Rodio mi se drugi sin. Još dok smo bili u bolnici, posjećivali su nas rodbina i prijatelji, svi nasmijani i veseli. Na licima baka i djedova samo sreća, svi su mi željeli zdravlje, sreću i sve najbolje.
Svekrva i svekar imaju stan s tri sobe, moja mama i sestra žive u velikoj kući, a nitko ni ne pomišlja na to da ćemo nas četvero živjeti u sobici od petnaest kvadrata bit će nam dosta tijesno.
Roditelji mog muža imaju lijepu kuću na selu, veliku okućnicu s povrtnjakom, rijeka teče blizu. Preselili su se iz Zagreba na selo i još nam ni jednom nisu izašli u susret kad smo ih pitali bi li mijenjali stan s nama.
Jednom mi je samo svekrva rekla: “Gle, mi smo stari, treba nam naš mir, svatko ima svoju sobu, a u velikoj sobi gledamo televiziju i, ako tko dođe, tu ih primimo.”
Mislim da ona stvarno vjeruje da ćemo nas četvero lijepo i mirno spavati, jedno do drugoga, a još pritom slušati plač beba…
Sve mi je to prošlo kroz glavu i, vjerujem, vidjelo mi se i na licu, jer su i svi rođaci polako prestali s čestitkama i razišli se svatko na svoju stranu.
Kad su svi otišli, tužno sam se nasmiješila mužu i pitala: “I, dragi, kad ćemo mi napokon doma?”
