— Bok, susjede, nisam vidio vašeg mačka na stepeništu već neko vrijeme. Kako je, živ i zdrav?
Susjed, čim je čuo za mačka, ozario se i nasmijao:
— Ma nestao je prije par dana. I hvala Bogu!
— Kako to misliš, hvala Bogu? — upita Ivan, trudeći se da glas zvuči smireno, iako ga je iznutra sve peklo.
*****
Zadnja dva tjedna Ivan je primijetio da njegovi susjedi često izbacuju svog kućnog mačka na hodnik. Da, eto tako, uzmu ga za šiju i izbace van.
Ponekad to radi gazda mačka. Ponekad gazdarica.
A ponekad…
…taj jadnik proleti pred Ivanom baš kroz nos.
— Polako, malo opreza! — dobacio je Ivan susjedi, ali ona nije htjela ni slušati.
Umjesto da se ispriča, žena ga je samo mrko pogledala i zalupila vratima.
I to ne obično — tresnula je tako jako da su prozori na stepeništu zazvečali, a u temeljima zgrade sigurno je pukla koja mikropukotina.
Ivan je isprva naivno mislio da susjedi mačka jednostavno puštaju u šetnju ili ga uče samostalnom izlasku.
No brzo je shvatio da je to kazna za neki prijestup.
Znači: napravio nešto — van na hodnik.
Katkad prestrašen, katkad prežalostan, mačak je satima sjedio na podestu četvrtog kata, pred vratima presvučenim smeđom umjetninom, i čekao da mu oproste i puste ga natrag.
I gazde bi mu, naravno, oprostili i uzeli ga natrag, ali ne odmah.
Ako bi počeo mijaukati ili grebati po vratima, umah bi dobio metlom od gazdarice.
Ivan je vlastitim očima vidio kako se to odvija.
Baš se tada penjao stepenicama (lift u njegovoj zgradi ne radi već šest mjeseci) i kad je stigao do četvrtog kata, primijetio je već poznatog mačka. Htio ga je i pozdraviti, ali…
…mačak u tom trenu nije obraćao pažnju na Ivana.
Glasno je mijaukao i grebao vrata pandžama.
Očito je htio ući doma, ali kako ga nisu puštali, odlučio je na taj jednostavan način podsjetiti na sebe.
Iz stana su se začuli koraci, vrata su se naglo otvorila, i gazdarica u iznošenoj kućnoj haljini, ne rekavši ni riječi, svom snagom udarila mačka metlom, a zatim vrata odmah zatvorila.
Sve se dogodilo toliko brzo da Ivan nije stigao ništa reći. A imao je što reći…
…htio je posramiti tu ženu koja se tako ružno ponaša prema svom ljubimcu.
— Pa dobro ti je, stari, jel? — upitao je Ivan kad je prišao mačku.
Mačak ga je pogledao tužnim očima, ali u pogledu mu je bilo i zahvalnosti — što se bar netko brine o njemu.
Mačka su izbacivali na hodnik za svaki najmanji prijestup.
Jednom je Ivan čuo kako susjeda viče na sav glas: „Ah, ti! Opet si vazu srušio! Srećo, izbaci mačka odmah! Nek’ zna kako je skakati po stolovima!“ — i nakon minute vrata su se otvorila, a iz njih je virila dlakava muška ruka koja je čvrsto držala mačka za šiju.
Zatim su se prsti otvorili, mačak je pao na podest, a vrata su se odmah zatvorila.
Mačak je ustao i sjeo okrenut prema vratima — čekajući oprost i povratak kući.
Ivan je samo odmahnuo glavom s neodobravanjem. Nije mu bilo jasno takvo odgojavanje.
Pomazio je mačka i otišao doma.
A mačak je i dalje sjedio na istom mjestu s izrazom sveopće tuge na svojoj brkatoj njušci.
Ivan nije bio pretjerano sentimentalan, ali ta ga je slika pekla kao trn.
„Pa kako se može tako postupati sa živim bićem?“ — razmišljao je. Nakon nekog vremena, prolazeći pokraj, Ivan bi usporio korak, a mačak bi ga prepoznao i počeo tiho predeći — pozdravno i pomalo umiljato.
Ponekad bi Ivan sjeo pokraj njega na čučanj, počeškao ga iza uha, a mačak bi, zatvarajući oči, podmetnuo glavu pod prste, a zatim ga mokrim nosom dodirnuo po dlanu.
Mačak je bio topao, živ i pun povjerenja, i zbog toga je Ivanu bilo jako teško na duši.
