Marija ga je ugledala u pola osam ujutro.
Ivan je stajao kraj dizala i držao mačka. Pritištao ga na prsa objema rukama. Mačak je bio siv, oguljen s jedne strane, a od njega je zaudaralo na podrum tako da se Marija odmaknula korak unazad.
– Bože, – rekla je. – Što je sad ovo.
Ivan nije odgovorio. Inače je rijetko razgovarao sa susjedima. Pritisnuo je gumb dizala i gledao u zaslon.
– Gdje si ga iskopao, – nije upitala, nego konstatirala. – Sav je prljav. Zar ćeš ga nositi doma?
– Tražio sam ga pet mjeseci.
Dizalo se otvorilo. Ivan je ušao. Pritisnuo četvrti.
Marija je ostala stajati u hodniku i gledala kako se vrata zatvaraju. Ali lice Ivana bilo je vrlo radosno. Nije skidao pogled s mačka, i malo mu je popravljao šapice kad se ovaj pomaknuo.
Kasnije je pričala susjedi s petoga da je izgledao čudno.
Ali zašto – saznala je poslije.
Obavijesti su se pojavile u rujnu. Male, isprintane na običnom papiru, s fotografijom. Na fotografiji je bio mačak. Siv, prugast, brkovi na jednoj strani kraći nego na drugoj. Ispod fotografije je kratko pisalo „Izgubio se” i broj telefona.
Ivan ih je lijepio sam. Rano ujutro, prije posla, izlazio bi s rolom ljepljive trake i hrpom letaka. Oblazio je stupove, oglasne ploče, zidove kraj trgovine. Prsti su mu se hladili, traka se nije dobro lijepila na hladnoći, pa je morao pritiskati duže nego obično.
Mićo se izgubio krajem kolovoza. Jednostavno nije došao navečer. Prozorčić u kuhinji bio je otvoren.
Kod kuće, kraj radijatora, stajala je zdjelica. Ivan je nije maknuo.
Pozivi su stizali prva dva tjedna.
Ljudi su javljali o sivim mačkama. O prugastim mačkama. O jednom riđem, kojeg su također odlučili ponuditi. Ivan je išao na svaki poziv. Pogledao, odmahnuo glavom, zahvalio. Vraćao se natrag.
Trećeg tjedna nazvala je žena s Radničke ulice, rekla je da je vidjela sličnog kraj garaža. Ivan je otišao navečer, poslije posla, već u mraku. Hodao je između garaža s lampom na mobitelu, svijetlio ispod vrata, dozivao. Nitko nije izašao. Samo tuđi mačak, crn, pogledao ga je ispod vrata i otišao natrag u mrak.
U listopadu je nabavio bilježnicu.
Zapisivao je adrese na koje je išao. Imena ljudi koji su nazvali. Datume. Ponekad kratke napomene – „siv, ali mlađi”, „nije prava boja”, „vlasnici se pronašli”. Stranica je bilo sve više. Ivan je listao bilježnicu ponekad navečer, ne čitajući, samo listao.
Kolega na poslu, Viktor, upitao ga je jednom što je tako.
– Nikakav, – rekao je Ivan.
– Pa eto baš, – rekao je Viktor i više nije pitao.
Studeni je bio vlažan, smrkavalo se rano.
Ivan je proširio područja potrage. Hodao je dvorištima po kvartu, po dva kvarta. Ulazio je u tuđe zgrade, gledao prozorske klupice, ispod stepenica. Ponekad je pitao ljude u dvorištu. Većina je odmahivala glavom, ne zaustavljajući se. Jedna starica kod trećeg ulaza rekla je da je vidjela sličnog kraj transformatorske stanice u rujnu, ali se točno ne sjeća.
Ivan je zahvalio. Došao do transformatorske stanice. Stajao. Nikoga, naravno.
Marija ga je jednom uhvatila u hodniku i rekla da je dosta, prošlo je pet mjeseci, treba uzeti drugog. Govorila je bez zlobe.
– Drugi ne treba, – rekao je Ivan.
– Ma uzalud, – rekla je.
Kimnuo je i otišao prema stepenicama. Marija je gledala za njim i mislila kako ljudi – baš se izmore zbog nekakvih mačaka.
U prosincu su pozivi gotovo prestali.
