— Šest mjeseci sam štedjela za ovaj remont, birala svaku rolu, a vi ste došli i oderali tapete zato što vam se, vidite li, boja učinila žalobnom?! Maknite se iz mog stana odmah, dok vas nisam niz stepenice bacila! — glas Maje prešao je u zaglušujući, prodoran vrisak koji se odbio od unakaženih zidova njezine nekada savršene dnevne sobe.
Stajala je na pragu sobe, čvrsto stežući prstima, bijelim od napetosti, ručku putne torbe. Prije samo nekoliko sati izašli su s Tomislavom iz izvangradskog pansiona, planirajući provesti mirnu nedjeljnu večer u svom besprijekorno čistom stanu koji je mirisao na svježinu i skupi interijerski parfem. Maja se popela na kat nešto ranije od muža, dok je on parkirao auto u dvorištu, iščekujući kako će skuhati kavu i sjesti na novi kauč. Sada se pred njezinim očima prostiralo pravo bojno polje. Ekskluzivne talijanske tapete duboke mat grafitske boje, koje je naručila izravno s tvornice i čekala duga tri mjeseca, visjele su uza zidove u poderanim, jadnim krpama. Na mjestima je obloga bila oguljena s takvim bijesom da se otkrila siva betonska podloga, a na savršeno izravnanoj skupocjenoj žbuci ostale su duboke, ružne brazde od metalnog alata.
— Ne viči na mene, Maja. Ti si domaćica, a ponašaš se kao tržna prodavačica, — Branka se nimalo nije zbunila. Nije ni trepnula na nevjestin vrisak, samo je prezrivo stisnula usne u tanku, krutu crtu. — Ušla sam ovdje i zaprepastila se: kako ste uopće živjeli? Mrak uokolo, ko u grobnici kod pokojnika. Moj sin ima težak posao, kući se treba vraćati da se oku raduje, a ne da upada u depresiju. Odlučila sam napraviti iznenađenje dok vas nema. Našla sam na svojoj lođi odličan emajl, kvaliteta za vijeke. Vidiš, kako je odmah prostranije postalo? Kao da je sunce u sobu svratilo.
Svekrva je stajala u središtu prostorije, odjevena u izblijedjelu pamučnu pregaču s nevjerojatnim bordo cvjetićem, navučenu preko svoje izlazne bluze. U desnoj ruci stiskala je stari molerski valjak s kojeg su na skupi laminat u boji svijetlog hrasta velikim kapima lijeno kapale guste bež smjese. Na zidu iza nje, točno preko ostataka grafitskog flizelina, kočilo se ogromno, nejednako obojeno polje. Jeftina sjajna uljana boja legla je u odvratnim grubim grudama, slijevajući se ljepljivim curinama na nove bijele letvice. U zraku je stajao tako zagušljiv, toksičan miris oštrog razrjeđivača i stare uljane boje da su Maji odmah počele lupati sljepoočice, a grlo joj se steglo od fizičke mučnine.
— Iznenađenje? — Maja je napravila jedan mehanički korak naprijed. Potplat njezine tenisice odvratno je zaškrgutao po lokvi prolivene boje. — Iskoristili ste rezervne ključeve koje smo vam ostavili isključivo u slučaju komunalne havarije, da provalite ovamo i izvedete ovaj vandalizam? Shvaćate li da ste uništili materijal vrijedan stotina tisuća eura? A da ne spominjem rad kvalificiranih majstora koje smo čekali u redu pola godine!
— Kakvih stotina tisuća, jesi li pri sebi? — svekrva je nadmoćno frknula i demonstrativno zamahnula valjkom kroz zrak, poslavši roj sitnih bež kapljica ravno na naslon novog kauča od svijetle eko-kože. — Za taj crni papir? Prosto su vas izvarali u trgovini za budale, utrpali vam nelikvidno. Ljudi su stoljećima živjeli u svijetlim sobama, i svi su normalni izrasli. A ti si napravila katakombe. Reci hvala što sam svoja bolna leđa savijala, vaše mračne tapete derala. One su se, usput, jedva držale, sve sama fušarija. Ja se ovdje već četiri sata mučim u znoju lica svoga da vam napravim normalan izgled.
