Gdje mi je dijete? – PervoCvet

Mislav je stajao na istom mjestu gdje je prije pet minuta ostavio Maju, zbunjeno gledao oko sebe, a u njemu je svake sekunde rasla čudna tjeskoba. Nigdje je nije bilo…

Usred mnoštva djece nije mogao pronaći jednu jedinu. Svoju kćer.

„Ništa ne kužim,” mrmljao je Mislav pod nos. „Gdje je nestala? Pa otišao sam doslovno na pet minuta.” Tada je spazio Martu Horvat, razrednicu svoje kćeri, koja je u tom trenutku redala namrštene prvašiće po visini, i potrčao prema njoj.

„Gdje mi je dijete?! Djevojčica s bijelim mašnama. Trebala bi biti s vama. A nema je nigdje.”

Mislav je bio toliko uzbuđen da nije ni primijetio kako je povisio glas.

Mlada učiteljica je trznula i zbunjeno ga pogledala.

„Oprostite… Tko točno? Svi naši su, čini se, na mjestu.”

„Moja kći. Maja. Upravo je bila ovdje, a sad je nema! Upisana je u vaš razred. Zar nas se ne sjećate?”

„Oprostite, u razredu imam dvadeset devetero djece, a vidjeli smo se samo nekoliko puta.”

„I što?”

„Još nisam stigla zapamtiti svu djecu i njihove roditelje po licu.”

„I to je po vama opravdanje?”

„Slušajte, svaki mi je roditelj osobno doveo svoje dijete. A vi… niste doveli. Tek ste sada prišli. Razumijem da je gužva i sve to, ali… recite vi meni, zašto ste ostavili kćer samu? Zar ne vidite koliko je danas ljudi u školi? Ovdje se ne samo sedmogodišnje dijete, nego i odrasla osoba može izgubiti.”

„Ma otišao sam samo na par minuta u dućan po vodu. Maja je htjela piti. Vratim se – a nje više nema. Kvragu, pa vi ste učiteljica! Zar niste trebali paziti na djecu? Gdje je sad da je tražim? Kamo je mogla otići?”

Marta je duboko udahnula. Bio joj je prvi radni dan, prvi vlastiti razred, a sve što se događalo činilo se kao ružan san.

„Smirite se, gospodine. Kako je izgledala vaša kći?”

„Kažem vam: s velikim bijelim mašnama.”

„Oprostite, ali u mom razredu je petnaest djevojčica, i sve su s bijelim mašnama. Ima li još neki znak? U što je, primjerice, bila obučena?”

Mislav je na trenutak zašutio. Bio je toliko smeten i prestrašen da nije ni znao što bi rekao. Ujutro je pomagao kćeri vezati te iste mašne, namještao joj ovratnik, brinuo se da ne zaprlja bijele hulahopke, a sad je odjednom shvatio da je jedva može opisati.

„Pa kakvi znakovi… Djevojčica od sedam godina, smeđih očiju i duge tamne kose.”

„Već bolje. Možda se još čega sjećate?”

„Pa… Ima žutu torbu s pačićima! Znate, ona voli životinje, pa je baš takvu odabrala. Druga djeca takvu sigurno nemaju. Bože, kamo je mogla nestati?” – uzbuđeno je mrmljao Mislav, nastavljajući nervozno gledati okolo.

„Ne brinite, tražit ćemo je. I sigurno ćemo je naći. Teško da je mogla otići izvan školskog dvorišta. Znači, vaša je Maja negdje ovdje. Čekajte me ovdje, odmah se vraćam.”

Marta je potrčala svojim učenicima, koji su prebijali s noge na nogu čekajući početak školske priredbe, još jednom prebrojala djecu i posebno pomno promotrila djevojčice. Ali među djevojčicama s lijepim bijelim mašnama nije bilo Maje, a nitko od njih nije vidio djevojčicu sa žutom torbom s pačićima.

Zamolivši kolegicu – razrednicu paralelnog razreda – da pripazi na njezine učenike, Marta se brzo vratila Mislavu.

„Maju nitko od razreda nije vidio,” rekla je. „U školu nije mogla ući. Znači, vaša kći mora biti u dvorištu. Predlažem da je zajedno potražimo.”

„Možda da javimo policiji?”

„Mislim da to ne treba. Sigurno ćemo naći Maju,” rekla je Marta, trudeći se da glas zvuči smireno i uvjerljivo. Iako je, naravno, i ona jako brinula za djevojčicu.

Ukratko, otac i učiteljica krenuli su u potragu za Majom.

