Dok sam studirala na Sveučilištu u Zagrebu i pokušavala raditi istovremeno, kuna mi je nestajala brže no što sam je mogla zaraditi. Nije mi trebalo mnogo stvari, pa sam bila zadovoljna, jer tada u životu nisam imala problema. Ja i muž moj, Davor, unajmljivali smo mali stančić uz Savu i još nismo razmišljali o djeci. Prvo smo željeli kupiti stan za sebe, tek onda bi došlo na red potomstvo. Moji roditelji su penzioneri u Rijeci, a imam i mlađu sestru. Sestra Katica je rastavljena i ima sina, mog nećaka Marka, koji je već prvoškolac. U našoj obitelji novce nismo nikad držali preko ruke, ali nekako smo sami uvijek krpali kraj s krajem.
Tada su došli ti blistavi trenuci, barem sam tako mislila na početku. Diplomirala sam na sveučilištu i na poslu su me unaprijedili. Sad sam postala glavna asistentica našeg direktora. Sve se to lijepo osjetilo na mojim kunama. Davor i ja odmah smo odlučili uzeti kredit i napokon useliti u vlastiti stan. Kad smo već odlučili mijenjati život, rekli smo ajmo sve do kraja. Tako je mjesec dana poslije Davor objavio da sam trudna. Počeli smo skupljati stvari za bebu, odjeću, kolica, pelene; no nikako nisam mogla pronaći gumbe na svojim džepovima gdje su bile kune.
Kad je cijela obitelj čula za moje unapređenje, svi su skočili od veselja. Ali onda je počeo pritisak: roditelji me počnu grickati savješću da bih trebala pomoći Katici i Marku, što je, kažu, pravo obiteljskih veza. Katica pak uzvraća da kao starija sestra trebam slati novac roditeljima da lakše žive. Kune golemih napora brzo su nestajale: malo za novi televizor roditelja, malo za Markov izlet po Dalmaciji.
Davor je počeo mrštiti obrve, šuteći jer, kao, sad kad sam na porodiljnom, nemamo dovoljno ni za nas, a kamoli još za proširenu obitelj koja živi na mojem radu. Polako sam osjećala kako moji živci, kao stara konoplja, pucaju ispod ruba. Svima bih najrađe rekla da prestanu piti moju rijetku kunu. Ispred mene tupo svjetlucaju dječje cipelice u izlogu, skupe i male, kao da rastu od snova, a ja računam hoće li mi zadnja kovanica ostati za tramvaj ili kruh. Sve je to samo moj zagrebački san, u kojem se pare tope kao sneg na Medvednici na prvu travanjsku juhu.
