Brigadir je nazvao u sedam ujutro i rekao samo jednu riječ: pas. Ivan nije odmah shvatio kakav pas, kad je riječ bila o rušenju starog štaglja.
– Kakav pas, Vicko?
– Riđi. Srednje veličine. Ne pušta nas, reži, stoji na vratima. Mi, ukratko, ne možemo raditi.
– Vas četvorica zdravih muškaraca pajserima.
– Ivane, ne odlazi. Vikali smo, bacali štap, lupali nogama. Otrči pet metara pa se vrati. Leži točno na pragu.
Ivan je sjeo na krevet i protrljao lice dlanovima. Kroz prozor je vuklo vlagom, onom prvom svibanjskom, kad zemlja još nije pustila hladnoću.
Zemljište je kupio u ožujku. Kuća čvrsta, zidovi drže, ali štagalj je stršio na rubu kao truli zub: nakrivljen, s oljuštenom zelenom bojom, urušenim krovom i teškim mirisom trulih dasaka koji se osjećao i preko dvorišta.
Rušenje je bilo planirano za subotu. Brigada, kontejner, malj. Sve plaćeno.
A sad pas.
Obukao se, natočio kavu u termosicu i sjeo u auto. Putem je popio jedan gutljaj, opekao jezik i još se više naljutio.
Lutalica na periferiji bilo je dosta: motale su se oko kanti za smeće, grijale na toplovodu, prosjačile ispred Konzuma. Ali da jedna kujica zaustavi brigadu od četvorice ljudi, to mu je bilo smiješno.
Dok se približavao zemljištu, nazvao je.
– Ne idite daleko. Stižem, srediću.
– Nismo ni otišli. Sjedimo pušimo. Pas leži. Situacija stabilna.
Zadnju riječ brigadir je izgovorio s toliko smirenosti da je Ivan stisnuo volan.
Na zemljištu je vladala tišina. Malj je ležao u travi, pajser naslonjen na ogradu. Vicko je sjedio na prevrnutoj kanti i pušio, zaklanjajući plamen dlanom od vjetra. Dvojica radnika žvakala su sendviče u kabini kombija s izrazom lica kao da im plaćaju čekanje.
– Eno je.
Na vratima štaglja, ravno na pragu, ležala je riđa kujica. Ni velika ni mala. Jedno oko malo prištureno, bilo od udarca bilo od rođenja. Dlaka se mjestimice isprepletala, na bokovile su se ocrtavala rebra. Nije lajala. Ležala je, stavivši njušku na šape.
– Pokušali ste zaobići? S druge strane zid je truo, može se pajserom…
– Pokušali smo. Otrči i stane na ono mjesto odakle provaljujemo.
Ohlađena kava gorčila je na jeziku. Ivan je dopio, stavio termosicu na stupić ograde i pošao prema štaglju. Sa svakim korakom miris se mijenjao. Prvo trava i zemlja, zatim mokro drvo, trulež. I nešto još, slabo i neuhvatljivo, što nije mogao odrediti.
Kujica je podigla glavu. Nije zarežala. Samo je ustala i napela se cijelim tijelom. Dlaka uz hrbat podigla se polako, a rep nervozno zaljuljao.
– Gubi se!
Lupnuo je nogom, muklo.
Ona je odstupila pola koraka. Zastala. I vratila se. Stala ispred vrata, zaklanjajući pukotinu između krila i dovratnika. Nije kezila. Gledala je.
Ivan je čučnuo da bude u njezinoj razini. Metar i pol između njih. Oči smeđe, tamne, s vlažnim sjajem, lijeva malo curila. Ljutnje u njima nije bilo. Bilo je nešto drugo, za što tada nije našao riječ.
Jedan od radnika prišao bliže i pružio komad štapa.
– Možda da je jače otjeramo?
– Ne treba.
– Vicko kaže, čekati hitnu pomoć za životinje do utorka. A kontejner stoji do večeri.
– Znam.
Koljena su mu škripnula kad se uspravio. Zvuk se učinio preglasnim za tiho jutro. Kujica se nije pomakla.
– Ući ću sam.
– A ako ugrize?
– Neće ugristi.
Rekao je to iz ljutnje, ne iz uvjerenja. I zakoračio prema vratima.
Kujica je zarežala. Tiho, gotovo u sebi. Grleni zvuk od kojeg nije strašno, nego neugodno. Ruka je gurnula krilo. Drvo je zaškripalo, donji rub je zarezao po zemlji, šarke su zacvilile tako da se radnik kod kombija okrenuo.
Provukao se bočno.
Unutra je bilo mračno. I toplo. Ne ljetno, nego drugačije: gusto, vlažno, kao da zrak diše sam od sebe.
Ivan je zastao na pragu. Taj miris je poznavao. Majka je donosila mačiće s ulice, smještala ih u kutiju kraj radijatora, i u sobi je stajao upravo takav miris.
Oči su se navikavale polako. Najprije se ocrtao stolarski stol: prazne limenke boje, klupko žice, lopata bez drška. Potom pod. Zemljani, ugaženi, s pramenovima prošlogodišnjeg sijena. Paučina se vukla od grede do zida, i u njoj je blistala usamljena kap, okrugla i teška.