Maja je prešla zamućenim pogledom u kut dnevne sobe. Tamo su se gomilale crne građevinske vreće iz kojih su virili zgužvani, nemilosrdno unakaženi komadi njezina sna. Pokraj je ležalo staro pocinčano vedro s prljavom sapunicom u kojoj je plivala siva krpa za pod. Uz njega je ležala široka metalna lopatica s nalijepljenim komadima tapeta. Razmjeri uništenja zadivljivali su manijakalnom ciljanošću. Ovo nije bio spontani napad hirovite žene. Svekrva je metodično, metar po metar, uništavala tuđi rad. Namjerno je namakala zidove vodom, s bijesom ih grebala metalom, derala oblogu da bi potom nastale praznine premazala tom odvratnom sjajnom smjesom. Svaki pokret njezina valjka bio je prožet agresivnim samopotvrđivanjem i otvorenim prijezirom prema nevjesti.
— Vadili ste ih lopaticom, — Maja je ispružila ruku pokazujući na zid, osjećajući kako u njoj ključa čista, koncentrirana mržnja koja spaljuje sve ostale emocije. — Probili ste sloj završne žbuke do samog betona. Prelili ste novi skupi pod emajlom koji ga ni jedan razrjeđivač više neće skinuti bez traga. Uništili ste kauč. Niste stvarali ugodnost. Došli ste ovamo ciljano srati, Branka. Počinili ste zločin u mojoj kući.
— Došla sam ispravljati tvoje dizajnerske izvrte! — Branka je uprla slobodnu ruku u bok, zauzimajući pozu apsolutne nadmoći i drsko gledajući nevjestu ravno u oči. — Tvoj ukus je čisto ruglo. Tomislav je jednostavno previše mekana osoba, ne želi se petljati s tobom, trpi tvoje manire stilistice. A ja sam majka, imam puno pravo navoditi red u životu svog djeteta. Ja ću danas ovaj zid do kraja ofarbati, a sutra ću se baciti na drugi. I ti mi nisi zapovijed u stanu mog sina.
Izjava o “stanu sina” postala je detonator. Maja je jasno sjetila kako je uzimala beskrajne dodatne smjene u klinici, kako su s mužem strogo štedjeli na svemu, uskraćivali si godišnje odmore i izlaske u restorane da bi brže otplatili hipoteku za ovaj dvosobni stan, upisan u jednakim dijelovima. Sjetila se svake besane noći provedene u biranju fakture zidova da bi savršeno upijali svjetlo i isticali grafičnost namještaja. I sada je pred njom stajala žena koja nije uložila u ovu kuću ni jednu kunu, ni kap svog rada, i s drskim, neprobojnim samozadovoljstvom polagala pravo na tuđe vlasništvo, mašući umrljanim molerskim alatom. Stupanj napetosti u zraku dosegao je toliku granicu da se činilo kako će trenutno početi pucati stakla na prozorima. Prepirka je prerasla u rat na uništenje.
— U stanu vašeg sina? — Maja je to izgovorila tiho, ali s takvom ledenom intonacijom da se činilo kako je temperatura u zagušljivoj, zatrovanoj otapalom sobi pala za nekoliko stupnjeva. — Jeste li sada ozbiljno pokušali uvjeriti me da imate pravo uništavati moju imovinu samo zato što ste rodili jednog od vlasnika ove nekretnine?
Branka se, umjesto da stane, s izazovnim stavom umočila valjak u zarđalu limenu konzervu. Gusta, žućkasto-bež kaša, nalik na ukiseljeno kondenzirano mlijeko, čvoknula je upijajući vunastu nastavku. Svekrva je snažno prešla alatom po rebrastom rubu posude, otresajući višak ravno na pod gdje se već širila masna mrlja, zauvijek upijajući se u strukturu skupog laminata.
— Ne pametuj mi tu, — bacila je, ne okrećući se, i svom snagom prilijepila valjak na zid, precrtavši ostatke plemenitog grafita debelom, sjajnom crtom. — Imovina… Kakvu si riječ izmislila. To nije imovina, nego hir. Ja se, između ostalog, brinem za Tomislavovu psihu. Pogledaj što si napravila! Zidovi crni, letvice bijele — to je lijes, pravi lijes s muzikom! Kako se tu živi? Kako djecu odgajati? Dijete će u takvom okruženju postati mucavac ili manijak. A bež je klasika, to je toplina, to je kućno ognjište. Ja ću sad sve prefarati, objesiti zastore s volanima koje sam donijela s vikendice, i bit će kao kod ljudi. Svijetlo, svečano.