Obavijesti su se smočile, požutjele, ponegdje se odlijepile. Ivan ih je ponovno lijepio. Tiskao nove, izlazio ujutro s rolom ljepljive trake. Naučio je držati rolu pod pazuhom i odmatati jednom rukom dok drugom pritišće papir.
Trećeg dana siječnja začuo je zvuk.
Tih. Jedva primjetan. Negdje iza vrata podruma, onog ispod prvog ulaza. Ivan je stao. Osluškivao. Zvuk se nije ponovio.
Stajao je minutu. Zatim je otišao po ključ do upravitelja.
Upravitelj, Mijo, dugo je tražio ključ, našao pogrešan, zatim našao pravi. Pitao je što Ivan traži u podrumu. Ivan je rekao. Mijo ga je pogledao onako kako se gleda čovjeka kojemu je bolje ne prigovarati, i dao mu ključ.
Vrata su se otvorila s naporom, udarilo je na vlažan beton, staro drvo i još nešto. Ivan je upalio lampu i zakoračio unutra.
Podrum je bio dugačak i nizak.
Ivan je išao polako, svijetlio ispod cijevi, iza starih kutija, uz zid. Snop lampe otkrivao je čas zahrđali bicikl bez kotača, čas hrpu dasaka, čas nečiji odbačeni ležaljku s utisnutim bokom. Mirisalo je na vlagu i vapno. Negdje je kapalo, rijetko i ravnomjerno, kao sat.
– Mićo, – rekao je Ivan.
Rekao je tiho. Nije dozivao, nego provjeravao, kao što se provjerava tama prije nego što se u nju uđe.
Nitko se nije javio.
Prošao je dalje, pored ormarića sa žicama, pored starih radijatora složenih uz zid. Snop lampe kretao se polako. Ivan se nije žurio. Za pet mjeseci naučio je ne žuriti se tamo gdje je žurba beskorisna.
– Mićo.
Opet tišina. Samo negdje kaplje. Samo bruje cijevi iznad glave, tople, prekrivene prašinom.
Došao je do krajnjeg zida i stao. Posvijetlio u kut. Tu su bile kutije, tri ili četiri, složene jedna na drugu, a između njih i zida bio je taman prostor, uzak kao pukotina. Ivan je čučnuo. Posvijetlio unutra.
Dva oka odrazila su svjetlost.
Nije se pomaknuo. Samo je gledao. Srce je učinilo nešto čudno, ne glasno, ali osjetno, kao da je preskočilo korak pa ga zatim stiglo.
– Mićo, – rekao je. Sasvim tiho.
Oči nisu nestale. Ali mačak nije izašao. Sjedio je u pukotini između kutija i zida i gledao u svjetlo lampe. Ivan je spustio snop malo u stranu, da ne zaslijepi. Zatim je sjeo na pod. Izravno na beton, ne misleći na odjeću, ne misleći ni na što.
Samo je sjeo. I počeo čekati.
Nije znao koliko je vremena prošlo.
Bilo je hladno. Beton je vukao toplinu kroz jaknu brzo i ravnomjerno. Ivan se nije micao. Lampu je držao sa strane, da u pukotini nije sasvim mračno, ali ni u oči. Ponekad je tiho govorio. Nije dozivao, nije nagovarao. Samo je govorio, kao kad se govori da glas bude blizu.
– Hladno ti je ovdje, – rekao je. – Pet mjeseci. Nisam ni mislio da si tu.
Iz pukotine nije bilo zvuka.
– Svugdje sam išao. Na Radničku sam otišao, noću. Tamo su garaže, ne znaš. Bilježnicu sam ispisao cijelu.
Negdje je kapalo u tami. Cijevi su brujale.
– Doma zdjelica stoji. Nisam je maknuo.
Začuo je šušanj prije nego što je vidio pokret. Mačak je izašao iz pukotine polako. Ne ravno prema Ivanu, nego prvo u stranu, uz kutije, njušio je zrak, stao. Ivan se nije micao. Gledao je. Mačak je bio mršav. Bok oguljen, negdje dlaka nije izrasla. Na jednoj strani njuške brkovi kraći. Na lijevoj.
To je on.
