Uoči Nove godine čovjek najviše želi vjerovati u čuda. Pričom s istinski mističnim završetkom želim danas podijeliti s vama.
U garsonijeri u kojoj je živio Vlado Perić smrdjelo je na jeftinu instant juhu i na ustajalu samoću.
Vlasnik je sjedio kraj prozora u jedinoj preostaloj fotelji i gledao u praznu ulicu.
— Što sad? — mrmljao je sam u sebi. — Od čega ćeš živjeti?
Posla nije bilo već šest mjeseci. Žena Jasna otišla je susjedu prije mjesec dana. Povela je sve, čak i mačku Micu koju su pokupili prošlog proljeća.
— Ne želim te gledati — rekla je na odlasku. — Od tebe zaudara na rakiju već od jutra.
A što je drugo mogla reći? Istina je.
Danas se Vlado nije ni dotaknuo boce — jednostavno nije imao novca. Posljednjih dvadeset kuna potrošio je na tu prokletu juhu.
Odjednom se na stubištu začulo jadno mijaukanje.
— Opet susjedova mačka — mahnuo je rukom Vlado.
Ali mijaukanje nije prestajalo. Naprotiv, postajalo je sve upornije.
Vlado je ustao, prišao vratima, osluškivao.
— Pa što ti hoćeš? — promrmljao je otvarajući vrata.
Na stubištu je sjedio sivi mačak. Mokar, čupav, prljave dlake. O vratu mu je visjela izlizana ogrlica.
Mačak je podigao glavu i pogledao Vlađa ravno u oči.
— Odlazi — umorno je mahnuo rukom Vlado. — Ni ja sam nemam što jesti.
Ali mačak nije odlazio. Prišao je bliže, protrljao se uz noge.
Vlado se sagnuo, pogledao ogrlicu. Na maloj izlizanoj pločici bilo je ugravirano: „BORIS”.
— Boris? — začudio se Vlado. — Čudno ime za mačka.
A mačak mu je glasno odgovorio mijaukom, kao da potvrđuje.
Prva dva dana Vlado je pokušavao otjerati neželjenog gosta. Ali Boris nije odustajao. Sjedio je pred vratima, mijaukao, čeprkao. A kad bi Vlado izašao u trgovinu, mačak ga je slijedio u stopu.
— Što si se, zaboga, prilijepio uz mene? — upitao je Vlado trećeg dana, gledajući u sive oči.
Boris je promumljao u odgovor.
— Dobro, uđi. Ali samo privremeno. Dok ne nađemo vlasnika.
U stanu se mačak čudno ponašao. Nije istraživao prostor, kao što inače čine životinje. Odmah je otišao do prozora, skočio na prozorsku dasku i ukipio se, gledajući na ulicu.
— Što to vrebaš? — upita ga Vlado.
Boris nije odgovarao. Samo je sjedio i gledao u daljinu.
Nakon tjedan dana Vlađov se život počeo mijenjati.
Prvo se dogodilo nevjerojatno — nazvali su s bivšeg posla.
— Vlado Perić? — začuo je poznati glas šefa. — Ovdje Igor Šimić. Imam razgovor s tobom.
Vladu se sledila krv. Vjerojatno će tražiti odštetu za onaj kobni dan kad je došao na posao pijan.
— Slušam — promuklo je odgovorio.
— Ukratko. Majstora Perića sam otpustio. Pokazao se neodgovornim. A sutra mi dolazi komisija, trebam predati objekt. Hoćeš li me izvući?
— Igor Šimiću, mislio sam da ste ljuti na mene.
— Kakva ljutnja! Dobar si ti čovjek, samo te život pritisnuo. Hoćeš li izaći sutra?
Vlado je pogledao Borisa. Mačak je sjedio na prozorskoj dasci i preo, ne okrećući se.
— Izaći ću — odlučno je rekao Vlado.
Posao je išao kao po loju. Ruke su pamtile svaki pokret, oko je hvatalo najsitnije nedostatke. Do večeri je objekt bio gotov.
— Pa nemoj reći! — oduševio se Igor Šimić. — Za jedan dan napravio ono što je Perić mučio tjedan dana.
— Iskustvo — skromno je odgovorio Vlado.
— Iskustvo je dobro. Vrati se na posao. Samo uvjet — ni kapi na radnom mjestu.
— Shvaćam.
Kod kuće je Vlado odmah prišao Borisu.
— E, prijatelju, kako smo? Našao sam posao. Sad ću te hraniti.
Mačak se okrenuo i pogledao Vlađa. U žutim očima sinulo je nešto poput odobravanja.
A tjedan dana kasnije dogodilo se novo čudo.
Vlado je išao s posla kad je ugledao poznatu figuru na ulazu u zgradu. Jasna. Stajala je s kovčegom i plakala.
— Što se dogodilo? — prišao joj je.
— Vlade — jecnula je. — Mogu li k tebi? Darko me izbacio. Rekao je da se već наиграo.
Vlado je pogledao uplakanu ženu. Prije mjesec dana na koljenima bi je molio da se vrati. Sad je osjećao samo sažaljenje.
— Uđi — tiho je rekao. — Hoćeš čaja?
— Hoću. A čiji je ovo mačak? — začudila se Jasna ugledavši Borisa na prozorskoj dasci.
— Moj sad. Zove se Boris.
— Sjećaš li se Mice? Odvela sam je mami. Darko ne voli mačke.
— Jasno.