Jednostavno nije shvaćao zašto je tako dragom mačku pripalo tako bezosjećajni vlasnici.
Zašto su, pobogu, uopće nabavili životinju ako ne vole nikoga osim sebe? „Čudni ljudi, bogme.“.
A jednog dana, ponovno susrevši mačka na hodniku, Ivan je čvrsto odlučio: ako ti ljudi još jednom izbace životinju na hodnik, on će nešto poduzeti.
Dosta je već mučenja jadne životinje.
Nije znao što će točno napraviti, ali osjećao je da se mora umiješati, inače se to nikad neće završiti.
Dan kad je Ivanovo strpljenje konačno puklo došao je u petak, kad se vraćao kući posebno ljut.
Na poslu se posvađao s kolegama, u tramvaju su se ljudi gurali i gazili ga po nogama, a vani je još od jutra padala dosadna sitna kiša.
Ukratko, raspoloženje mu je bilo na nuli. Ili čak ispod nule.
Popevši se stepenicama, Ivan je već s trećeg kata čuo poznato jadikovanje „mijauu“.
Mačak je, kao i uvijek, vjerno sjedio pred svojim vratima, ali ga nisu puštali unutra.
A na hodniku je, usput rečeno, bilo prilično hladno.
Nije svibanj na ulici, kako se kaže.
Ivan je zastao na podestu i zamšljeno promatrao mačka, koji ga je, videći ga, kao i obično, počeo presti i krenuo prema njemu.
A onda — bam!
I svi problemi toga dana odjednom su Ivanu postali beznačajni.
Eto, mačak ima problema.
Kakvih? Ogromnih! S njim se postupa kao sa stvari. Kao s igračkom. Što može biti gore od toga?
Ivan je osluškivao tišinu iza vrata presvučenih umjetninom. Nikoga nije bilo briga za tog mačka.
I poželio je kazniti svoje susjede.
— Dosta je, gotovo, — rekao je Ivan naglas, sam se čudeći svojoj odlučnosti. — Pojdi sa mnom.
Sagnuo se, uzeo mačka u naručje.
Mačak je odmah zaglušnije zaurlao i priljubio glavu o njegov mokri sako, ostavljajući vunene tragove.
A zatim su otišli na sedmi kat, gdje je Ivan živio.
Uzeo je mačka samo na par dana.
„Neka se vlasnici prestraše, neka ga traže, neka se brinu.
Shvatit će da se tako ne smije…“ — mislio je Ivan, ulazeći u stan.
Kod njega se mačak prilagodio iznenađujuće brzo.
Obmirisao je uglove, skočio na kauč, okrenuo se odabirući mjesto i sklupčao se na deki, zahvalno gledajući svog spasitelja.
I dok se mačak odmarao, Ivan je, usprkos sitnoj kiši i umoru, otrčao u najbližu trgovinu za kućne ljubimce, kupio mu najbolju hranu za mačke, „higijenske potrepštine“ i još igračaka — za slučaj da dlakavom podstanaru bude dosadno dok je on vani.
Sutradan, u subotu, Ivan je nekoliko puta prilazio ulaznim vratima, otvarao ih i gledao na hodnik.
I jako se čudio što je na hodniku vrlo tiho.
Nitko nije hodao po katovima, nije zvao mačka po imenu (usput, kako se zove, Ivan nikad nije ni saznao), nije lijepio plakate.
Činilo se da nitko ne traži nestalog mačka. I to je bilo čudno. Vrlo čudno…
Ivan se vraćao u stan, gledao mačka i slijegao ramenima.
A ovaj se lijeno protezao na kauču i nije ni pomišljao moliti se van.
— Čuj, možda se želiš vratiti na hodnik? — upitao je Ivan u nedjelju, pokazujući na vrata. — Ne držim te. Idi ako treba.
Mačak je pogledao vrata, prebacio pogled na Ivana i namjerno počeo lizati šapu.
Zatim je ustao, prišao i protrljao se o njegovu nogu.
Odgovor je bio jasniji od bilo koje riječi.
Ivan je zatvorio vrata, smjehnuo se i uzeo mačka u naručje.
Otišli su u kuhinju doručkovati, a zatim u sobu gledati televizor. Ipak je vikend.
Mačak mu je ležao na koljenima i preo kao mali traktor, i u stanu je prvi put nakon dugo vremena bilo istinski ugodno.
Onda je došao ponedjeljak.
Mačka nitko nije tražio.