Maja je gledala tu predstavu, i mračilo joj se pred očima. Fizički je osjećala kako u njoj puca tanka struna samokontrole. Nije bilo čak ni do novca, iako je šteta već sada, po najskromnijim procjenama, premašivala pola milijuna eura. Bilo je do onog sadističkog užitka s kojim je ova žena uništavala njihov svijet. Maja se sjetila kako su s Tomislavom raspravljali o nijansama, kako su prilagali uzorke namještaju, kako su sanjali o večerima s vinom u toj stiliziranoj, prigušenoj atmosferi lofta. I sada je ta atmosfera bila silovana konzervom stare podne boje pronađene na smetlištu ili u garaži.
— Shvaćate li da se vaš “emajl” suši tri dana i smrdi tako da se ovdje ne može boraviti bez respiratora? — glas Maje je drhtao od suzdržanog bijesa. — Otrovali ste zrak u stanu. Namještaj, tekstil, odjeća u ormarima — sve će se to natopiti tim mirisom. Niste samo zidove uništili, napravili ste stan neupotrebljivim za život!
— O, kakva se mekušica pronašla! — Branka je prezrivo frknula, nastavljajući razmazivati boju kaotičnim pokretima, ostavljajući praznine i masne nakupine. — Cijeli smo se život farbali, i ništa, nitko nije umro. Otvori prozor — ispari. Zato se dobro pere. Krpicom protrljaš — i čistoća. A tvoje tapete papirnate — sakupljači prašine. Malo ih takneš — mrlja. Ja sam noktom čačnula, a one trošne kao toaletni papir. Fuj, gadost! I za to ste platili? Prevarili su te, mila moja, a ti si uši objesila.
Maja je prišla bliže zidu, pazeći da ne stane u lokve boje, i ugledala ono što su prije skrivale krpe tapeta. Žbuka nije bila samo oguljena — bila je izgrebana nečim oštrim, poput životinjskih kandži. Svekrva se nije trudila skinuti oblogu pažljivo. Kidala ju je s mesom, ostavljajući duboke brazde na savršeno izravnanoj površini. Ovo nije bio pokušaj popravka. Bilo je to pogubljenje. Pogubljenje omraženog ukusa nevjeste, njezina izbora, njezine prisutnosti u sinovljevu životu.
— Ovo je talijanski tekstilni flizelin, — polako, odmjereno, izgovorila je Maja. — Rola košta dvadeset i dvije tisuće eura. Ovdje je bilo dvanaest rola. Plus priprema zidova za bojanje koju ste uništili svojom lopaticom. Plus rad majstora. Plus novi laminat koji ste prelili uljem. Vi sada stojite usred štete koja je jednaka vrijednosti vaše vikendice, Branka. I vi ćete to platiti. Ne znam kako, ali vratit ćete svaku kunu.
Svekrva se naglo zaustavila. Valjak je zamro na zidu. Polako se okrenula, i na njezinu licu, prekrivenom sitnim kapljicama znoja i mrljama boje, ogledala se mješavina iskrenog iznenađenja i zlobe.
— Jesi li poludjela? — siknula je, suzivši oči. — Od majke tražiti novac? Zato što sam dovela red? Trebala bi mi se u noge klanjati! Nisam štedjela svoje ruke, upropastila sam manikuru da vam pomognem. A ti mi guraš račune? Materijalna droljo. Oduvijek sam znala da ti od Tomislava treba samo novac. Eto, izišla je tvoja istinska narav. Zbog nekih krpa na zidovima spremna si rođenu majku u dužnički jaram gurnuti.
— Vi mi niste majka, — odrezala je Maja. — Vi ste vandal koji je provalio u tuđu kuću. Uništili ste rad desetaka ljudi. Upropastili ste ono s čime niste imali nikakve veze. Pogledajte kauč! Pogledajte ga!
Maja je uperila prstom u skupi kutni kauč. Na svijetloj presvlaci koju su tako pažljivo čuvali sada se kočio roj sitnih žutih kapljica. Svekrva je toliko aktivno mahala valjkom da je poprskala sve u radijusu od dva metra.