Brzo su obišli školsko dvorište, pogledali na sportsko igralište, nekoliko puta prišli čuvaru koji je stajao na ulazu. Ali bez rezultata. Nitko nije vidio Maju.

„Zar vaša kći nema mobitel?” upitala je Marta dok su se upućivali na stražnje dvorište – jedino mjesto gdje još nisu bili.

„Ima, naravno,” uzdahnuo je Mislav. „Samo, mobitel joj je sad kod mene… Nisam ga stigao dati Maji…”

„Šteta što niste…” uzdahnula je za njim učiteljica.

„Samo da se ništa ne dogodi… samo da joj se ništa ne dogodi,” ponavljao je Mislav gotovo šapatom.

Marta nije odgovarala. Mislila je na to da sada odgovara ne samo za djecu, nego i za povjerenje roditelja. I ako se djetetu zaista dogodilo nešto ozbiljno…

A u međuvremenu je djevojčica s bijelim mašnama i žutom torbom s pačićima stajala na stražnjem dvorištu škole pod visokim drvetom i razgovarala s mačićem koji je sjedio na grani točno iznad njezine glave i nije se mogao spustiti. Kako ga nije molila da siđe, mačić je samo žalosno mijaukao.

„Hajde, mali, skoči,” govorila je mačiću Maja. „Uhvatit ću te. Časna riječ, uhvatit ću.”

Mačić je kao da je pokušavao skočiti, ali u posljednji čas strah bi ga okovao pa bi se, još jače priljubivši uz granu, ponovo počeo mijaukati. I to tako žalosno da je Maja umalo nije zaplakala.

Kad je djevojčica shvatila da se sama neće snaći – potrčala je po pomoć.

I kad je zašla iza ugla škole, neočekivano je susrela tatu i Martin. Imali su iz nekog razloga zabrinut izgled.

„Kćeri, kamo si nestala?” pritrčao joj je Mislav. „Malo sam poludio. Što ti tu, zaboga, radiš?”

„Tata, nemoj me sad koriti, dobro?” odgovorila je Maja. „Nego… sad mi treba tvoja pomoć.”

„Što se dogodilo?”

„Pođi sa mnom.”

Uzela je oca za ruku, drugom rukom povukla Martin i odlučno ih odvela iza škole.

Ništa ne shvaćajući, odrasli su se pogledali i šutke pošli za djevojčicom. Napokon ih je Maja dovela do drveta i pokazala prstom prema gore:

„Tamo je mali mačić. Vidite? Tata, skini ga, molim te.”

„Maja, a ne želiš li tati ispričati kako si uopće dospjela ovdje? Gdje sam ti rekao da me čekaš?”

„Dok sam stajala uz ogradu i čekala te, vidjela sam kako neki pas juri za ovim mačićem pa sam potrčala za njima. Mačić se od straha popeo na drvo, a pas je lajao na njega. Psa sam otjerala… ali mačića ne mogu dohvatiti.”

„Sama si otjerala velikog psa?” začuđeno je upitala Marta.

„Aha,” kimnula je Maja. „Rekla sam mu da će sad doći moj tata i, ako sam ne ode, moj će mu tata pomoći. I otišao je. A mačić i dalje sjedi, jadničak, gore. Tata, hoćeš li ga skinuti? Koliko se može stajati i ništa ne raditi?” – ljutito je lupnula nogom. „Njemu je strašno…”

Mislav je skeptično pogledao tanke grane i shvatio da s njegovih devedeset i više kilograma tu nema što tražiti. Druga je stvar učiteljica. Mršava, vitka. Ona bi sigurno mogla.

„Što se to tako buljite u mene?” začuđeno je upitala Marta. „Neću se penjati. Ne bih ni do grane dohvatila.”

„Ja ću vas podići,” nasmiješio se Mislav.

„Ma kakvi!”

„Molim vas,” Maja je uzela učiteljicu za ruku. „Pogledajte kako se boji. A što ako padne?”

Marta je podigla glavu.

Mačić je ponovno žalosno mijaukao, kao da doista shvaća da se o njemu radi.

„Dobro,” rekla je napokon. „Samo ako ćete me,” pogledala je Mislava, „držati jako čvrsto i ne ispustiti.”

„Obećajem da će sve biti u redu,” nasmiješio se Mislav.

Marta je sjela na široka Mislavova ramena, on ju je odmah lako podigao, a zatim je ona stala na ramena objema nogama i, držeći se jednom rukom za granu, drugom je, uz odobravajuće povike djevojčice i njezina oca – iz petnih žila pokušavala dohvatiti mačića.

