Izašli su iz rodilišta sami, samo njih dvoje. Nitko ih nije dočekao, nije ih snimao kamerom, nitko nije donio cvijeće. Ionako bi to čudno izgledalo cvijeće muškarcu
Ne, majka je bila živa, s njom je sve bilo u redu. Samo, dijete joj nije bilo potrebno. Uopće. I to je odmah rekla svom mužu, bez ikakvih tajni ili okolišanja. No on je molio, preklinjao, čak i malo prijetio. Jer, već mu je skoro četrdeset, a još uvijek nema djece. Što ako mu je to zadnja prilika za vlastito nasljeđe?
Dogovorili su se Supruga je rodila, odmah su se rastali, ona je bez mnogo muke pristala plaćati alimentaciju sve u eurima.
Na početku je Zvonimir želio odbiti tu pomoć, proradila je muška ponosnost. No, bivša supruga mu je rekla:
Život je dug, svašta se može dogoditi. Ti više nisi dečko, a ja sam ipak mlađa od tebe. Iako ne želim dijete, ipak je moje, i zaslužuješ neku sigurnosnu mrežu. Za svaki slučaj…
Započeli su dani puni nemira, ali Zvonimir nije klonuo duhom. Pa koliko je samo samohranih majki svuda oko njega! Zašto bi on bio nešto gori? Puna je Hrvatska djece iz epruvete Zvonimir nije vidio problem kao da će dijete zanijemiti u rukama muškarca. Nije. Malena Vinka Zvonimirova rasla je, jačala i bila sretna djevojčica.
Ali kad je mala Vinka narasla, počela je s pitanjima o mami. A kako djetetu reći da je majci nije bilo stalo do nje? Zvonimir se nekako izvukao:
Našao sam te u podrumu.
U kojem?
U onom ispod susjedne zgrade.
I od tada je podrum počeo privlačiti Vinku, mamio ju je nekom čudnom snagom. Za šetnje bi, kad joj je tata na trenutak skrenuo pogled, virila u prozore podruma, tiho dozivala mamu. Odgovor je uvijek bila šutnja…
A onda jednog dana nešto je čula! Srce joj je nakratko stalo, pa zaigralo tako snažno da više nije čula ništa osim tog bubnjanja u prsima.
Vrata u haustoru bila su odškrinuta, i Vinka je utrčala u podrum. Isprva je bilo jako mračno, ali se oči brzo prilagode. Vinka je išla sve dublje, želeći vikati, dozivati mamu, ali joj grlo stegnu neki čudan grč mogla je samo jecati kroz suze:
Mama, mamice, jesi ovdje? Ja sam Vinka… Došla sam po tebe!!!
Nitko joj nije odgovarao. Vinka je stala, zaplakala opet i pokušala slušati. U kutu je zazvučao tanak šuštaj, i djevojčica, sakrivši suze šakom, krenula prema tom zvuku.
Vjerojatno je mami jako loše, bolesna je. Inače bi ju već pronašla, sigurno bi ju zagrlila. Ne brini, sad će je ona pronaći i bit će sretne obje. Tako je vjerovala.
Plačući i smijući se istovremeno, išla je za tim zvukom. Svi njeni prijatelji imaju mamu, a sada će i ona! No u kutu, na hrpi starih krpa, čekala ju je samo mačka. Mačka koja je sumnjičavo gledala u Vinku i grčevito skrivala ispod sebe jedno maleno mače.
Mama?
Razočarenje je umalo prelomilo Vinku na pola. Noge su joj se odsjekle, sjela je teško na pod, pa opet podigla glavu i pogledala mačku…
Kad imaš samo pet godina, svijet vidiš drugačije. Logika u toj dobi ima drugi smjer, nekad i puno iskreniji ili jasniji od odraslih.
Vinka gleda mačku i razmišlja… Sjetila se Ene iz vrtića. Hvalila se gustom dugom kosom i tvrdila da je njen tata vitez iz bajke. A Ante je tvrdio (i dokazao) da mu je tata vanzemaljac. Pa zašto Vinka ne bi imala mamu mačku?
Mačka je, čini se, shvatila da joj ta djevojčica neće nauditi, niti njoj niti mačiću. Polako joj priđe i nježno glavom dodirne Vinkinu malu ruku.
Ti si stvarno moja mama?
Vinka je to pitala s toliko nade, tako jako je željela da bude istina da je sama povjerovala u svoju priču. Tko bi joj sad pokušao protivrječiti, sigurno bi se naljutio!
Prigrlila je mačku, a mačka nju.
Zvonimir nije odmah primijetio da Vinke nema, ali kad je shvatio, odmah je počeo vikati. Vinka se nije javljala. Počeo ju je tražiti po parku, virio kroz grmlje.
Vinkaaa! Vinka, hajde van! Vinki, gdje si?
Prošlo je nekoliko dugih minuta, u kojima mu je prosjedjelo nekoliko novih vlasi, kad iz podruma izađe Vinka.
Polako je hodala, u naručju je nosila mačku s mačićem. Tati je ponosno rekla:
Našla sam mamu. I ovo je valjda moja sestrica Bile su u podrumu, tamo gdje si mene našao.
Zvonimir je zastao, nije znao što da kaže. Reći djevojčici istinu? Kako? Bilo je lakše samo se složiti s njom.
A kako si znala da je to ona?
Vinka slegne ramenima.
Osjetila sam Tako me gledala, tata! Hajmo kući. Mislim da je mama umorna.
Vinka je bila sretna. Našla je mamu! I nije važno što je sestra zapravo brat tim bolje, može s njim igrati ozbiljne muške igre, a navečer im mama može prepraditi priče.
U vrtiću su je podržali. Kome je čudno što joj je mama mačka? Evo, Eli tvrdi da joj je tata brod, čak nam je i sliku pokazala.
Zvonimir se neko vrijeme mučio, pitao se kako da razgovara s kćeri, objasni joj da tako nešto nije moguće. A onda, vidjevši Vinkino veselje, odustao. Život će već sve posložiti.
Kod kuće je, od tada, počeo pravi cirkus. Vinka, mačka i mačić tumarali su stanom, trčali, skakali okrenuli sve naopačke. Mačka je još bila mlada, nije imala ništa protiv igre s djecom.
Ma dosta ste, izmučili ste me! gunđao je Zvonimir, vraćajući stvari na mjesto.
Vinka sa špagicom u ruci, mačka i mačić zastanu, pogledaju Zvonimira, pa se pogledaju međusobno I zajednički slegnu ramenima te krenu dalje raditi nered. A zašto? Zato što im je mama dozvolila!
