— Sve sam već obavila, — rekla je Tamara Horvat tonom kao da je Kati poklonila cijeli svijet. — Doći će četrdeset ljudi. Pa, možda i više — Sergej je obećao dovesti kolege. Tako da, kćeri, pripremi se.
Kata je stajala usred kuhinje i gledala svekrvu. Samo je gledala. Šutke.
Tamara Horvat već je odmotavala šal, smještala se na stolicu kao da nije došla na pet minuta, nego zauvijek. Na sebi je imala bordo kardigan s kuglicama i bež hlače s tragovima nečega očito davnog. Kosa — nakovrčana, lak vjerojatno još iz Jugoslavije. I ono lice — otvoreno, dobronamjerno, pomalo umorno od vlastite dobrote.
Majka pretvaranja. Vrhunski let.
— Tamara Horvat, — rekla je Kata mirno, — jeste li o tome razgovarali sa Sergejom?
— Pa zašto ga nepotrebno uzrujavati? On je na poslu, umoran. Ja sam majka, sve ću organizirati.
Ona će organizirati. Kata je u mislima procijenila tu formulaciju. Organizirati — znači nazvati četrdeset ljudi, obećati im stol, a onda otići kući gledati serije dok Kata stoji za štednjakom tri dana zaredom.
— A kada je obljetnica? — upitala je Kata, iako je odlično znala.
— Za dva tjedna. Sergeju je četrdeset! To nije običan rođendan, to je događaj! — Tamara Horvat je raširila ruke. — Već sam smislila i jelovnik. Pašticada, pršut, sir, janjetina iz pećnice — četiri komada bit će dovoljno, ne, bolje pet, — naresci, naravno, salate tri-četiri vrste…
— Tko će kuhati? — prekinula ju je Kata.
Svekrva ju je pogledala kao da je pitanje čudno.
— Pa tko bi drugi. Ti si domaćica.
Kata je izašla u hodnik. Izvadila telefon, napisala mužu: „Nazovi kad se oslobodiš. Hitno.”
Sergej je nazvao za sat vremena. Kata je do tada već izračunala: pedeset ljudi, ako „Sergej još dovede kolege” — to je najoptimističnija opcija. Namirnice, najam posuđa, alkohol, salvete, stolnjaci. Procijenila je iznos i osjetila nešto poput sportskog izazova.
— Mama je zvala, — rekao je Sergej u slušalicu. Nije ni pitao što se dogodilo. Već je znao.
— Četrdeset ljudi, Sergej.
— Pa, to je obljetnica…
— Četrdeset ljudi. Pozvala ih je bez mog znanja. Jelovnik je također sastavila ona. Kuhati i platiti, valjda trebam ja?
Tišina.
— Kato, nemoj tako. To je za mene…
— Znam, za tebe. Zato ti i govorim. Nađimo se navečer i razgovarajmo normalno.
Sergej je došao kući oko sedam. Kata je do tada skuhala večeru — brzu, bez komplikacija: tjestenina s umakom, salata. Postavila za dvoje. Stavila bocu vode. Ništa suvišno.
— Slušaj, mama želi najbolje, — počeo je, ne stigavši skinuti jaknu.
— Sergej. Sjedni.
Sjeo je. Nešto u njezinu glasu bilo je takvo da je sjeo odmah, bez prigovora. Nije bio to vrisak ni suze — samo ton osobe koja je već sve odlučila.
— Nisam protiv proslave. Jesam za proslavu. Ali želim razumjeti: tko plaća?
— Pa… — zastao je. — Složit ćemo se s mamom…
— Koliko je ona spremna uložiti?
Opet tišina. Kata mu je natočila vode.
— Ne znam, — priznao je naposljetku.
— Ja znam. Nazvat će me sutra i reći da ima malu mirovinu, da se već trudi, da je već toliko učinila za našu obitelj. I pitat će mogu li ja „preuzeti namirnice”, jer joj je neugodno tražiti.
Sergej je gledao u tanjur.
— Nije ovo prvi put, — tiho je rekla Kata. — Sjećaš se Nove godine? Sjećaš se osmog ožujka, kad je pozvala osamnaest ljudi, a ja sam tri dana stajala u kuhinji?
— Tada si sama…
— Tada nisam mogla odbiti jer si me gledao ovako. — Kimnula je prema njegovoj pognutoj glavi. — I bilo mi je žao razočarati te.
