu, brisala suze. Baš onako kao što bi svatko učinio za djecu. Kao što bi svaka majka.

Ali to Ivan nije mogao prihvatiti. Muškarac koji vodi tvrtke, nadzorne odbore, desetke života na daljinu, teško podnosi pomisao da njegovoj djeci može trebati netko drugi osim njega.

Zakoračio je prema njoj, ne skidajući pogled.

Nosite svoj kofer i idite. Bit ćete plaćeni onoliko koliko zaslužujete. Ali neću plaćati da se vežete za njih.

Dora je osjetila kako joj oči peku. Stisnula je jače ručku kofera. U trbuhu joj je nešto tiho, polako puklo poput konopa koji se previše rastezao.

Da, gospodine.

Taj “gospodine” bio joj je gorak. Ali izrekla ga je jer je znala da bi svaka druga riječ značila rat. A za rat više nije imala snage.

Prošla je kroz kapiju. Odmah ju je udario zagrebački zrak, miris asfalta, pretihi šum kvartovskih ulica. Automobili su klizili kao da su na pozornici. Iza zastore, susjedi su promatrali, ali nisu izlazili. U takvim kvartovima drame službeno ne postoje konzumiraju se u tišini.

Hodala je uskom stazom, povlačila kofer; svako kotrljanje po betonu zvučalo joj je kao tihi zvižduk ili izgon.

Nije odmah zaplakala. Naučila je zadržati suze, kao kad zadržavaš dah. Naučila je ne pokazivati bol onima koji je ne zaslužuju. Naučila je stajati uspravno čak i kad te gaze.

Tek kad je prošla desetak metara, težina je postala prevelika. Nije je pritiskala težina kofera.

Pritiskalo ju je ono što je ostavljala.

Petar. Marko. Luka. Trojica blizanaca. Tek šest godina. Tri gotovo ista lica, ali tri potpuno različita djeteta. Petar najozbiljniji, uvijek pokušava biti hrabar. Marko, koji se brzo smije, ali se još brže prestraši. Luka, najtiši, zaspe držeći rub njene pregače kao plišanu igračku.

Pred odraslima zvali su je Dora. Kad nitko ne sluša, šaptali su “mama”.

Osjetila je stisak u grudima. Sjetila se sinoć: dječake je nešto prestravilo. Bosi, čupave kose, potrčali su iz kreveta i zabili joj se u naručje u panici.

Pokušala ih je vratiti u krevet, ali jedan od njih

Luka

prošaptao je: Nemoj nas ostaviti.

Ta rečenica, ta obična, probola ju je kao trn pod kožom.

Ujutro, Ivan je zatekao Doru s njima u naručju. Vidio je njihove obraze uz njeno rame, dječje ruke stegnute oko njezine bluzi. Nije čuo što su rekli. Ili je odlučio ne čuti.

Dora je prešla dlanom preko lica, kao da briše sjećanje. Zaustavila se uz stup javne rasvjete. Autobusna stanica bila je stotinjak metara dalje. Zamislila je kako za par minuta sjedi ondje, među nepoznatima, s ničim na sebi što bi podsjećalo na tu kuću. Pri pomisli na to, okrenuo joj se želudac.

Tada je zrak presjekao krik.

TETA DORA! TETA DORA!

Dora se ukočila. Srce joj je načas stalo, kao da su vrata hladnog podruma širom otvorena usred grudiju.

Okrenula se.

I svijet je posrnuo.

Trčali su prema njoj. Petar, Marko i Luka. Tri sitna obrise pretrčala su ulaz na imanje kao da kapije ne postoje. Jurili su bosi po stazi, ne mareći za beton, aute, pravila. Jurili su kao djeca koja se boje da će nešto zauvijek izgubiti.

Najviše ju je šokiralo njihovo stanje. Odjeća im je bila poderana kao da su se čeprkali kroz živicu, koža prljava, obrazi mokri od suza. A najgore…

Crveno. Na dlanovima, podlakticama, svuda.

Krv.

Dora je rukom prekrila usta. Srce joj je preskočilo.