— Sašiješ jastučić, prekriješ, — odmahnula je Branka, vraćajući se svom poslu. — Nije velika šteta. Zato su zidovi sad ljudski. A ono, uđeš — i poželiš zavijati. Ja gledam i mislim: možda da vam i kuhinju prefarbam? I tamo je nekakav sivi mrak, ko u operacijskoj dvorani. Imam još pola konzerve zelene boje, vesele takve, travnate.
Majino se dah zapelo. Zamislila je svoju kuhinju — matirane fronte, kamenu radnu ploču, ugrađene aparate — i tu ženu s konzervom otrovno-zelene boje. To je već bilo izvan granica dobra i zla. Bilo je slično provali varvara u Rim. Svekrva nije samo neshvaćala što radi, nego je uživala u svojoj nekažnjivosti, pokrivajući se svetim statusom “mame” i “pomoćnice”.
— Ako odmah ne spustite valjak, ja ću… — Maja je zastala od nemoći, ne nalazeći riječi. Znala je da je fizički neće moći izgurati ovu krupnu, snažnu ženu koja je ušla u zanos uništavanja.
— Što ćeš? — Branka se okrenula prema njoj cijelim tijelom, uprijevši ruke u bok, i valjak joj je prijeteći zamahnuo u ruci. — Hoćeš me udariti? Daj. Udari staru ženu. Doći će Tomislav, pokazat ću mu modrice. Vidjet ćemo koga će izabrati: histeričnu ženu koja skače na ljude zbog tapeta, ili majku koja je htjela udobnost. Ti si, Maja, zla. Prazna iznutra, kao tvoji sivi zidovi. Nema u tebi topline ni poštovanja. Ja farbam i osjećam kako zloba izlazi iz uglova. Ovo je tvoju crnu auru koju prekrivam.
Maja je gledala to trijumfalno lice, izobličeno grimasom pravedničkog gnjeva, i shvaćala: dijalog je nemoguć. Pred njom je stajala osoba koja živi u svojoj iskrivljenoj stvarnosti, gdje je bež uljana boja preko dizajnerskih tapeta blagodat, a uništavanje tuđe imovine čin majčinske ljubavi. U toj stvarnosti Maja je bila neprijatelj, okupator kojeg treba izdimiti, izgnati, prekriti jeftinim emajlom.
Odjednom je ulazna vrata lupila. Zvuk je bio težak, siguran. Maja je trznula.
— Tomislave? — viknula je, ne skidajući oči sa svekrve koja se na zvuk otvaranja vrata istog trenutka promijenila u licu.
Branka se odmah pogrblila, glumeći nevjerojatan umor. Slikovito je prislonila ruku na križa, a na njezinu se licu umjesto agresije pojavio izraz mučeničke kreposti.
— O, sin je došao… — zacvilila je, namjerno glasno da se čuje u hodniku. — A ja tu, Tomislave, spremam vam iznenađenje, trudim se, ne štedim snage… A Maja viče, psuje, umalo me udarila…
Maja je ukočeno stajala. Znala je što će se sada dogoditi. Svekrva će započeti svoju predstavu, pritiskati na sažaljenje, izlagati se kao žrtva. I Tomislav, koji je uvijek pokušavao izgladiti stvari, naći će se u epicentru ovog ludila. Ali ovaj put Maja nije namjeravala šutjeti. Ovaj put neće biti kompromisa. Pogledala je unakaženi zid na kojem se bež boja polako slijevala tvoreći ružne tokove, poput gnojnih rana, i shvatila: ovo je kraj. Ili će je on izbaciti odavde, ili će njihov brak završiti ovdje, usred mirisa otapala i ruševina njihova neostvarenog sna.
— Što se, dovraga, ovdje događa i otkud ovaj nepodnošljiv smrad po cijelom stubištu? — Tomislavov glas odvratio je žene od njihova oštrog obračuna. Kročio je u dnevnu sobu ravno u uličnim cipelama, u hodu skidajući laganu jaknu, ali se tako i ukočio s njom u rukama, zaprepašten prizorom potpunog uništenja koji mu se pružio.
