Zvonimir Kralj stajao je usred prostranoga, blagim svjetlom obasjanog dnevnog boravka i pokroviteljski promatrao svoju ženu. Osjećao se kao da je pogodio sedmicu na lotu. U pedesetoj godini bio je uvjeren da je u punoj snazi, a velike promjene u privatnom životu samo su mu dodatno podizale pobjedničko samopouzdanje.
— Bez drama, Dubravka — rekao je baršunastim, pomalo zaštitničkim tonom i zakopčao dugme na sakou. — Mi smo odrasli ljudi. Upoznao sam drugu ženu. Možda si i naslutala, ne znam… Ukratko, ima trideset godina i s njom sam u iskrenim osjećajima. Ne želim voditi dvostruku igru, pa ti govorim otvoreno: razvodimo se i od danas ne živimo više zajedno.
Četrdesetpetogodišnja Dubravka sjedila je u kožnoj fotelji. Privlačna, samouvjerena, nije lomila ruke, nije trčala po valerijanu ni pokušavala razjašnjavati odnos.
Šutke je otpila gutljaj kave iz porculanske šalice i čekala da nastavi. Njezina ga je smirenost pomalo zbunjivala, ali brzo se pribrao.
— Stan je, kao što znaš, moj. Predbračni — naglasio je posljednju riječ kao da zakucava ekser. — Nisam zvijer da te preko noći izbacim na ulicu. Dajem ti dva dana da se spakiraš. Vikend je tvoj. Ja ću s Vedranom otići izvan grada da ti ne smetam. U ponedjeljak ujutro dolazimo. Njoj ne trebaju tvoje suze, histerija i tuđa energija u kući. Nadam se da ćeš uspjeti osloboditi teritorij?
— Do ponedjeljka? — mirno je uzvratila Dubravka. — Sasvim dovoljno. Dva dana su mi dosta.
Zvonimir je zadovoljno kimnuo. Svidjelo mu se što se razvod odvija civilizirano. Oduvijek je o sebi mislio kao o velikodušnom muškarcu.
No Zvonimirova velikodušnost uvijek je prestajala ondje gdje su počinjali njegovi osobni financijski interesi. Svih petnaest godina braka nije propustio nijednu priliku da Dubravku podsjeti kako je došla “na njegov teritorij”.
Samo što taj “teritorij” prije petnaest godina nije bio ništa doli tmurna betonska kutija od tri sobe, bez namještaja i bez i najmanjeg traga udobnosti. Zvonimir je tada ponosno objavljivao da su glavni kvadrati, a da se spavati može i na madracu. Bio je patološki škrt kad je trebalo ulagati u kućanstvo. Svoj je novac odvajao za skupe automobile, a njih je, mudro, registrirao na svoju majku Biserku Kralj.
Dubravka, žena s pristojnim primanjima i besprijekornim ukusom, nije imala namjeru živjeti u spartanskim uvjetima. Trebao joj je komfor. Već je u prvih nekoliko mjeseci braka u potpunosti namjestila cijeli stan — do temelja — iz vlastite ušteđevine.
Ona je naručivala namještaj za sobe i talijansku kuhinju u klasičnom stilu, onu koja ne izlazi iz mode. Ona je birala ugradbenu tehniku, plaćala postavljanje skupog parketa, kupovala lustere i dala sašiti teške zavjese koje su savršeno pristajale interijeru.
A onda je Dubravka otkrila hobi — antikvitete. Tijekom braka polako je kupovala fine starije komade. Zvonimir je samo snishodljivo uzvraćao: “Tvoj novac, tvoji skupljači prašine, igraj se. Meni ti muzejski eksponati ne trebaju.”
Ipak, svoju je majku zamolio da dođe u subotu, dok Dubravka bude pakirala stvari.
— Mama, razvodimo se. Sve će biti civilizirano. Ali, za svaki slučaj, pazi na Dubravku da ne uzme nešto suvišno iz moje kuće.
— Naravno, Zvonko. Uvijek sam na tvojoj strani — podržala ga je Biserka.
Ali sudbina se zna pošaliti. U subotu ujutro, dok se svekrva spremala poći k sinu, naglo joj je skočio tlak. Morali su zvati hitnu, a liječnici su joj strogo odredili krevetni režim. Kontrolorica je izbačena iz igre.
Zvonimir je u međuvremenu slagao stvari u kožnu putnu torbu i usput izdavao posljednje upute Dubravki.