Isuse…

Dječaci su, spotičući se, stigli do nje, gledali je kao da im je ona sva sigurnost svijeta.

Mama! zajeca Marko, glas promukao od jecaja.

Riječ je pala na suncu, na usred ulice, pred kapijom što se sjajila. “Mama.”

Dori su noge klecnule. Skoro joj je ispala ručka kofera.

Prvi ju je zgrabio Petar, bacio joj se oko struka, sitnim, očajnim rukama. Luka joj se objesio za nogu kao za stijenu. Marko joj se priključio, jecajući, glavom uza njezino krilo.

Nemoj ići! Molim te! Mama, ne idi!

Dora je stajala skamenjena. Cijelo tijelo joj je drhtalo, ali nije mogla maknuti ni prstom.

Automobili su usporavali. Jedan vozač je zatrubio pa stao, kao da je prizor ostavio bez riječi. Susjedi više nisu bili diskretni: sjenke iza zastore, pogledi puni osude.

Dora je pogledala u dječje ruke. Krv je bila svježa. Ne stara mrlja. Nešto se dogodilo ovog trena.

Odakle vam krv?

Petar je pokušao govoriti, ali je plakao previše. Marko je obrisao lice, razmazao još više crvenila.

N- nije naša… kroz suze je promucao Marko.

Dora je osjetila nalet panike.

Gdje je vaš tata?!

Kao da je prizvala duha, za njima se pojavio Ivan Novak. Trčao je. On, čovjek koji nikad ne trči, kome je život bio sastavljen od sastanaka, ugovora i tišina.

Lice mu je bilo sasvim drukčije: nestala je hladnoća, nestala kontrola. Kosa neuredna, košulja s tamnom mrljom od znoja oko vrata. Ali najviše u očima nije bilo čelika. Bilo je strah.

Stao je pred njih, zadihan. Kad je vidio sinove kako se grčevito drže Dore, lice mu se razlomilo. Prvi put ga je Dora gledala ne kao magnata. Gledala ga je kao oca. Oca koji je shvatio da ne drži ništa pod kontrolom.

Djeco… prošaptao je Ivan, glas slomljen. Vratite se.

Ali nitko od dječaka nije pustio Doru. Privili su se još jače, kao da im očev glas prijeti.

Marko je zavapio bez da je podigao pogled: Nećemo! Hoćemo Doru! Mama, mama!

To “mama” je odjeknulo kao grom.

Ivan je problijedio. Otvorio usta, zatvorio ih. Nije znao što reći, kako se boriti s tim riječima.

Dora je osjetila suze, koliko god ih pokušavala zadržati. Pogladila je Luku po kosi, pa Petra. Gesta iznutra, poput mame.

Zašaptala je, više njima nego sebi: Tiho… tu sam, tu sam. Ispričajte mi što je bilo.

Petar je podignuo glavu, crvene oči i prašina po licu.

Vrisnula je, tiho je rekao. Gospođa… Viktorija.

Dori se želudac stegnuo.

Viktorija. Nikada nije izustila njezino ime na glas, kao da bi joj time podarila pravi oblik. Viktorija Novak, nova supruga, ledena ljepota i savršen osmijeh pred kamerama. Žena koja bi u dvorištu promijenila pogled, miris, a možda i lice.

Vidjela je Dora ambiciozne žene. Ali Viktorija nije bila samo to. Bila je praznina.

Petar je nastavio, riječi kao kamenčići: Rekla je da idemo daleko… bit ćemo poslani… daleko.

Uzmila je mobitel, dodao je Marko između hikota. I rekla: “Danas. Neka Ivan napokon ima svoj mir.”

Dori je zadrhtala krv. Te rečenice već je nekad načula.

Ne u svađi, nego kasno navečer, kad je Viktorija mislila da je sama. Dora je zastala s poslužavnikom ispred poluotvorenih vrata i čula: “Internat. U Švicarskoj. Daleko. Bit će lakše. Neće mi uništiti život.”

Osjetila je tad divlju, tihu paniku. Ali nije rekla ništa; nije imala dokaz. U toj kući bila je samo zaposlenica.