Zrak u sobi bio je toliko zasićen toksičnim parama jeftinog razrjeđivača i stare uljane boje da je odmah počeo peći oči. Tomislav je prebacivao zaprepašteni pogled sa žene, koja je stajala u pozi apsolutnog, nesavitljivog bijesa, na majku, odjevenu u neukusnu bordo pregaču preko izlazne bluze. U ruci je Branka čvrsto stiskala molerski valjak s kojeg je na skupi laminat nastavila kapati gusta žućkasto-bež kaša. Potom mu je pogled prešao na zid. Onaj isti zid koji su s Majom pažljivo pripremali, ujednačavali po libeli i lijepili talijanskim flizelinom boje dubokog grafita. Sada je nalikovao na oderanu životinjsku trupinu. Tapete su visjele u jadnim krpama, otkrivajući žbuku izgrebanu metalnim alatom i sivi beton. Preko tog barbarskog veličanstva krivim, masnim prugama bila je namazana sjajna boja.
— A mi ovdje remont dovodimo u red! — Branka je istog trena promijenila agresivni ton u uljudno-dobronamjerni, istaknuvši uprljani alat poput počasnog kupa. — Odlučila sam vam napraviti svijetlu dnevnu sobu. A ono, živiš u ovoj crnoj jazbini, ne vidiš bijela dana. Dođeš s posla umoran, a tu zidovi crni, pritišću sa svih strana. Evo, našla sam na lođi odličnu boju, sad ću sve ravno prefarati, bit će svježe i veselo. A Maja psuje, viče na mene. Zamisli, nasrnula na staru osobu zbog nekakvog papira na zidovima! Ja se za vas trudim, leđa krivim, a ona me iz kuće tjera.
Tomislav je napravio polagani korak naprijed. Potplatom cipele vlažno je čvoknulo u lokvi prolivenog emajla. Prišao je bliže zidu, ignorirajući da zauvijek uništava obuću. Prešao je rukom po ogoljeloj površini. Pod prstima se mrvila unakažena žbuka, čiji su se komadi osipali na pod miješajući se s prljavom vodom i bojom. Sjetio se kako su s Majom po večerima nakon posla sami grundirali taj zid, kako su se radovali svakom ravnom centimetru. I sada je sav taj ogromni rad bio pretvoren u odvratnu, prljavu parodiju na remont. Pogledao je vreće za smeće u kutu iz kojih su virili zgužvani komadi njihove ekskluzivne obloge, a zatim prešao pogledom na novi kauč od svijetle eko-kože čiji je naslon bio obilato posut sitnim žutim kapljicama.
— Ona laže, Tomislave, — ravnomjernim, metalnim glasom izgovorila je Maja, ne skidajući čvrst pogled sa svekrve. — Tapete su bile čvrsto zalijepljene. Namjerno ih je namakala vodom iz vjedra i s bijesom derala širokom metalnom lopaticom, probijajući sloj završne žbuke do same podloge. Pogledaj te duboke brazde. Prelila je naš novi pod agresivnim uljanim emajlom koji se već upio u spojke laminata. Pogledaj uništeni kauč. Otvorila je stan tvojim rezervnim ključevima dok smo bili izvan grada i priredila pravi pogrom. Šteta je ogromna. Svjesno i metodično uništila je sve u što smo ulagali novac posljednjih šest mjeseci.
— Kakav je to novac, Tomislave?! — zacviljela je Branka, osjećajući da sin ne žuri da se obradova njezinu iznenađenju, i istog trena prešla u agresivni napad. — Ova te djevojka oblatila oko prsta, natjerala te da kupiš taj mračni užas za bjesomučne svote! Prosto su vas prevarili u trgovini! Lako su se odvajale, sve sama fušarija. Ja vam činim dobro djelo, skidam tu prljavštinu. Bež boja je uvijek u modi, smiruje živce. Ja se ovdje četiri sata bez odmora mučim, derem tu grozotu, udišem prašinu, da bi se tebi ugodno odmaralo u tvom stanu! A ona me prikazuje kao kradljivicu! Imam puno pravo doći k rođenom sinu. Ti si ovdje prijavljen, ovo je tvoja stambena površina! Neću joj dopustiti da mi zapovijeda što raditi u tvojoj kući!