— Dakle, Dubravka — Zvonimir se zaustavio nasred hodnika, razgledavajući svoj posjed. — Ponesi svoju odjeću, kozmetiku, te vaze. Samo da ne bude vandalizma.
Dubravka se naslonila na dovratak i prekrižila ruke:
— Što točno smatraš vandalizmom?
— Ugradbenu tehniku ne diraj. Montirana je za ovu kuhinju, dakle, sastavni je dio stana. Pećnica, perilica posuđa — sve ostaje gdje je. I onaj antikni komad u spavaćoj sobi ostavi.
— Komoda? — Dubravka je lagano podigla obrvu. — Zvao si je drvima.
— Svidjet će se Vedrani — odsječno je rekao Zvonimir. — Općenito je oduševljena cijelim interijerom. Kaže da imam odličan ukus. Zato nemoj uništavati prostor.
Vedrana je doista bila oduševljena. Tridesetogodišnja administratorica u kozmetičkom salonu iskreno je vjerovala da je izvukla sretni listić. Zvonimir joj se činio imućan, ozbiljan i pun stila. Na svim fotografijama na društvenim mrežama ležerno je pozirao u dubokoj kožnoj fotelji, pred skupim slikama ili naslonjen na onu rezbarenu komodu. Vedrana nije sumnjala da se seli u luksuzan stan bogataša koji će joj pružiti lagodan život.
— Kako kažeš, Zvonimire — na Dubravkinim je usnama zaigrao jedva vidljiv hladan osmijeh. — Ponijet ću samo svoje.
— Pametno. Drago mi je da si razumna. Uvijek sam znao da si inteligentna i da nećeš ići protiv mene. Ključeve ne ostavljaj, u ponedjeljak ću jednostavno promijeniti brave — podigao je torbu i izašao, već unaprijed uživajući u trijumfalnom povratku s novom ženom.
Dok se Zvonimir s Vedranom smještao u sobu hotela u Hrvatskom zagorju, stigla mu je poruka od majke.
— Zvonko, ne mogu doći. Skočio mi je tlak, bila je hitna, neću stići paziti na Dubravku.
Zvonimir je prokleo u sebi. Odustati od odmora s novom ljubavnicom nije mogao, nije ni želio. “Ma neće Dubravka ništa nositi. Nije ona takva”, zaključio je i majci odgovorio uobičajenom porukom: “Čuvaj se.”
Dubravka je, u međuvremenu, odmah nakon njegova odlaska nazvala broj koji je pripremila još prethodne večeri.
— Halo, ovdje Dubravka. Zvala sam vas. Da, ista adresa. Čekam vas za sat vremena. Treba mi najveći kombi iz vašeg voznog parka. Da, s alatom. Trebat će dosta demontaže.
Potom je potvrdila rezervaciju skladišta za osobne stvari. U ta dva dana koliko joj je bivši muž dao za iseljenje, bilo je nemoguće pronaći dobar prazan stan za dugoročni najam. Odlučila je zato privremeno odsjesti kod majke dok ne pronađe prikladnu opciju.
Do podneva je u stan ušlo šest snažnih muškaraca u radnim kombinezonima. S njima su stigli profesionalni električar i majstor za rastavljanje i sastavljanje namještaja.
— Odakle počinjemo, gazdarice? — poslovno je upitao voditelj, procjenjujući opseg posla.
— Počinjemo od svega — mirno je odgovorila Dubravka. — Skidamo frontove s kuhinje. Vadimo ploču za kuhanje, pećnicu, napu, mikrovalnu i perilicu posuđa. Zatim tapecirani namještaj i spavaću garnituru. Antikvitet umotajte u trostruku foliju s mjehurićima; svaki ću kut osobno provjeriti.
Rad je krenuo. Stanom se razlijegao zuj odvijača i šuškanje ljepljive trake. To nije bilo histerično pakiranje uvrijeđene supruge; bila je to čista, hladnokrvna logistička operacija. Dubravka je procesom upravljala poput prave zapovjednice.
S prozora su nestale teške baršunaste zavjese, sa zidova su skinute slike. Električar je skidao skupe lustere i svijećnjake, ostavljajući gole žarulje.
Talijanski parket škripao je pod teškim radničkim čizmama dok su iznosili kožnu sofu, ormar, rezbarenu komodu i kućanske aparate. Stan je ubrzano gubio sjaj i pretvarao se u onu odjekujuću, tmurnu betonsku kutiju iz vremena prije petnaest godina.