I Ivan je odlučio da ga zasad neće vratiti vlasnicima.
Jedino što ga je mučilo bilo je to da bi ga susjedi mogli optužiti za krađu.
Po činjenicama, ukrao je tuđu imovinu.
Doduše živu, s dobrim namjerama i isključivo u odgojne svrhe, ali ukrao.
Ivan je u mislima vrtio moguće scenarije: susjedi će pozvati policiju, optužit će ga za krađu, morat će sve objašnjavati, opravdavati se.
Njegovi motivi možda neće biti shvaćeni.
Ta ga je misao bušila i nije mu dala da se opusti do kraja.
Zato je cijeli dan na poslu bio kao na iglama i stalno provjeravao telefon — ne zove li ga netko.
Ali toga dana nije bilo nijednog propuštenog poziva.
A kad se Ivan vraćao kući navečer — ugledao je susjeda koji je išao izbaciti smeće.
U crnoj vreći ništa se nije vidjelo, ali po obrisu iznutra je bilo nešto što je jako podsjećalo na mačji pijesak.
Mahnuo je susjedu da stane i, prišavši bliže, kao slučajno ga upitao:
— Bok, susjede, nisam vidio vašeg mačka na stepeništu već neko vrijeme. Kako je, živ i zdrav?
Susjed se, začuvši pitanje, iznenadio, ali brzo je došao k sebi.
Mačak je, kaže, nestao prije par dana. I, nastavio je, hvala Bogu!
— Kako to misliš, hvala Bogu? — upitao je Ivan, trudeći se da glas zvuči smireno.
— Ma žena ga je htjela odvesti na vikendicu i ostaviti tamo. Dosta joj je, kaže, dlaka svuda, dere se noću, prevrće vaze. A tamo će, kaže, loviti miševe. Bar će biti od neke koristi. A meni se na vikendicu uopće ne da ići. Prvo, daleko je. A drugo, žena će me ionako natjerati da tamo nešto radim. A ovako je mačak sam otišao, i ne moram nikamo ići. Ja sam u povodu toga jučer popio i dvije litre piva. Slavlje, znaš.
— A zar vam nije žao mačka? Što ako mu se nešto dogodilo?
— Ma što bi mu bilo? To nije čovjek. Čuj, a zašto ti to pitaš? — susjed je zaškiljio s blagom sumnjom i pogledao Ivana.
— Ma tako, samo pitam… — odgovorio je Ivan zamišljeno, a zatim se bez pozdrava brzim korakom uputio prema ulazu u zgradu.
Unutra je u Ivanu sve ključalo od ogorčenosti.
„Na vikendicu, znači… Krajem listopada. Odvesti ga i ostaviti tamo da sigurno pogine. I ni trunke žaljenja. Čak su i sretni što je ‘sam otišao’ i oslobodio ih potrebe da se mažu ruke.
Zamislio je na trenutak tog dobrog i povjerljivog mačka kako sjedi na trijemu prazne vikendice (ili još gore — ispod ograde) i čeka da se netko vrati po njega.
Čeka jednako vjerno i odano kao što je to činio pod vratima na hodniku.
Za njegove susjede mačak je bio stvar koja čas veseli, čas smeta, a ako smeta prečesto, iznese se preko praga.
Prvo na hodnik na par sati, potom na vikendicu zauvijek.
Kad se Ivan popeo na sedmi kat i ušao u stan, i ugledao mačka kako ga vjerno i odano čeka pred vratima, na duši mu je odjednom postalo toplo.
I odjednom je shvatio da je sve napravio kako treba…
Ispravno je ukrao mačka takvim bezosjećajnim ljudima koji su ga namjeravali u kasnu jesen odvesti na vikendicu i tamo ostaviti.
Ivan se nasmiješio, uzeo mačka u naručje, i otišli su u kuhinju pripremiti večeru.
A poslije večere — ležali su na kauču i gledali televizor.
Točnije — Ivan je gledao, a mačak je jednostavno bio tu. Čas se okrene na jedan bok, čas na drugi.
I eto, mačak se opet pomaknuo, ali ovaj put se prevrnuo na leđa i povjerljivo podmetnuo trbuh — najranjiviji dio svog tijela.
Učinio je to bez razmišljanja.
Jer više se nije bojao.
Jer pravi dom nije samo krov nad glavom i nije samo zdjela s mačjom hranom.
Pravi dom je mjesto gdje ne moraš zaslužiti pravo da budeš.
I gdje te vole. Bez razloga. Zato što postojiš.