A Ivan Ivan nije htio vidjeti.

Luka, do tada nijem, podigao je malu krvavu ruku.

Gurnula je… šapnuo je.

Koga? Dora.

Tetu Ružu… što nam daje kekse, reče Marko.

Ruža. Starija spremačica koja je povremeno dolazila, nježna, gotovo nevidljiva baka.

Krv.

Dora je pogledala Ivana.

Što se dogodilo? sad je govorila čvrsto.

Ivan je progutao knedlu.

Pošli su za njom… Trčali. Viktorija ih je pokušala zadržati… Ruža je stala između… Desio se… nesretan pad. Ruža je pala.

Dora je osjećala drhtanje u rukama.

Gdje je Ruža?

Ivan je na trenutak skrenuo pogled. Dovoljno da sve postane jasno.

Unutra je. Liječnik dolazi.

Dora je čvrsto zagrlila dječake. Jecaj je jenjavao, ali tijelo im je još drhtalo strah nije jenjavao.

Pogledala je Ivana. Ono što je tada vidjela promijenilo je sve.

Nije to bila samo krivnja. Nije ni samo strah. Bila je to spora, bolna spoznaja, kao prozor otvoren na svjetlost nakon godina mraka.

Ivan je promrmljao, više za sebe: Zovu te “mama”…

Dora je na tren zatvorila oči. Nikad nije tražila tu ulogu. Nikad nije htjela nikome potrgati mjesto. Ali djeca, ona ne traže službeno mjesto. Traže prisutnost. Nježno šaptanje prije sna. Ruku na čelu. Nekog tko ostaje.

Otvorila je oči, pa, glasom koji je drhtao, rekla: Trebaju sigurnost. Ne luksuz, ne pravila. Samo da je netko uz njih.

Ivan je ostao ukočen, kao da je riječ lupila ravno po njemu. Polako, pogled mu je skliznuo na sinove bose nožice, krvave ruke, kako stežu Doru kao posljednju obranu.

Stisnuo je vilicu. Pogledao prema kući, a nešto se promijenilo u njegovom držanju. Nije više bio onaj koji izbacuje. Sada je bio onaj koji odlučuje.

Okrenuo se i brzo krenuo kući. Dora je instinktivno krenula za njim, ne puštajući djecu.

Ivane… pozvala ga je, bez “gospodine”, kao da je šok izbrisao titule.

Stao je, okrenuo se, oči mu gorjele.

Ostani ovdje, rekao je tiho. Nemoj maknuti.

Zatim je nestao u kući.

Sljedeće minute bile su najduže u Dorinom životu. Sunce je i dalje peklo kao da ništa nije drugačije. Pticice su pjevale. Prošla je jedna stara ZET-ova “četvorka”, pa odbrundala dalje. A za nju se svijet zaledio sve je stalo u taj mramorni hodnik gdje je, iza zatvorenih vrata, bila ta opasna žena.

Dječaci nisu puštali Doru. Duboko su disali, kao da im nedostaje zraka.

Ona je šaptala: Tu sam. Tu sam…

Nije znala laže li.

Iz kuće su se začuli glasovi. Prvo prigušeni, onda jasniji.

Ženski, oštar, isprva kontroliran: Ne možeš mi tako govoriti!

Ivanov, dubok, hladan, ali ovog puta živ: Ti si naudila mojoj djeci.

Muk, pa zvuk kao da je nešto zbacila sa stola.

Dora je osjetila Petra kako se trza.

To je ona, šapnuo je.

Ulazna vrata se naglo otvore. Ivan se pojavio, drži za ruku Viktoriju. I u bijesu bila je odsječena: svijetla haljina, sunčane naočale, savršeno počešljana kosa. No lice napeto, blijedo, usne tanko stisnute.

Pokušavala se istrgnuti.

Pusti me! siknula je. Sramotiš se!

Ivan ju nije puštao, praktički ju je odvlačio k vratima.

Dora nije ni trepnula. Srce joj je udaralo kao bubanj.

Viktorija je pogledala Doru i djecu, kao nešto odurno.