Tomislav je stajao šuteći, probavljajući čuo. Gledao je pocrvenjelo od napora i zlobe lice svoje majke i po prvi put u životu vidio ju je posve jasno, bez uobičajene koprene sinovske privrženosti. Iluzije su se rušile uz zaglušujući prasak. Nije vidio brižnu ženu koja želi dobro svom djetetu. Pred njim je stajala agresivna, okrutna osoba koja je počinila vandalizam iz čiste, nepatvorene zavisti i želje da dokaže svoju neupitnu moć. Bež boja nije bila pokušaj stvaranja ugodnosti. Bila je oružje, odabrano posebno da maksimalno ponizi Maju, pogazi njezin ukus, uništi njezin rad i potvrdi teritorijalne pretenzije na njihov zajednički prostor. Branka je potrošila sate teškog fizičkog rada ne radi pomoći, već radi uništenja.
— Ključeve sam dao ja, — odmjereno, izgovorio je Tomislav. Glas mu je zvučao prigušeno, ali u njemu je bila takva ledena čvrstoća da je svekrva nehotice napravila korak unazad, umalo se spotaknuvši o vedro s prljavom vodom. — Dao sam ih isključivo u slučaju nepredviđenih okolnosti. U slučaju pucanja cijevi ili požara. Nisam ti dao dopuštenje da dođeš ovamo s vjedrom, lopaticom i smrdljivom bojom da nam rušiš kuću.
— Rušiš?! — Branka je ogorčeno zamahnula slobodnom rukom, raspršujući boju s valjka na sve strane. — Ja ovdje dovodim red! Tvoja žena je pretvorila stan u mračnu pećinu! Ti si posve zaslijepio pod njezinim utjecajem i prestao shvaćati! Ja te spašavam od tog mraka! Ta crna boja pritišće na psihu, od nje ljudi počinju bolovati! Bež boja…
— Zašuti, — naglo ju je prekinuo Tomislav. Nikakvog vikanja, nikakvih suvišnih emocija — samo čvrst, beskompromisan nalog od kojeg se Branka istog trena utišala i zatvorila usta. — Samo zatvori usta i pogledaj oko sebe. Pogledaj u što si pretvorila našu dnevnu sobu. Majom smo zajedno birali te tapete. Sviđa mi se ta boja. Sviđa mi se taj dizajn. Uložili smo svoj zarađeni novac i svoje vrijeme. A ti si dovukla ovamo konzervu najjeftinije, otrovne tekućine i izlila je na naš trud. Iz čiste zlobe. Iz opsesivne želje da dokažeš da si ti ovdje gazdarica i da možeš nekažnjeno uništavati tuđu imovinu.
— Aha, tako dakle! Ja sam, znači, iz zlobe sve ovo radila! — lice svekrve prekrile su ružne crvene mrlje, stisnula je dršku valjka objema rukama kao da se priprema za fizički napad na uništeni zid. — Nosila sam ovu boju na sebi kroz cijeli grad u autobusu da vam pomognem, a vi me vrijeđate! Prosto ste nezahvalni egoisti! Nikakvog poštovanja prema starijima! Ja ću svejedno ovo do kraja ofarbati, neću ostaviti zid u ovakvom stanju! Vi ćete mi još zahvaliti kad shvatite kako je svijetlo i prostrano postalo! Ja ću ovaj zid dovršiti sad, i nitko mi neće zapovijedati!
Napravila je oštar, agresivan iskorak prema uništenoj površini, namjeravajući svom snagom provući valjkom još jednu masnu crtu preko ostataka grafitskog flizelina, ali Tomislav je bio brži. Kročio je poprijeko, posve ne mareći za čvokćuću pod uličnim cipelama gustu boju, i čvrsto je uhvatio njezin zglob. Prsti su mu se sklopili na majčinoj ruci s takvom nepopustljivom snagom da je kratko vrisnula od iznenađenja i fizičke boli. Valjak joj je iskliznuo iz oslabljenih prstiju i tupim, čvokćućim udarcem pao na uništeni laminat, raspršujući oko sebe ostatke bež emajla. Stupanj skandala dosegao je svoj apsolutni vrhunac, prešavši u fazu otvorenog, nepovratnog sukoba. Zrak u otrovanoj parama otapala sobi postao je toliko gust i težak da se činilo da se može rezati nožem. Povratka više nije bilo.
— Pusti ruku, Tomislave, boliš me! Jesu li ti skroz mozgovi otišli zbog ove tvoje zmije? — Branka je pokušala istrgnuti, ali sinovi prsti držali su njezin zglob mrtvim stiskom, ne dopuštajući joj da više dotakne uništeni zid. — Dižeš ruku na majku? Zbog čega? Zbog tog crnog šmira koji sam htjela ukloniti? Zahvalit ćeš mi kad se probudiš u normalnoj, svijetloj sobi!