Večera je prošla u šutnji. Ne u zloj — svatko je mislio na svoje.
Sutradan je Tamara Horvat doista nazvala. Ujutro, u pola deset, dok je Kata bila na putu — radila je u maloj računovodstvenoj tvrtki u centru Zagreba, trebalo joj je dvadesetak minuta tramvajem.
— Katarina, — počela je svekrva glasom meda i prijekora u isto vrijeme. — Razmišljala sam o namirnicama. Ja, znaš, imam malu mirovinu… Ja bih preuzela tortu. I doći ću pomoći, naravno. Bit ću tu, usmjeravati. — I dodala s lakoćom: — Ti si tako dobra, sve ti tako dobro ispadne.
Kata je gledala stanice kako prolaze kroz prozor tramvaja.
— Tamara Horvat, nazvat ću vas kasnije. Sad sam u tramvaju.
— Naravno, naravno, — pristala je. — Samo nemoj dugo, moram sastaviti popis. Već sam pogledala dućane gdje je jeftinije…
Kata je spremila telefon. Pored nje stajao je muškarac sa slušalicama, nasuprot djevojka je čitala nešto s ekrana. Obično jutro, običan tramvaj. A Kati se u glavi već slagao plan.
Ne plan skandala. Ne plan suza i ultimatuma. Drugačije.
Izašla je na svojoj stanici, ušla u kafić na uglu, uzela americano, sjela kraj prozora. Izvadila bilježnicu — pravu, papirnatu, vodila ju je već tri godine — i počela pisati brojke.
Četrdeset ljudi. Minimalni stol za toliko ljudi — ne manje od petsto eura. Vjerojatnije šest stotina, s alkoholom. Torta koju će donijeti Tamara Horvat stoji najviše tridesetak eura. Dakle, račun je jasan.
Kata je zatvorila bilježnicu. Popila kavu.
Ne. Ovaj put — ne.
Ali nije namjeravala praviti skandal. Namjeravala je učiniti nešto zanimljivije.
Za stanke za ručak Kata je nazvala prijateljicu.
Vera je radila u event-agenciji — ne velikoj, ali s ugledom. Organizirala je korporative, obljetnice, vjenčanja. Znala je cijene svega i znala je brojati tuđi novac s kirurškom preciznošću.
— Znači, četrdeset ljudi, — ponovila je Vera nakon što je saslušala. — A svekrva donosi tortu.
— Tortu, — potvrdila je Kata.
— Svečano.
— Vrlo.
Vera je šutjela sekundu, a zatim se nasmijala — tiho, poslovno.
— Slušaj, imam ideju. Želiš li napraviti lijepo? Ne skandal, ne suze, nego baš lijepo?
— Upravo to želim.
— Onda zapisuj.
Navečer se Kata sastala s mužem ne kod kuće, nego u kafiću — sama je predložila, namjerno. Neutralni teritorij, puno ljudi, nema kuhinjskih tonova i umornih sofa.
Sergej je došao malo ranije, zauzeo stol kraj prozora, već uzeo sebi kavu. Izgledao je pomalo krivim — to mu se znalo događati kad bi shvatio da je situacija izmakla granicama gdje se može prešutjeti.
— Razmišljao sam, — počeo je čim je Kata sjela. — Možda da unajmimo kafić? Restoran? Onda ne treba kuhati doma…
— Dobra ideja, — rekla je Kata. — Koliko si spreman uložiti?
Naveo je iznos. Kata je kimnula — brojka je bila realna, ne smiješna.
— Odlično. Onda ovako. Ja preuzimam organizaciju. U potpunosti. Pronalazim dvoranu, dogovaram se s kuhinjom, sve nadgledam. Ali onda je to moj teritorij — ja odlučujem kako i što. Bez izmjena od Tamare Horvat.
Sergej se namrštio.
— Mama će htjeti sudjelovati…
— Sergej. — Kata ga je pogledala mirno. — Ili ona sama organizira i sama plaća. Ili organiziram ja. Treće opcije nema. Biraj.
To je bio onaj rijedak trenutak kad nije odmah nazvao mamu za stolom. Samo je kimnuo.
— Dobro. Ti se baviš.
Tamara Horvat je saznala za to već sljedeći dan. Kata je nazvala sama — namjerno, da ne bude nesporazuma.
