Branko Horvat stajao je nasred prostrane dnevne sobe, okupane mekim svjetlom, i gledao ženu s visine. Osjećao se kao da je upravo izvukao dobitnu kartu na lotu. Pedesetogodišnjaku se činilo da je sada na vrhuncu forme, a velike promjene u osobnom životu samo su mu podgrijavale pobjedničku samouvjerenost.
— Bez drame, Ruža — rekao je baršunastim, pomalo snishodljivim tonom, zakopčavajući gumb na saku. — Odrasli smo ljudi. Upoznao sam drugu ženu. Možda si i naslućivala, ne znam… Ukratko, ima trideset godina, i to je prava, iskrena ljubav. Ne želim voditi dvostruku igru, pa ću ti reći ravno: razvodimo se i od danas ne živimo zajedno.
Četrdesetpetogodišnja Ruža sjedila je u kožnoj fotelji. Zgodna i samouvjerena, nije lomila ruke, nije trčala po valerijanu, nije ni pokušavala otvoriti raspravu o vezama.
Mirno je otpila gutljaj kave iz porculanske šalice i čekala nastavak. Njezina smirenost Branka je malo zbunila, ali brzo se pribrao.
— Stan je, kao što znaš, moj. Predbračni — naglasio je posljednju riječ kao da zabija čavao u lijes. — Nisam zvijer pa da te bacim na ulicu preko noći. Dajem ti dva dana za sakupljanje. Vikend je u potpunosti tvoj. Otići ću s Jagodom izvan grada da ti ne remetim pakiranje. U ponedjeljak ujutro dolazimo ovdje. Njoj ne trebaju tvoje suze, histerija i tuđa energija u kući. Nadam se da ćeš uspjeti osloboditi prostor?
— Do ponedjeljka? — ravnim je glasom ponovila Ruža. — Sasvim mi je dovoljno dvoje dana.
Branko je zadovoljno kimnuo. Sviđalo mu se kako njegov razvod teče civilizirano. Oduvijek se smatrao velikodušnim muškarcem.
Međutim, Brankova je velikodušnost uvijek završavala ondje gdje bi započela njegova vlastita financijska bilanca. Svih petnaest godina braka nije propuštao priliku da Ruži stavi do znanja kako je došla „na njegov teritorij“.
Samo što je taj „teritorij“ prije petnaest godina bio turobna betonska kutija od tri sobe, gotovo bez namještaja i bez imalo udobnosti. Branko je tada ponosno govorio da su kvadratni metri najvažniji, a spavati se može i na madracu. Bio je patološki škrt kad je kućanstvo u pitanju. Sve je svoje osobne novce odvajao za skupe aute koje je, predostrožno, registrirao na svoju majku Dragicu.
Ruža, žena s lijepim prihodima i izvrsnim ukusom, nije imala namjeru živjeti u spartanskim uvjetima. Trebao joj je komfor. U prvih je nekoliko mjeseci braka do zadnjeg detalja opremila cijeli stan svojim osobnim novcem.
Ona je naručila namještaj za sobe i talijansku kuhinju u klasičnom stilu koji nikad ne izlazi iz mode. Ona je odabrala kvalitetnu ugradnu tehniku, platila polaganje skupog parketa, kupila lustere i dala sašiti teške zavjese koje su savršeno pristajale interijeru.
A onda je Ruža razvila hobi — antikvitet. Tijekom cijelog braka pomalo je kupovala elegantne komade. Branko je samo snishodljivo odmahivao: „Tvoj novac, tvoje prašinari. Igraj se. Meni ti muzejski eksponati vraiment ne trebaju.“
Zato je nazvao majku i zamolio je da dođe vikendom, kad Ruža bude pakirala stvari.
— Mama, razvodimo se. Sve će biti civilizirano. Ali dođi, za svaki slučaj, pripazi na Ružu da slučajno ne ponese nešto više iz moje kuće.
— Naravno, Branko. Uvijek sam na tvojoj strani — podržala ga je Dragica.
Ali sudbina se zna našaliti upravo onda kad se najmanje nadaš. U subotu ujutro, dok se svekrva spremala krenuti k sinu, naglo joj je skočio krvni tlak. Morala je doći Hitna, liječnici su strogo naredili mirovanje. Kontrolorica je u tom trenutku bila izbačena iz igre.
Branko je u međuvremenu pakirao svoje stvari u kožnu putnu torbu i pritom ženi izdavao posljednje upute.