Tomislav je polako opustio prste, i majčina je ruka nemoćno pala. Gledao ju je kao da pred sobom vidi potpuno nepoznatu, opasnu osobu. U njegovom pogledu nije bilo ni kapi sažaljenja, samo hladna, iskristalizirana svijest o onome što se dogodilo. Na podu, točno pred njegovim nogama, širila se masna lokva bež boje u koju je pao valjak. Polako se upijala u spojeve laminata, nepovratno deformirajući skupo drvo.
— Nećeš se odavde maknuti, mama, dok mi ne vratiš ključeve. Odmah. Izvadi ih iz torbe i stavi na ovaj uništeni parapet, — Tomislavov glas bio je zastrašujuće miran. U njemu nije bilo drhtaja ni sumnje. Bio je to glas čovjeka koji je upravo odrezao komad svog života koji je postao gangrenozan.
— Kakvi ključevi? Što, tjeraš rođenu majku iz kuće? — Branka je pokušala glumiti ogorčenje, ali pod ledenim sinovim pogledom njezina je sigurnost počela pucati. Popravila je svoju mrljama boje umrljanu pregaču i napravila korak unazad, dalje od Tomislava i bliže izlazu. — Ja sam ovdje gazdarica ne manje od ove tvoje… Odgajala sam te, imam pravo doći i dovesti red ako se sam ne snalaziš! Pogledaj je, stoji, šuti, raduje se što se svađamo! Ona te okrenula protiv mene, ona ti je ubila u glavu da je ova grobnica ljepota!
— Uništila si rezultat šestomjesečnog rada. Ušla si u naš stan bez poziva i napravila pogrom, — Tomislav je napravio korak prema njoj, tjerajući je da se dalje povlači u hodnik. — Unistila si materijale, namještaj, pod. Otrovala si zrak tom kemijom. I još se usuđuješ govoriti o nekom pravu? Tvoje jedino pravo sada je izaći van i više nikada ne prekoračiti ovaj prag. Ključevi. Na stol. Odmah.
Branka je zavukla ruku u džep pregače i snažno bacila svežanj na komodu u predsoblju. Ključevi su uz zveket udarili o površinu, ostavivši na njoj duboku ogrebotinu. Lice joj se izobličilo od nemoćne zlobe, maska “brižne majke” konačno je spala, otkrivajući istinsku narav — vlastoljubivu, sebičnu i apsolutno nemilosrdnu prema tuđim osjećajima.
— Udavi se svojim ključevima! — pljunula je, skinula prljavu pregaču i bacila je ravno na pod, na hrpu građevinskog otpada. — Živite u svojoj grobnici, kad vam se tako sviđa! Gušit ćete se u toj crnini, sjetit ćete se još majke, al će biti kasno. Ni kapi zahvalnosti za sve što sam za vas učinila. Došla sam, leđa krivila, najbolju boju donijela… Da propadnete s vašim remontom!
Maja je sve vrijeme stajala kraj prozora, prekriženih ruku. Nije progovorila ni riječi otkad je Tomislav ušao. Nije joj trebalo ništa govoriti — muževljevi postupci govorili su sami za sebe. Vidjela je kako metodično istiskuje majku iz njihova prostora, kako fizički zaklanja sobom unakaženu sobu.
— To još nije sve, — Tomislav je prepriječio majci put do ulaznih vrata kad je već posegnula za kvakom. — Ti ćeš sad otići, ali sutra ću ti poslati procjenu. Svaka uništena pruga tapeta, svaki centimetar uništene žbuke, laminat koji će se morati presložiti u cijeloj dnevnoj sobi, kemijsko čišćenje kauča i generalno čišćenje. Vratit ćeš sve do posljednje kune. Nije me briga gdje ćeš uzeti taj novac — skinuti s knjižice ili prodati svoju vikendicu. Ali ti ćeš platiti ovo “iznenađenje” u cijelosti.
— Jesi li poludio? — Branka je čak zaostala od takve drskosti. — Od majke tražiti novac? Tužit ću te sudu! Svima ću ispričati kakvog sam sina odgojila! Ni kune nećeš dobiti od mene, gle što si zamislio! Za pomoć još i platiti?