Oni to rade namjerno! Prave se žrtve! Razmaženi mali monstrumi!

Ivan je stao. Stao pred dječake, kao zaštitni zid.

Glas mu je bio hladno miran, a ipak zastrašujuć: Još jednom ih vrijeđaš… izaći ćeš iz ove kuće na stražnja vrata. Bez ičega.

Prijetiš meni? Znaš tko sam…

Prekinuo ju je: Točno znam tko si.

Pustio joj je zglob, ne nježno. Kao što puštamo pogrešku.

Imaš pet minuta da pokupiš svoje stvari i nestaneš.

Viktorija je stajala kao da se svijet okrenuo naopako.

Ne možeš… jedva je prošaptala.

Ivan joj je prišao tako blizu da je uzmaknula.

Pet minuta ponovio je. Ako te još jednom vidim blizu njih, sam ću zvati policiju.

Na spomen “policije” više nije bilo povratka.

Viktorija je pogledom probola Doru i djecu, oči su joj se mračile, a onda se okrenula na peti, otišla, štikle snažno po pločicama pred holom.

Ivan je ostao nepomičan nekoliko trenutaka. Onda je, duboko uzdahnuo kao da prvi put nakon godina diše.

Okrenuo se prema Dori. Očekivala je ispriku. Objašnjenje. Rečenicu.

Ali nije najprije ništa rekao.

Gledao je sinove. Nisu više trčali ni vikali. Bili su zalijepljeni uz Doru, a oči su im gledale oca, ranjivo i oprezno.

I tada je Ivan učinio nezamislivo.

Kleknuo je.

Na pločnik, pod zimskim suncem, pred vratima svoga doma, najmoćniji čovjek u kvartu spustio se na razinu svoje djece.

Žao mi je.

Dva slova, kao priznanica grijeha.

Marko je šmrknuo.

Hoćeš opet nju tjerati? tiho je upitao.

Ivan je podigao pogled k Dori. Ona je u njegovim očima ugledala srce ogoljeno do smiješno neugodne istine.

Ne, prošaptao je. Ne želim da ode.

Dorine suze su napokon navrle. Tihe, neumoljive.

Ivan je ustao polako, prišao joj. Na njoj je vidio pregaču, kofer, prašinu na bosim stopalima dječaka, osušenu krv.

Tiho je prošaptao: Tko je krvariO?

Ruža, Dori su usne zadrhtale, pala je?

Svjesna je. Razbila je čelo, liječnik je na putu.

Dora je uzdrhtala, ali kratko.

Ivan joj je tada nježno dodirnuo zapešće, lagano kao da se boji.

Ne zovi me više “gospodine”, rekao je.

Dora je trepnula.

Ivane…

Kao da mu samo ime tek sada nešto znači.

Klimnuo je glavom, kao da zvuk toga imena u sebi priziva novu stvarnost.

Te ruke… pogleda njene prste, te ruke učinile su ono što ja nisam znao.

Dora je htjela nešto reći, ali grlo joj se steglo.

Ivan, tiše: Utrostručit ću ti plaću.

Dora odmahnu glavom.

Ne…

Nije stvar u novcima, prekinula ga je. Ja bih i besplatno ostala zbog njih.

Ivan uzdahne, bez ikakvog ponosa, slomljen do kosti.

Nisam znao biti otac kakvog zaslužuju. Mislio sam da ako im dam sve, bit će dovoljno. Mislio sam da će novac zamijeniti vrijeme, da će disciplina nadomjestiti nježnost…

Gledao je sinove trojica blizanaca, još uvijek čvrsto uz Doru, zbunjeni i mekani, izgrebanih nogu, ali sigurni ispod njezina dlana.

A bio sam u krivu, tiho je priznao.

Dora je osjećala da joj topli val suhih suza obuzima prsa. U tom trenutku, više od svega, osjećala je smisao.

Djeca su i dalje stenjala, ali sada su prsti nesvjesno tražili Ivanovu ruku, postepeno, kao opipavajući, prvo Marko, onda Luka, na kraju i Petar. Ivan ih je, kad su ga dosegli, nespretno pogladio po kosama, zbunjen.

