Iskrcao je ljubavnicu iz auta, pa se Marko Bukić nježno oprostio s njom i krenuo kući. Pred ulazom je na tren zastao, u glavi vrtio što će reći svojoj ženi. Popeo se uskom stubištem i otključao vrata.
Bok promrmljao je Marko. Vera, jesi doma?
Jesam hladno je uzvratila žena iz dnevne. Bok. I? Hoćeš da idem peći šnicle?
Marko je sebi obećao da će sve riješiti direktno, muški! Da je vrijeme stati na kraj dvostrukom životu dok još nisu ohladili poljupci ljubavnice, dok ga opet nije progutala svakodnevna kolotečina.
Vera pročistio je Marko grlo. Došao sam ti reći trebali bi se rastati.
Vera je na tu vijest reagirala nevjerojatno mirno. Nju je teško bilo izbaciti iz takta. Nekad ju je Marko zbog takvog mira i šalio zovući je Vera Ledena.
Znači da ne trebam peći šnicle? upitala je s vrata kuhinje.
Kako hoćeš slegnuo je Marko. Hoćeš peci, nećeš nemoj. Ja odlazim drugoj ženi.
Na ovakve rečenice većina žena bi dohvatila tavu ili izvela scenu, ali Vera nije bila većina.
Ajde, baš si neki faca frknula je ona. Jesi mi donio čizme iz popravka?
Nisam zbunio se Marko. Ako ti je to toliko važno, odmah idem po njih!
Eh, Marko, Marko promrmljala je. Pošalješ tebe po čizme, vratiš se s papučama.
Uvredilo ga. Očekivao je kakvu buru, suze, bar nešto a ovako ispada sve mlako. No, znalo se kod Vere unaprijed da nema šanse za dramu.
Je l ti shvaćaš, Vera, ja tebi ozbiljno kažem! ustao je Marko. Službeno objavljujem da odlazim drugoj ženi, ostavljam te, a ti za čizme brineš!
Naravno odvratila je Vera. Za razliku od mene, ti možeš otići kud god hoćeš, tvoje čizme nisu kod postolara. Pa ti kreni, široko ti polje.
Živjeli su zajedno dugo, a on još nije skužio kad se šali, a kad misli ozbiljno. Upravo zbog tog njenog mira i što mu nije radila scene on je nekoć i pao na Veru. Plus, brinula se za kuću, a i uvijek bila u formi.
Vera je bila stabilna, vjerna i hladnokrvna ko sidro od trideset tona. No sad Marko voli drugu onako, strasno i grešno! Vrijeme je staviti točku i otići u novi život.
I eto, Vera, dobio je ton svečanosti, tuge i žaljenja zahvalan sam ti na svemu, ali odlazim. Ne volim te, volim drugu.
Ma ko luda kuća slegla je ramenima Vera. Eto, on me ne voli. Pa moja mama je voljela susjeda, a stari domino i rakiju i što? Vidi, kakva sam super ispala!
S Verom ti se nije isplatilo raspravljati. Svaka joj je bila u sridu, pa je sav onaj Markov polet splasnuo i više mu se nije svađalo.
Verice, stvarno si super promucao je Marko. Ali ja volim drugu. Volim ludo, grešno, slatko. I idem k njoj, kužiš?
Drugu koju, molim? upita ona. Onu Nataliju Krapec, možda?
Marko poskoči. Prije godinu dana imao je stvarno nešto s Krapec, ali nije slutio da je Vera zna!
Kako ti poče on, pa odustane. Nema veze. Nije Krapec.
Vera zijevne.
Onda možda ona, što radi kod Burca, Svetlana? Njoj si krenuo?
Marku se leđa rashlade. I Svetlana mu je bila ljubavnica, ali to je bilo davno. Znači, znala je a šutjela.
Nije ni to kaže on. Nego treća, prava žena iz snova! Ne mogu bez nje, odlazim, i ne uvjeravaj me u suprotno!
Znači najvjerojatnije ona Maja odvali Vera. E moj Marko, Marko tajna ko i državna blagajna. Ljubav tvog života je Maja Valentić. Trideset pet godina, jedno dijete, dva pobačaja Jesam li pogodila?
Marko se primi za glavu, pogodak direktan! Upravo je s Majom bio u vezi.
Kako? Tko vas je drukao? Špijunirala si me?
Ma, Marko, pusti ja sam ti ginekolog s dvadeset godina staža. Pregledala sam pola žena u ovom našem Splitu, ti si se samo po nekima vrzmao. Dovoljno mi je da bacim pogled gdje treba i znam sve, čovječe!
Marko skupi snage.
Ok, pogodila si! Pa što? To ne mijenja ništa, odlazim Maji.
Baš si ti šaljivdžija. Da se barem mene pitao! Dapače, ništa posebno kod tvoje Maje, sve prosjek, govorim kao doktorica. A povijest bolesti svoje savršenke si vidio?
N-nisam jedva promuca Marko.
E pa odmah pod tuš. Sutra zovem dr. Šimunića da te primi u poliklinici preko reda reče Vera. A onda ćemo pričat. Sramota, muž ginekologinje a ne može naći zdravu ženu!
I što ja sad? upita jadno Marko.
Idem ja peći šnicle kaže Vera. A ti se peri, radi što hoćeš. Ako želiš zdravu ženu iz snova, javi se, preporučit ću ti kojuMarko je ostao stajati usred hodnika, dok je miris pečenih šnicli polako ispunjavao stan. Gledao je kroz odškrinuta vrata prema Veri hladnoj, sabranoj, svjetskoj. U kutu dnevne zatreperila je mrvica njene nasmijane mladosti, onakva kakvu je nekad poznavao prije nego su ih godine pretvorile u dvije trome planete na orbiti navike.
Tek tada shvati nije Vera bila ledena. Samo je znala preživjeti sve Markove erupcije, ljubavi i polutajne planove bez da izgubi sebe. Da mu je ikad odgovorila dramom, možda bi poželio ostati. Ovako, osjećao se kao dijete prepušteno vlastitoj odluci i svojoj nespretnosti.
Okrene se prema kupaonici, ali prije nego što zakorači, zastane, pogleda još jednom prema Veri. Nasmiješi se prvi put toga dana, iskreno, bez ograde.
Vera tiho kaže. Ako budeš trebala još čizme iz popravka znaš di me možeš naći.
Vera samo mahne kuhačom, a u kuhinji zacakli tava, pršte komadići luka na ulju i šnicle s celerom utone u slasnu sudbinu.
Marko ode pod tuš, a dok voda šumi, izvan kupaonice napokon pada kiša, ali nigdje više nije curilo.