— Nisi pomagala. Počinila si vandalizam, — Tomislav je otvorio ulazna vrata i pokazao majci na stubište. — Ako novac ne stigne u roku od mjesec dana, naći ću način da ga uzmem. I nemoj mi se javljati. Nemoj dolaziti ovamo. Za nas više ne postojiš dok cijela šteta ne bude nadoknađena. A sad — gubi se.
Svekrva je još nešto pokušala doviknuti, glas joj je dopirao već iz hodnika, isprekidan teškim topotom njezinih koraka niz stepenice. Vikala je kletve, prijetila nebeskim kaznama, ali Tomislav je jednostavno zalupio vrata, odsijecajući taj potok mržnje. U stanu je zavladala teška, ljepljiva atmosfera, prožeta mirisom jeftinog emajla.
Tomislav se vratio u dnevnu sobu i zaustavio nasred ruševina. Pogledao je Maju koja je i dalje stajala kraj prozora. Ramena su mu klonula, na licu se ocrtavao beskrajni umor čovjeka koji je upravo prošao kroz tešku kiruršku operaciju bez anestezije. Obuhvatio je pogledom zidove: grafitne tapete koje su visjele u krpama i taj odvratni bež šmira koji se sada činio kao biljeg sramote na njihovoj kući.
— Sutra ću pozvati ekipu, — tiho je rekao, ne gledajući ženu. — Sve ćemo oderati do betona. Izvući ćemo ovaj smrad, baciti laminat. Napravit ćemo sve ispočetka, Maja. Još bolje nego što je bilo.
Maja mu je prišla i položila ruku na njegovo rame. Prsti su osjetili kako je napet, poput napete žice. Pogledala je zid gdje se ispod sloja ružne boje još uvijek nazirao njihov prvotni nacrt. Ovo nije bila samo soba. Bio je to njihov prvi pravi zajednički projekt, njihovo utočište koje je bilo oskvrnuto na najgrublji i najciničniji način.
— Neće vratiti novac, Tomislave, — rekla je Maja, gledajući mrlje boje na podu. — Znaš je ti. Prije će se ugušiti nego priznati krivnju.
— Vratit će, — Tomislav je podigao glavu, i u očima mu je ponovno bljesnuo onaj hladni plamen koji je natjerao njegovu majku da zašuti. — Ima vikendicu koju toliko voli. Prodati će je ako bude trebalo. Nisam se šalio. Neću joj dopustiti da nekažnjeno provali u naš život i uništi ono što smo gradili. Ovo je bio zadnji put da je prekoračila prag ove kuće. Više nema “rezervnih ključeva” ni kompromisa.
Prišao je zidu i snagom otrgnuo još jedan komad tapeta koji je čudom preživio Brankin napad. Ispod se otkrila siva, hladna površina žbuke. Tomislav je zgužvao papir u šaci i bacio ga u građevinsku vreću.
— Više ona ovamo neće ući, — ponovio je, i to je zvučalo kao konačna presuda. — Čak i ako bude klečala ispred vrata.
Maja je kimnula. Znala je da je ovaj skandal zauvijek promijenio njihovu obitelj. Između njih i Branke sada nije ležao samo ponor — bila je to spaljena zemlja, prelivena toksičnom bež bojom. I nikakve isprike, nikakvi pokušaji pomirenja u budućnosti neće moći sakriti one duboke brazde koje je svekrva ostavila lopaticom ne samo na zidovima, nego i u njihovim dušama.
Stajali su nasred razorene dnevne sobe, okruženi mirisom otapala i krpama svog sna. Pred njima su bili tjedni renoviranja, ogromni troškovi i teški razgovori, ali u jednom su bili sigurni: ova kuća sada je pripadala samo njima. I nitko, čak ni “najbrižnija” majka, više se neće usuditi diktirati im koje boje treba biti njihov život. Skandal je završio potpunom, bezuvjetnom pobjedom zdravog razuma nad tiranijom rodbinskih veza, ali cijena te pobjede bila je ispisana bež emajlom na grafitnim zidovima njihova sjećanja.
Ponekad je najveća pobjeda u životu povući crtu i reći “dosta”, čak i kad je ta crta iscrtana jeftinom bojom na zidovima vlastitog doma.