— Dogovorili smo se sa Sergejom da unajmimo dvoranu. Već vodim pregovore. Tako da nam vaš popis jela neće trebati — tamo imaju vlastitu kuhinju.
Tišina je bila rječita.
— Kako to — unajmiti dvoranu? — polako je izgovorila svekrva. — To je novac…
— Sergej zna.
— Ali ja sam već rekla ljudima da će biti domaće…
— Bit će im zanimljivije u restoranu, — blago je rekla Kata. — Ne brinite, sve će biti dobro.
Tamara Horvat je zašutjela. Kata je gotovo čula kako prebire opcije — prigovoriti, pritisnuti, požaliti se sinu. Ali nije se imalo za što uhvatiti: odluka je donesena, novac je muž odobrio, nema razloga za skandal.
— Pa… kad ste već tako odlučili, — rekla je svekrva naposljetku tonom osobe koju su izdali.
— Tortu možete preuzeti, kako ste planirali, — dodala je Kata. — Bit će vrlo lijepo.
Dvoranu je Kata pronašla preko Vere — malu banketnu dvoranu nekoliko stanica od kuće, ugodnu, bez pompe, ali s dobrom kuhinjom i pristojnim upraviteljem. Sastale su se tamo u srijedu navečer, njih troje — Kata, Vera i upravitelj po imenu Igor, krupan muškarac oko četrdeset pet godina s bilježnicom i navikom da sve zapisuje rukom.
— Na koliko osoba računamo? — upitao je.
— Službeno četrdeset. Realno, možda četrdeset pet, — odgovorila je Kata.
— Jelovnik fiksan ili izbor?
— Fiksan. Tri hladna predjela, dvije salate, naresci, glavno jelo — zaustavimo se na mesu i ribi. Alkohol dijelom vlastiti, dijelom vaš.
— Torta?
Kata se lagano nasmiješila.
— Tortu će donijeti gosti.
Igor je zapisao, kimnuo. Vera je pokraj njega listala jelovnik s izrazom kao da procjenjuje jela za vlastitu proslavu. Zatim je podigla pogled:
— Kato, jesi li razmišljala o fotografu?
— Razmišljala. Još nisam odlučila.
— Imam jednog. Nije skup, ali dobro slika. Najvažnije – neprimjetan je. Hoda, škljoca, nitko ne pozira.
— To želim.
Kata se vratila kući oko devet. Sergej je već bio kod kuće, gledao nešto na televizoru, rastreseno. Kad ju je ugledao, stišao je zvuk.
— Pa kako?
— Sve u redu. Dvorana dobra, jelovnik dogovoren, kapara plaćena.
— Mama je zvala, — rekao je. Oprezno, kao da provjerava hoće li eksplodirati ili ne.
— I što?
— Kaže da želi pomoći s ukrasima. Baloni, lampice…
Kata je spustila torbu, skinula sako.
— Sergej, reci mami da je dvorana već uređena po ugovoru. Uključeno je uređenje.
— Bit će razočarana.
— Razočarana je kad ne može zapovijedati. To su dvije različite stvari.
Zašutio je. Zatim tiho upitao:
— Jesi li ljuta na nju?
Kata je na trenutak razmislila. Iskreno.
— Ne. Jednostavno sam prestala raditi ono što mi se ne sviđa i čekati da to netko cijeni. — Prošla je u kuhinju, natočila vode. — Dođi na večeru, podgrijat ću.
Sergej ju je gledao u leđa s izrazom čovjeka koji ne razumije do kraja što se događa, ali osjeća da se nešto promijenilo. Ne glasno. Ne sa skandalom.
Jednostavno se promijenilo.
A Tamara Horvat je nazvala opet u pola jedanaest — kasno, gotovo nepristojno kasno, što je samo po sebi bio signal: nervozna je.
Kata je pogledala u ekran. Odbila je poziv.
Do obljetnice je ostalo deset dana.
Tamara Horvat je stigla u dvoranu sat vremena prije početka.
Nitko je nije zvao — jednostavno je došla. U novoj haljini, bordo-ljubičastoj, s brošem u obliku kameje, s frizurom koju su očito radili u frizerskom salonu. I s licem kao da je došla preuzeti posao.
Kata ju je ugledala s ulaza. Mirno joj prišla.
— Tamara Horvat, rani ste. Gosti za sat vremena.