Dora je pogledala to troje mališana; znala je da bez obzira na visoke živice, vile i zlatne satove, samo jedna sigurnost nije ovisila o bogatstvu ona pod srcem, ona u naručju, ona što se ne kupuje.

Na dvorištu, užurbano, zatrčao je liječnik iz Hitne, noseći torbu. Ivan mu mahne i skoro panično izgovori: Ruža, unutra, pala je, hitno. Liječnik nestane u kući.

Dora je polako pustila kofer. Ivan ju je pogledao, stisnutih usana.

Jesam li zakasnio?, šapnuo je, više sebi nego njoj.

Nisi, odgovori Dora, i u tom trenu oboje su znali da nije stvar ni u satima, ni u novcu, ni u tablicama, ni u pravilima. Djeca ne traže puno sigurne ruke, topli pogled i da netko stane za njih kad ih svijet rastrže.

Ivan ju je još jednom pogledao, ali sada kao partnera. A u Dorinim očima zasvijetlile su suze, ovaj put slobodne, olakšane i čiste.

U tom miru, dok su dječaci i dalje šaptali “mama”, na trenutak je čitavo Zagreb izgledao kao jedini sigurni dom na svijetu.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

14 − 14 =

Nije očekivao da će njegova djeca ovako reagirati na odlazak dadilje
„Anya, annyira szeretlek!” – mondtam neki reggelizés közben, 14 évesen. „Igen? – mosolygott rám anyukám. – Akkor legközelebb, amikor hazaérek a munkából, pucold meg a krumplit, és szavak nélkül is érezni fogom.” „Imádom a cicámat!” – bújtam hozzá az ő puha bundájához. „Akkor miért nem cserélsz neki almot? – kérdezte apu. – Látod, szenved, nem akar a piszkosba ülni…” Hallgattam a szüleimet, és csodálkoztam rajtuk: hiszen én a szeretetéről beszélek! Mi köze ennek a krumplihoz vagy a macska alomhoz? Emlékszem, mikor kicsi, nagyjából hétéves kislány voltam, heteket töltöttem kórházban. A kórház vidéken volt, akkoriban nagyon szigorú szabályokkal. A szülők csak meghatározott időben hozhattak csomagot, és csak a parkból láthatták a gyereküket az ablakon át, szeptember volt. Anyukám naponta kétszer jött: reggel és este a nővér feltett a kis asztalra egy kis csomagot, benne frissen készített túró, langyos kompót, hajdinakása, gőzölt fasírt. Annyit, amennyit egyszerre megehettem, mert pár óra múlva frisset hozott újra. És az oldalán, egy újságpapírba csomagolva, nehogy összegyűrődjenek: 3-4 rajzolt ruha papír-öltöztetős babához – kis fehér fülekkel, hogy fel lehessen hajtani a vállán. Imádtam kiszínezni és kivágni a ruhákat, anyu (miközben volt rá ideje?!) végtelen ruhácskákat, szoknyákat, kabátokat, pizsamákat rajzolt nekem. Minden egyes alkalommal más-más fazonnal, masnikkal, pöttyökkel, bogyókkal… Soha nem kértem tőle ezt. Nem gyógyszer, nem ásványvíz, nem húsleves volt – csak tudta, hogy ezt szeretem csinálni. Ez volt a módja, ahogy kimondta: „Szeretlek.” Ezt csak évekkel később értettem meg igazán, de egy életre megjegyeztem. Sokszor nem értékeljük a kis dolgokat… Persze, a szép szavak, vallomások, versek fontosak. Mi, nők a fülünkkel szeretünk – folyton hallani akarjuk, hogy „szeretlek”. De ha tettekben nem látjuk viszont, az csupán üres szó marad. Persze, lehet mondani azt is, hogy „szeretlek” egy gyémántgyűrűvel, platinamandzsettával, hatalmas virágcsokorral vagy léghajós utazással – ezek is felejthetetlenek… De szeretni és kimutatni a szeretetet sokkal egyszerűbben is lehet – minden nap ad rá lehetőséget, csak