Do subote navečer golemi teretni kombi, parkiran ispred zgrade, bio je natrpan do vrha. Voditelj je, brišući znoj s čela, posljednji put ušao na kat. Dubravka je stajala nasred prazne kuhinje.
— Gazdarice — teško je disao. — Imamo problem. U kombi više ni kutija šibica ne stane. Natrpan je do krova, jedva smo zatvorili vrata. Ostali su stol i stolica. Da zovemo drugi kombi zbog njih?
Dubravka je pogledala čvrsti drveni stol i usamljenu stolicu kraj njega.
— Ne, ne treba — na licu joj je kratko bljesnuo osmijeh. — Neka ostanu. To će biti moj oproštajni dar za mladence. Treba na čemu graditi svijetlu budućnost.
Još je jednom obuhvatila pogledom gole zidove sa stršećim žicama, zatim izišla i zatvorila za sobom vrata.
Ponedjeljak ujutro bio je sunčan. Zvonimir je parkirao automobil pred zgradom, galantno otvorio vrata Vedrani i pomogao joj iznijeti kofere. Ona je bila spremna zakoračiti u luksuzan stan kao nova gazdarica.
— Evo nas doma, draga — rekao je svečano i okrenuo ključ u bravi.
Širom je otvorio vrata i propustio Vedranu naprijed.
Ona je napravila dva koraka u hodnik. Klik-klak. Zvuk njezinih potpetica gromko je odjeknuo praznim stanom.
Vedrana se ukočila. Zvonimir, koji je išao za njom, udario je u nju i podigao pogled. Riječi su mu zapele u grlu.
Pred njima se prostirao posve prazan stan. U dnevnoj sobi nije bilo namještaja, televizora, slika ni zavjesa. Umjesto raskošnog kristalnog lustera ispod stropa njišala se gola žarulja. Iz spavaće sobe zjapila je praznina — nije bilo ni kreveta ni antikne komode koja se toliko svidjela Vedrani.
Šokiran, Zvonimir je odjurio u kuhinju. Tamo gdje je u petak stajala skupa talijanska kuhinja s ugradbenom tehnikom, sada su zjapili priključci vodovodnih cijevi i crnjele utičnice.
Usred te zvonke praznine stajali su stol i stolica. Na stolu su ležali Dubravkini ključevi.
— Zvonimire… — glas je Vedrani zapinjao, pretvarajući se u tanak cvilež. Polako se okrenula prema njemu, lica iskrivljena nevjericom i sve većim bijesom. — Što je ovo? Gdje je sve?! Gdje je namještaj? Gdje je tehnika?!
— Dubravka… — jedino što je zaprepašteni muškarac uspio izgovoriti, prebacujući pogled s poda na prazne zidove.
— Rekao si da je stan opremljen! Rekao si da ćemo živjeti ugodno! Hoćemo li spavati na ovoj stolici naizmjence?! Naruči novi namještaj odmah!
Zvonimir je grčevito progutao. Savršeno je shvaćao da za novi namještaj, pogotovo onakav kakav je ovdje bio, nema novca. Sve što je uštedio bilo je uloženo u automobil na majčino ime, a do sljedeće plaće ostalo je još dva tjedna. Da ponovno opremi trosobni stan makar najjeftinijim ormarima i krevetima, morao bi podići ogroman kredit. A večeras su mogli spavati na golom podu ili otići u Vedranin iznajmljeni stan.
Naslonjen na zid, Zvonimir se sjetio Dubravkinih riječi iz njihova posljednjeg razgovora: “Ponijet ću samo svoje.” Bivša je žena održala riječ: nije dirala njegove zidove. Uzela je samo ono što je bilo njezino.
Znate, mene su uvijek nasmijavale one kartonske patnje iz jeftinih sapunica. Ah, doveo je drugu! Ja ću skupiti torbicu, podići glavu, obrisati suzu i otići u zalazak sunca, ostavivši im sve što sam s mukom stekla.
S kojim pravom odrasla žena mora biti sponzorica tuđe sreće? Ponos nije otići s jednim koferom i velikodušno ostaviti bivšemu svoj komfor. Ponos je uzeti svoje, plaćeno vlastitim novcem, i ostaviti drzniku upravo ono što je svojim ponašanjem zaslužio. Zvonimir se toliko hvalio svojim “predbračnim kvadratima”? E pa, Dubravka mu je vratila betonsku kutiju u izvornom obliku. Uživajte, ljudi.