— Htjela sam pomoći, — rekla je svekrva, razgledavajući dvoranu. Pogled joj je bio oštar, procjenjivački. Tražila je čega se uhvatiti — i nije nalazila.
Dvorana je doista bila lijepa. Dugi stolovi prekriveni lanenim stolnjacima boje topljenog mlijeka, u sredini svježe cvijeće, jednostavno, bez pretenzije, bijelo i zeleno. Svjetlo toplo, glazba tiha, za šankom je već stajao mladić u crnom, čistio čaše. Sve mirno, sve na mjestu.
— Ovdje je lijepo, — izgovorila je Tamara Horvat, i to joj je očito teško palo.
— Hvala. — Kata se nasmiješila. — Jeste li donijeli tortu?
— Da, predala sam je u kuhinju. — Svekrva se pokolebala. — Uzela sam tri kilograma, s mašću, na njoj piše „Sergeju 40″…
— Odlično.
Tamara Horvat je još malo stajala, ne znajući za što bi se uhvatila — a nije se imalo za što. Sve je već bilo napravljeno. Bez nje.
Gosti su počeli dolaziti u sedam. Sergej je stajao na ulazu, rukovao se, grlio, primao omotnice s izgledom slavljenika koji je iznenada zadovoljan. Cijelu je večer izgledao pomalo začuđeno — kao čovjek koji je očekivao strku, skandal, miris kuhanja tri dana, a dobio normalnu proslavu.
Kata se držala malo po strani. Porazgovarala je s Verom, razmijenila par riječi s upraviteljem, provjerila da glavno jelo izađe na vrijeme. Sve je teklo glatko.
Tamara Horvat je u međuvremenu već pronašla posao — sjedila je u središtu stola, glasno pričala nešto ženama sličnih godina, gestikulirala. S vremena na vrijeme bacala je poglede prema Kati — bilo da provjerava, bilo da čeka nešto.
Što točno — postalo je jasno pred glavno jelo.
Svekrva je ustala s čašom.
— Želim nazdraviti, — objavila je. — Kao majka. — Glas joj je bio uvježban, samouvjeren, navikao zauzimati prostor. — Sergej, ti si moj život. Sve što imaš — to je zahvaljujući meni. Ja sam te odgojila, ja sam vjerovala u tebe, uvijek sam bila tu. — Zastala je, preletjela pogledom stol. — I ova proslava — također je od mene. Ja sam vas sve danas okupila ovdje.
Kata je držala čašu mirno. Nije je stiskala, nije je naglo spuštala. Samo je držala.
Vera, koja je sjedila dva mjesta dalje, lagano je podigla obrvu — nijemo upitala pogledom: hoćemo?
Kata je jedva primjetno kimnula.
Vera je ustala.
— Mogu li i ja reći par riječi? — izgovorila je lako, s osmijehom. — Ja sam Vera, Katina prijateljica. Prijateljice smo dugo, puno sam toga vidjela. — Okrenula se prema Sergeju. — Sergej, sretan rođendan. Sretan si čovjek — imaš ženu koja je u dva tjedna organizirala sve ovo od nule. Pronašla dvoranu, dogovorila jelovnik, sve platila, sve nadzirala. Četrdeset ljudi sjedi za lijepim stolom i jede glavno jelo koje je izašlo minutu u minutu — to je njezin rad. — Vera se još šire nasmiješila. — Cijeni.
Za stolom su zapljeskali. Netko je povikao „tako je”. Sergej je pogledao Katu — i u njegovu je pogledu bilo nešto što ona dugo nije vidjela. Ne krivnja, ne smetenost. Nešto istinito.
Tamara Horvat je sjedila sa smrznutim osmijehom.
Tortu su iznijeli u pola deset. Tri kilograma, mastika, „Sergeju 40″ — ružičastim slovima, malo krivo. Svekrva je ustala, popravila broš, pripremila se.
Ali upravitelj Igor, iskusan čovjek, već je držao mikrofon i objavio:
— A sada — torta od voljene žene slavljenika!
Tamara Horvat je otvorila usta.
I zatvorila ih.
Jer je dvorana već pljeskala, Sergej je već gledao Katu, netko je već vikao „gorčina”, i trenutak je bio izgubljen — nepovratno, lijepo, bez ijedne grube riječi.