Pogled mu je skliznuo u dalji kut. Tamo gdje se krov još držao i kroz pukotinu između dasaka padala tanka traka svjetla.
Tamo je ležala dekica.
Siva, izlizana, s resama na rubovima. Vidio ju je u ožujku, kad je pregledavao zemljište prije kupnje. Pomislio: beskućnici su noćili. Ili je bivši vlasnik ostavio. Lupnuo ju je nogom provjeravajući pod i zaboravio.
Sada je dekica bila smotana u gnijezdo. Na njoj su ležali štenci.
Četvero. Sasvim mali, dva tjedna najviše. Oči zatvorene, uši priljubljene uz glave poput latica. Gmizali su jedan preko drugoga, tupkajući slijepim njuškicama u tkaninu, i cviljeli tanko, na jednoj noti. Jedan, najmanji, s tamnom mrljom na leđima, zavukao se pod rub dekice i trzao stražnjom nogom u snu. Traka svjetla padala je na njih ukoso, i dlaka se činila ne riđom, nego zlatnom.
Koljena su mu se sama savila. Spustio se na čučanj, ruke su obvisle. Nije se micao.
Onda su prsti sami krenuli naprijed i dotakli sićušna leđa. Topli.
Štene se nije probudilo. Pomaknulo je šapicu i privuklo se bliže braći.
Šušanj iza leđa.
Ivan je ukočio. Kujica je ušla nečujno, obišla ga i legla pokraj štenaca. Čekao je zube, režanje, bilo kakav zvuk. Ali ona je samo legla i počela ih lizati. Metodično, mirno, jezikom od tjemena do repa. Kao da čovjeka nema. Kao da u cijelom svijetu postoji samo ono što leži na toj sivoj dekici.
Najmanji je prvi našao majku. Sisao je i trzao šapama. Ostali su se privukli za njim, i štagalj se ispunio tihim mljackanjem. Kujica je zatvorila prištureno oko i položila glavu na šape. Točno onako kako je ležala na pragu pola sata prije. Samo je njuška bila drugačija. Ne napeta. Meka.
Sjedio je dugo. Nije brojao minute. Koljena su mu utrnula, u leđa je vuklo vlagom sa zemljanog poda.
Onda je ustao i izašao.
Vicko je stajao kraj ograde i dopijao čaj iz termosa. Iz kabine kombija mrmljao je vremensku prognozu.
– Pa što je unutra? Štakori?
– Štenci.
Brigadir je zastao s termosom u ruci. Pogledao je u štagalj, pa u vlasnika.
– Kako misliš?
– Ovako. Oštenila se u kutu, na dekici. Četvero. Još slijepi.
Vicko je šutio. Počešao je ožiljak na lijevom zapešću. Navika koja se uvijek pojavljivala kad situacija nije stajala u proračunu.
– Ukratko. Rušimo ili ne?
Krilo štaglja ostalo je odškrinuto, i kroz pukotinu se vidio riđi bok. Kujica je ležala mirno, nije podizala glavu. Znala je da je izašao i nije se trznula.
Eto što mu je palo na pamet. Kujica nije grizla, nije napadala, nije bježala. Stajala je. Nije imala načina zaustaviti četvoricu muškaraca s pajserima. Samo tvrdoglavost. I prag iza kojeg su ležali oni koji nisu mogli ni otvoriti oči, ni pobjeći, ni moliti.
– Ne. Ne rušimo.
– A kad?
– Kad odrastu.
Vicko je slegnuo ramenima, zazviždao radnicima, i počela je uobičajena gužva spremanja. Pajser je zveknuo o malj. Termos je udario o bok. Vrata kabine zalupila su se.
Mobitel mu se našao u ruci prije nego je stigao razmisliti.
– Slavice, evo jednog. Treba nam hrana za pse. I zdjela. Ne, dvije.
Žena je počela pitati, a on je gledao kako se riđa njuška provukla kroz pukotinu i pratila kombi koji se okretao na vratima. Vjetar je donosio miris svježe trave, benzina i nečeg cvjetnog sa susjednog zemljišta. Prištureno oko kujice trepnulo je jednom.
Maknuo je mobitel i pošao prema autu. U prtljažniku je ležala boca vode i sendviči koje mu je žena svako jutro stavljala “za svaki slučaj”. Vodu je izvadio prvu. Osvrnuo se. Uz zid štaglja, desno od vrata, stajala je limena zdjela. Stara, zahrđala, izgužvana, sa suhim tragovima na dnu.
Voda iz boce potekla je u zahrđalo dno. Kujica nije izašla. Samo je nos trznuo u pukotini vrata, vlažan i sjajan.
Sjeo je na trijem kuće i odmotao sendvič. Kobasica s kruhom, ništa posebno. Odgrizao je, sažvakao.
Ptica iza ograde pjevušila je istu notu, kao da provjerava čuje li je tko.
Štagalj je stajao. Boja se nastavila ljuštiti, krov je popuštao s desne strane. A iz odškrinutih vrata vuklo je toplinom i mlijekom.
Siva dekica u kutu više nije bila smeće, nego prvo gnijezdo za četvero malih.