— Znači, Ruža — zaustavio se nasred hodnika i razgledao svoj posjed. — Ponesi svoju odjeću, kozmetiku, kakve vaze, to sve. Samo bez vandalizma.
Ruža je prekrižila ruke i naslonila se na dovratak:
— Što točno smatraš vandalizmom?
— Ugradnu tehniku ne diraj. Montirana je pod ovu kuhinju, pa je sada dio stana. Pećnica, perilica posuđa — sve ostaje na mjestu, navikao sam se na to. I onu rezbarenu komodu u spavaćoj sobi ostavi.
— Komodu? — Ruža je lagano podigla obrvu. — Zvao si je drvima.
— Jagodi će se svidjeti — otresao se Branko. — Ona je inače oduševljena ovim interijerom. Kaže da imam odličan ukus. Zato nemoj kvariti ugođaj.
Jagoda je doista bila oduševljena. Tridesetogodišnjakinja, administratorica u kozmetičkom salonu, iskreno je vjerovala da je izvukla sretnu kartu. Branko joj se činio kao bogat i uglađen čovjek s ukusom. Na svim fotografijama na društvenim mrežama ležerno je pozirao u dubokoj kožnoj fotelji, ispred skupih slika ili oslonjen na onu rezbarenu komodu. Jagoda nije sumnjala da se seli u raskošan dom bogataša koji će joj osigurati lagodan život.
— Kako god kažeš, Branko — Ružinim je usnama kliznuo jedva vidljiv, hladan smiješak. — Uzet ću samo svoje.
— Pa ti si pametna. Drago mi je da je prošlo bez skandala. Znao sam da si dovoljno pametna i da nećeš ići protiv mene. Ključeve ne moraš ostavljati — u ponedjeljak ću jednostavno promijeniti brave. — Zgrabio je torbu i izašao kroz vrata, unaprijed uživajući u trijumfalnom povratku s novom ženom.
Kad se Branko s Jagodom smjestio u wellness hotel izvan grada, stigla mu je poruka od majke.
— Branko, ne mogu te dobiti na telefon. Skočio mi je tlak, došla je Hitna. Ne mogu doći i kontrolirati Ružu.
Branko je psovao u sebi. Otkazati odmor s novom ljubavnicom nije mogao, a nije ni htio. „Ma neće Ruža ništa nositi. Nije ona takva“, pomislio je i majci odgovorio kratkom porukom. „Čuvaj se.“
A Ruža je odmah po njegovu odlasku nazvala broj koji je pripremila još sinoć.
— Zdravo, ja sam Ruža. Da, zvala sam vas. Adresa je ista. Čekam vas za sat vremena. Treba mi najveći kombi koji imate u voznom parku. Da, i s alatom. Trebat će dosta demontirati.
Nakon toga potvrdila je najam skladišta za osobne stvari. Za ta dva dana, koliko joj je muž dao za iseljenje, bilo je nemoguće pronaći dobru i praznu kuću za dugoročni najam. Ruža je odlučila kako će privremeno živjeti kod svoje majke dok ne pronađe pravu opciju.
Do podneva je u stan ušlo šest krupnih muškaraca u radnim kombinezonima. S njima su stigli profesionalni električar i stručnjak za montažu i demontažu namještaja.
— Odakle počinjemo, gazdarice? — raspitivao se voditelj radova, razgledavajući posao.
— Počinjete od svega — mirno je odgovorila Ruža. — Skinite fronte s kuhinje. Izvucite ploču za kuhanje, pećnicu, napu, mikrovalnu i perilicu posuđa. Zatim tapecirani namještaj i spavaća garnitura. Antikviteti se pakiraju u trostruku foliju s mjehurićima. Osobno ću provjeriti svaki kut.
Radovi su krenuli. U stanu je zujalo odvijačima i šuštala selotejpska traka. To nije bila histerična akcija uvrijeđene supruge — bila je to precizna, hladnokrvna logistička operacija. Ruža je cijelim pothvatom ravnala poput generala.
S prozora su nestale teške baršunaste zavjese, sa zidova su sletjele slike. Električar je odspajao i skidao skupe lustere te zidne svjetiljke, ostavljajući gole žarulje. Talijanski parket glasno je škripao pod čizmama nosača koji su iznosili kožnu sofu, ormar, rezbarenu komodu i kućanske aparate. Stan je ubrzo gubio sav svoj sjaj i pretvarao se u onu gromku, bezdušnu betonsku kutiju kakav je bio prije petnaest godina.