Kata je ugasila svijeće zajedno s mužem. Fotograf je škljocnuo — onaj neprimjetni, verin — i uhvatio kadar: ona se smije, Sergej je gleda, svijeće se gase.
Dobar kadar.
Razilazili su se oko jedanaest. Gosti su zahvaljivali, grlili se, govorili „odavno nije bilo ovako lijepo”. Tamara Horvat se oprostila suho, pozvala se na pritisak, otišla jedna od prvih.
Sergej je ispratio posljednje goste i vratio se u dvoranu, gdje je Kata razgovarala s Igorom, potpisujući završne papire.
— Sve? — upitao je.
— Sve, — rekla je.
Izašli su na ulicu. Bilo je toplo, tiho, rijetki automobili. Sergej je hodao pored nje i šutio — ali to je bila druga šutnja, ne ona uobičajena, izbjegavajuća.
— Kato, — izgovorio je naposljetku. — Oprosti mi.
Nije odgovorila odmah. Stigli su do ugla, zaustavili se na semaforu.
— Za što točno? — upitala je, ne oštro. Samo je htjela da sam kaže.
— Što sam te uvijek ostavljao samu. S njom. Sa svim ovim. — Zašutio je. — Vidio sam. Samo sam se pravio da ne vidim.
Semafor se prebacio. Prešli su.
— Znaš li što me ovaj put spriječilo da napravim skandal? — rekla je Kata.
— Što?
— Shvatila sam: skandal je za nju. Ona se u skandalima osjeća kao riba u vodi, zna ih, u njima pobjeđuje. A kad je sve mirno, sve lijepo, i ona se jednostavno nema za što uhvatiti — to je njoj istinski neugodno.
Sergej se tiho nasmijao.
— Cijelu je večer tražila čega se uhvatiti.
— Znam. Vidjela sam.
Stigli su do automobila. Sergej joj je otvorio vrata — tako jednostavna gesta koju odavno nije napravio, a možda nikad ni nije, Kata se više nije sjećala.
— I što sad? — upitao je.
— Sad, — rekla je, sjedajući, — ti razgovaraš s majkom sam. Ne ja. Ti. To je tvoja mama, Sergej. Ja sam joj snaha, ne kći. Vrijeme je da svi to zapamte.
Sjeo je za volan. Zašutio.
— Dogovoreno.
Kata je pogledala kroz prozor. Grad je plovio pokraj — svjetla, siluete, nečiji životi iza stakala. Nije osjećala ni trijumf ni ljutnju. Samo umor i nešto tiho, poput olakšanja.
Proslava je uspjela. To je glavno.
Ostalo — već njezini uvjeti.
Tamara Horvat je nazvala tri dana kasnije.
Ne Katu — Sergeja. Kata je čula njegov glas iz susjedne sobe: miran, bez uobičajenog ugađanja. Nije trčao s telefonom u kuhinju, nije spuštao glas. Samo je razgovarao.
— Mama, čujem. Ali to je bila njezina odluka i bila je ispravna… Ne, ne smatram da ti… Mama, pričekaj. Reći ću jednom: Kata je napravila dobru proslavu. Ako ti se nešto nije svidjelo — razgovarajmo, ali ne sada.
I spustio je slušalicu.
Kata je stajala na vratima i gledala ga. Osjetio je njezin pogled, okrenuo se.
— Što? — upitao je pomalo nespretno.
— Ništa, — rekla je. — Hoćeš čaj?
Fotografije je poslao fotograf sljedećeg tjedna. Kata ih je listala navečer, sama, dok je Sergej bio pod tušem.
Dobre slike. Žive. Gosti se smiju, netko nazdravlja, netko poseže za kruhom. Sergej na jednom kadru gleda u stranu i smiješi se nečem svome.
I ona slika sa svijećama — on i ona, svjetla se gase, ona se smije.
Kata se na njoj zadržala duže nego na ostalima.
Spustila je telefon na stol. Uzela bilježnicu — onu pravu, papirnatu — i napisala unutra jednu rečenicu, samo tako, za sebe:
Četrdeset ljudi. Izdržala.
Zatvorila je. Spremila u ladicu.
Izvan prozora bila je tiha srpanjska večer. Negdje dolje lupnula su vrata zgrade, prošao je automobil. Običan dan, kakvih će biti još mnogo.
Ali ovaj će zapamtiti.