Mačak je napravio još korak. Zatim još jedan. Zatim je prišao Ivanovoj nozi i gurnuo glavu u koljeno. Jednom. Kao da je provjerio. I ostao stajati pokraj.
Ivan nije odmah podigao ruku. Prvo je samo sjedio. Zatim je pažljivo, polako, spustio dlan na mačju glavu. Mićo se nije maknuo. Samo je zažmirio, i u tome je bilo nešto tako jednostavno da je Ivanu steglo grlo.
Nije plakao. Samo je sjedio na hladnom betonu podruma svoje zgrade i držao ruku na glavi mačka kojeg je tražio pet mjeseci. A mačak je stajao pokraj i šutio. Oduvijek je bio šutljiv.
Ustati je bilo teže nego sjesti.
Noge su mu utrnule, i Ivan se dizao polako, pridržavajući se za kutije. Mićo je odstupio korak, promatrao. Ivan se uspravio, stajao. Čitao je da mačke mogu podivljati, odviknuti se od ljudi i za dva tjedna. A ovdje – pet mjeseci. Zatim je opet čučnuo, na čučanj, i uzeo mačka u ruke.
Mićo se nije opirao. Bio je lagan, mnogo lakši nego što je bio. Ivan ga je pritisnuo na prsa i osjetio kako mu pod dlanom kuca malo brzo srce.
Išli su prema izlazu istim putem. Pored ležaljke, pored zahrđalog bicikla, pored ormarića. Lampu je Ivan držao jednom rukom, drugom je pritijesnio mačka. Mićo se nije micao. Samo je jednom prekoračio šapama, smještajući se udobnije, i ponovno utihnuo.
Kod vrata je Ivan stao.
Zatim je gurnuo vrata i izašao.
U dvorištu je bilo jutro. Sivo, siječanjsko, bez sunca. Snijeg je ležao star, zbijen, s crnim tragovima uz stazu. Ivan je žmirio od svjetla.
Stajao je kod vrata i držao Mića.
Tada ih je ugledala Marija.
Doma je bilo toplo.
Ivan je izuo cipele u hodniku, ne ispuštajući mačka. Zatim ga je ipak spustio na pod, pažljivo, kao što se spušta nešto lomljivo. Mačak je odmah spustio nos prema podu i krenuo uz zid. Polako, sa zastajkivanjima. Njuškao je lajsnu, kut, nožicu ormarića. Provjeravao.
Ivan je stajao i gledao.
Mićo je došao do kuhinje. Stao na pragu, uhom mrdnuo. Zatim je ušao. Ivan je ušao za njim.
Zdjelica je stajala kraj radijatora, gdje je uvijek stajala. Prazna, čista, malo prašnjava po rubu. Mačak je prišao, njušnuo. Stajao nad njom sekundu. Zatim je odstupio i sjeo kraj radijatora, prislonivši se bokom uz toplo željezo.
Ivan je otvorio hladnjak. Unutra je bilo malo kuhane piletine. Odvojio je komad, stavio u zdjelicu. Ruke ga nisu odmah slušale, prsti još nisu odmrznuli od hladnoće.
Mićo je jeo polako. Ne pohlepno, kao što jedu gladni, nego oprezno. Ivan je sjedio pokraj na podu, leđima naslonjen na zid. Gledao.
Mićo je zatim obišao cijeli stan. Provjerio svaki kut, svaku sobu, svaku prozorsku klupicu. Zatim se vratio u dnevnu, skočio na kauč i sklupčao se ondje gdje je uvijek spavao prije. Lijevo od jastuka, kraj naslona za ruku.
Ivan nije skidao pogled s njega.
Pet mjeseci je tražio, smrzavao se kraj stupova, išao na tuđe pozive, hodao s lampom između garaža. A Mićo je sjedio u podrumu ispod prvog ulaza. Dvadeset metara od vrata. Čime se tamo hranio? Vjerojatno miševima. Koliko bi dugo izdržao da ga slučajno, njegovo tiho „mijau” nije čuo Ivan.
Ivan je mogao o tome dugo razmišljati. Ali nije.
Ugasio je svjetlo u hodniku, prošao u dnevnu i sjeo na kauč pokraj mačka. Mićo je odškrinuo oko, pogledao ga i zatvorio natrag. Izvan prozora smrkavalo se.
Svi su bili doma.