szeretni kell. Barátainknál megbénult a kutya. Egy tündéri tacskó, hátsó lábai örökre mozdulatlanok. De már három éve így él, a gazdája saját maga csinált neki kerekes járókát, csak hogy minden nap sétálhasson. Kivihették volna ölben is, vagy babakocsiban, de a kutyus maga akart menni – ezért kapta meg ezt az esélyt, mert szeretik. Ha igazi szeretet vezérel minket, minden lépésnél megtaláljuk az útját, és őszintén tesszük, gondolkodás nélkül. Lopva osontunk be az alvó szobába, hogy ne zavarjuk az álmot, megigazítjuk a párnát, betakarjuk a kis lábakat, csendben vesszük ki a telefonját, hogy senki hívása se zavarja meg a szundit. Ismét mi készítjük a legjobb reggeli kávét, és rakjuk fel a gyerek tányérjára a sajtvonatot, ami gömbölyű tojásvirághoz robog a párolgó paradicsom-szirmok között. Órákat hallgatjuk a barátainkat, ha épp szükségük van ránk, ajándékokat találunk ki, meglepetéseket szervezünk, hangulatot teremtünk. Gondolkodás nélkül adjuk oda az utolsó pénzt a gyógyszerekre… És gond nélkül szedjük szét a kedvenc gyöngy nyakláncot, ha díszíteni kell vele a „hópihe” jelmezt. Az élet hosszú – és mégis, rövid… A kis dolgok nagyon sokáig megmaradnak emlékeinkben. Egy szerető szív érzi, mikor annak a „szeretleknek” van igazán nagy jelentősége. Amióta az eszemet tudom, anyu és nagyi mindig kimentek a folyosóra, ha apa vagy nagypapa hazaért a munkából – hiszen egy férfinek tudnia kell, hogy hazavárják. Próbálok én is így tenni. Ott ülök a monitor előtt, és miközben a gondolat-fonalakat próbálom szövögetni, hallom a kulcs csattanását a zárban. Azt gondolom, most mindjárt felállok – csak „lekötöm” az utolsó sort, hogy ne csússzanak le a szemek. Hátrapillantok az ajtóra, mosolygok: „Még két perc, és vacsorázunk”. És visszatérek a szavakból és írásjelekből kötött kézimunkámhoz. Majd hirtelen, hangtalanul (hogy össze ne zavarjon a spiccre készített mondataimnál) elém kerül egy bögre erős tea, egy tányéron két szendvics, két kicsomagolt bonbon. Nézem a szendvicseket, ahol minden rajta van – sonka, kolbász, sajt, paradicsom, olívabogyó – minden, ami épp a hűtőben volt, nézem a kibontott bonbonokat (hogy még erre se kelljen figyelnem), és érzem a lakás csendjében, hogy mennyi fontos szó rejtőzik ebben. És tudom: ebben a pillanatban ez a legtökéletesebb „szeretlek” vallomás. Nagyon fontos – tudni „szeretlek”-et mondani – szavak nélkül is. Egy utazással, főtt krumplival, kivasalt inggel, lufikkal, várva-várt babával, feltöltött cica etetőtálkával, szenvedélyes csókkal, gondosan betakart pléddel, kinyitott esernyővel vagy nyuszifüles palacsintával, lájkokkal és szívecskékkel, mosollyal és tekintettel. Nem számít, társadalmi gondokról hallgatsz-e vagy a múlt meccs kihagyott góljáról – lényeges, hogyan figyelsz oda. Nem számít, „Veuve Clicquot”-t iszol-e üvegpohárból, vagy őszi kávét papírpohárból – a lényeg, milyen hangulat kíséri. Nem számít, Párizs éjjeli utcáit, vagy magyarországi napraforgómezőt jársz-e – a legfontosabb, hogy ki kísér el. Meg kell tanulnunk megjegyezni, hogy a csodálatos, megható, annyira vágyott „szeretlek” szavak, ha nincs mögöttük cselekedet, túl gyorsan halványulnak és értéktelenné válnak. És ezt sosem szabad hagyni. A szeretetet nem csak a szavak határozzák meg…