Do subote navečer ogromni teretni kombi pred zgradom bio je natovaren do vrha. Voditelj radova, brišući znoj s čela, još se jednom popeo na kat. Ruža je stajala nasred ispražnjene kuhinje.
— Gazdarice — rekao je zadihano. — Ima problem. U kombi ne stane više ni kutija šibica. Sve je puno do stropa, vrata smo jedva zatvorili. Ostali su nam stol i jedan tabure. Da zovemo drugi kombi samo zbog njih?
Ruža je pogledala solidan drveni stol i osamljeni tabure pokraj njega.
— Ne, ne treba. — Nasmiješila se. — Ostavite. Neka to bude moj oproštajni dar mladencima. Oni trebaju na nečemu graditi svijetlu budućnost.
Još je jednom pogledala gole zidove sa stršećim žicama, izašla i zatvorila vrata za sobom.
Ponedjeljak ujutro bio je sunčan. Branko je parkirao auto pred zgradom u Novom Zagrebu, galantno otvorio vrata Jagodi i pomogao joj izvaditi kofere. Ona se spremala preći prag raskošnog stana u ulozi nove gazdarice.
— Evo nas doma, draga — svečano je rekao Branko i okrenuo ključ u bravi.
Širom je otvorio vrata i propustio Jagodu naprijed.
Ona je napravila dva koraka u predsoblje. Tok-tok. Zvuk njezinih potpetica odjeknuo je prazninom, prodorno i sablasno.
Jagoda se ukočila. Branko, koji je krenuo za njom, naletio je na nju i podigao pogled. Riječi su mu zastale u grlu.
Pred njima se protezao potpuno prazan stan. U dnevnoj sobi nije bilo namještaja, televizora, slika ni zavjesa. Umjesto raskošnog lustera s plafona se njihala gola žarulja. Iz spavaće sobe zjapila je praznina — ni kreveta, ni rezbarene komode koja se Jagodi toliko sviđala.
Branko je u šoku odjurio u kuhinju. Ondje gdje je u petak stajao skupocjeni talijanski kuhinjski element s ugradnom tehnikom, sada su zjapile cijevi i crnile utičnice.
Nasred te zvonke praznine stajali su samo stol i jedan tabure. Na stolu su blijedo blistali Ružini ključevi.
— Branko… — Jagodin se glas prelomio u tanak cijuk. Polako se okrenula prema njemu, lica iskrivljena grimasom nevjerice i sve jačeg bijesa. — Što je ovo? Gdje je sve? Gdje je namještaj? Gdje su uređaji?!
— Ruža… — jedva je progugutao zapanjeni muškarac, prebacujući pogled s poda na prazne zidove.
— Rekao si da je stan uređen! Rekao si da ćemo živjeti u komforu! Hoćemo li spavati na ovom tabureu? Onda odmah naruči novi namještaj!
Branko je progutao knedlu. Dobro je znao da za novi namještaj, pogotovo na takvoj razini, nema novca. Sva mu je ušteđevina bila u automobilu koji je bio registriran na majku, a do sljedeće plaće u eurima ostala su još dva tjedna. Da ponovno opremi trosobni stan, makar i najjeftinijim ormarima i krevetima, morao bi podići ogroman kredit. A večeras su mogli spavati ili na podu u tom stanu, ili poći u Jagodinu unajmljenu garsonijeru.
Prislonjen uza zid, Branko se prisjetio Ružinih riječi iz njihova posljednjeg razgovora: „Uzet ću samo svoje.“ A bivša je žena održala riječ. Nije dirala njegove zidove. Uzela je samo ono što je pripadalo njoj.
A znate što? Oduvijek su me iskreno zabavljala ona patetična jadikovanja iz jeftinih sapunica. Ah, ostavio ju je zbog druge! Ja ću sada skupo spakirati torbicu, ponosno podignuti glavu, otrti suzu i otići u zalazak, ostavivši mu sve što sam godinama stvarala.
Zbog čega bi odrasla, ostvarena žena morala sponzorirati tuđu sreću? Ponos nije otići s jednim kovčegom, velikodušno poklonivši bivšemu svoj vlastiti komfor. Ponos je uzeti svoje — ono što si svojim novcem stvorila — i ostaviti razmetljivca točno ondje gdje zaslužuje. Branko se toliko ponosio svojim „predbračnim kvadratima“? Eto, Ruža mu je vratila betonsku kutiju u izvornom stanju. Uživajte, djeco.