„Još malo…” bodrio ju je Mislav. „Skoro ste ga dohvatili.”

Mačić se najprije prestrašeno povukao, zatim, skupivši hrabrost, oprezno joj je kročio u susret i…

„Uspjelo je! Uspjelo je!” radosno je zapljeskala Maja. „Kako ste samo dobri, Marte!”

…„Tata, drži je čvrsto. Nemoj je ispustiti.”

Kad se Marta napokon spustila na zemlju, Maja je odmah pružila ruke prema mačiću i privila ga uz sebe.

A on je odmah tiho zapreo.

„Eto,” nasmiješio se Mislav. „Hvala Bogu, svi živi i zdravi. Ali kako si me prestrašila, kćerkice, svojim tajanstvenim nestankom.”

„Oprosti, tata. Nisam te htjela prestrašiti. Samo ga nisam mogla ostaviti samog. Ne bi se sam mogao spustiti.”

Mislav je pogledao Maju i samo odmahnuo glavom.

Upravo zbog tog dobrog srca volio je svoju kćer najviše na svijetu.

„Možemo li ga uzeti kući?” upitala je Maja, pokazujući pogledom na mačića.

„Mislim da će nakon ovakvog upoznavanja biti teško odbiti,” nacerio se Mislav.

„Onda čuvaj ga dok ja pokupim udžbenike. I pazi – nemoj se nigdje izgubiti. Da te Marte i ja poslije ne tražimo.”

Učiteljica nije mogla suspregnuti smijeh.

„Ma da… Zamisli kako će se mama iznenaditi kad se vratite kući s ovim malim.”

„Ja nemam mamu…” uzdahnula je djevojčica. „Ali voljela bih da je imam.”

„Oprostite, nisam znala…” prestrašeno je zatrepala trepavicama Marta.

„Ništa, sve je u redu,” nasmiješio se Mislav. „Ostavila nas je prije pet godina. Otišla je u inozemstvo. I više nisam čuo ništa o njoj. Točnije – Maja i ja nismo više ništa čuli o njoj.”

Nekoliko trenutaka na stražnjem školskom dvorištu zavladala je tišina. Marta je šutke gledala u njih – u krupnog, pomalo nespretnog muškarca dobrih očiju i u malu djevojčicu sa sivim mačićem u naručju, i u grudima joj je u tom trenutku nešto jako trnulo.

„Zato ćemo sad imati Mikića,” odlučno je rekla Maja, mazeći mačića.

„Već si smislila ime?” nasmiješio se Mislav.

„Naravno. Zar se može živjeti bez imena?”

*****

Mislav je uvijek dolazio po Maju sam. Ponekad bi s Martom izmijenili tek nekoliko riječi, ponekad bi se razgovor otegao dok školsko dvorište sasvim ne opusti. Razgovarali su o Majinim uspjesima, smiješnim zgodicama iz razreda, knjigama, filmovima, kućnim ljubimcima i postupno su prestali primjećivati da odavno ne govore samo o školi.

Jednoga dana Mislav je, stojeći u hodniku, pričekao dok se sva djeca ne raziđu, a zatim odlučno zakoračio u razred.

Marta se najprije široko nasmiješila, a onda, ugledavši mu u rukama prekrasan buket, iznenadila se.

„Ovo je za vas,” rekao je Mislav promuklo, pružajući cvijeće. „I još… želio bih vas večeras pozvati na večeru. Točnije – Maja i ja jako želimo da večerate s nama. Nas troje. Što kažete na to, Marte?”

Učiteljica se zbunila, osjetila kako joj izdajnički gore uši, ali… cvijeće je uzela.

Mirisalo je na jesen, na dom i – iz nekog razloga – na nadu.

„Dobro,” jednostavno je odgovorila. „Pristajem.”

Točno tako je Marta odgovorila Mislavu kad joj je godinu dana kasnije zaprosio ruku.

U matičnom uredu Maja je čvrsto držala Martinu ruku i…

…nikako nije mogla prestati smješkati se. U tom se trenutku osjećala najsretnijom djevojčicom na svijetu.

„A mogu li… mogu li te sad zvati mamom?”

Mladoj su ženi na oči navrle suze.

„Ako ti to sama želiš, onda, naravno, možeš. Meni će to biti najdraža riječ.”

Maja ju je čvrsto zagrlila.

Pored njih je stajao Mislav i gledao ih s osmijehom na licu.

Tko bi rekao da će se u jednom trenutku njegov i Majin život tako iz korijena promijeniti?