Sjedili su u kuhinji i pili čaj. Jasna je pričala o životu s Darkom, ispričavala se, molila za oprost. Vlado je slušao i razmišljao o tome kako je čudno — ljutnje nije bilo. Bila je samo umornost.
— Vlade, hajmo ispočetka? — rekla je. — Znam da sam bila budala. Ali nekad smo se voljeli.
Vlado je pogledao Borisa. Mačak je sjedio u istom položaju i gledao kroz prozor.
— Znaš, Jaso — polako je rekao Vlado. — Opraštam ti. Čak te i razumijem. Stvarno sam se tada opio. Ali ne mogu vratiti sve.
— Zašto? — Jasna ga je začuđeno pogledala.
— Zato što sam postao drugačiji. I ti si drugačija. Mi smo već strani ljudi.
Jasna je još glasnije zaplakala.
— Ali prespavat ćeš — dodao je Vlado. — A sutra ćemo ti pomoći naći stan. Sad imam posao, pomoći ću ti s novcem neko vrijeme.
Te noći spavali su u odvojenim sobama. Boris cijelu noć nije odlazio od Vlađa, ležao je pokraj njega i preo.
Ujutro, kad se Jasna spremala otići, zaustavila se na vratima.
— Vlade, stvarno si se promijenio. Postao si, kako bih rekla, jači.
— Možda.
Mjesec dana kasnije Igor Šimić ponudio je Vlađu mjesto poslovođe.
— Vidiš li kako te dečki poštuju? Cijene te. I s tobom rade bolje.
— Razmislit ću — odgovorio je Vlado.
Kod kuće je prišao Borisu.
— Što kažeš, prijatelju? Da prihvatim?
Mačak se okrenuo i pogledao ga. U očima je bila neka tuga.
— Što ti je? — zabrinuo se Vlado. — Bolestan si?
Boris je tiho, posebno mijauknuo. Ne kao prije.
Te noći Vlado se probudio od čudnog osjećaja. Mačak je ležao pokraj njega na jastuku i gledao mu ravno u lice.
— Što ti je, Borise?
Mačak je pružio šapu i nježno dotaknuo Vlađov obraz.
— Borise, plašiš me.
Ujutro se Vlado probudio sam.
Boris je nestao.
Vlado je pretražio cijeli stan, cijelo stubište, dvorište. Zalijepio je oglase s Borisovom fotografijom, obišao sva skloništa za životinje. Mačka nije bilo nigdje.
— Ne može biti! — vikao je lutajući ulicama. — Prozori su bili zatvoreni! Vrata zaključana!
Ali Boris je iščeznuo, kao da ga nikad nije ni bilo.
Tri dana Vlado nije mogao jesti. Sjedio je kraj prozora i čekao. Možda će se vratiti?
Četvrtog dana nazvali su ga. Žena je rekla da će o mačku razgovarati samo osobno.
Sat kasnije stajala je na vratima:
— Vi ste Vlado Perić? Ja sam Nada Božić. Javljam se na oglas. U vezi mačka.
— Jeste li vidjeli Borisa? — trgnuo se Vlado.
— Mogu li ući? Teško mi je dugo stajati.
Vlado je propustio ženu u sobu. Sjela je u fotelju, teško uzdahnula.
— Mladiću, molim vas, opišite mi kako je izgledao vaš mačak.
Vlado je opisao Borisa — siv, žutih očiju, na ogrlici pločica s imenom.
Nada Božić je kimnula.
— A kad vam je došao?
— Prije dva mjeseca. Kišnog dana. Mokar, gladan.
— Jasno — žena je zašutjela. — Recite mi, je li se vaš život nakon njegova dolaska promijenio?
— Promijenio — iskreno je odgovorio Vlado. — Jako. Našao sam posao, riješio stvari sa ženom. Kao da se sve posložilo.
Nada Božić se tužno nasmiješila.
— Znate, mladiću. Boris je bio moj mačak. Uginuo je prije šest mjeseci. Od starosti. Četrnaest je godina proživio.
Vlado se ukočio.
— Što govorite?
— Oduvijek je bio poseban. Od malena. Osjećao je ljude. Nisam luda, ako tako mislite. Samo se ponekad dogode stvari koje se ne mogu objasniti.
— Ali kako, zašto…
— Boris je za života često bježao od kuće. Nalazila sam ga na najneočekivanijim mjestima. Kao da je znao gdje je pomoć potrebna. Dolazio je usamljenim ljudima, bolesnima. Pomagao im je da se izbore s nevoljom. A onda bi se vratio kući.
Vlado je slušao, ne vjerujući vlastitim ušima.
— Nakon njegove smrti često sam razmišljala — zašto nije mogao ostati? Toliko ljudi još treba pomoć.
— I vi mislite da je on, da je to stvarno bio on?
— A vi mislite da nije? — Nada Božić je pozorno pogledala Vlađa. — Obični mačkovi se tako ne ponašaju. Obični mačkovi ne nestaju iz zaključanih stanova.
Vlado je prišao prozoru.
— Što sad da radim? — tiho je upitao.
— Živi — jednostavno je odgovorila Nada Božić. — Živi dobro. Boris te naučio ponovno vjerovati u sebe. To je bio njegov dar.
— A ako opet posrnem? Počnem piti?
— Nećeš — rekla je žena. — Sad znaš da možeš biti drugačiji.
Nakon što je Nada Božić otišla, Vlado je dugo sjedio kraj prozora. Sunce je zalazilo, bojeći nebo u rumenilo.
— Hvala ti, prijatelju — šapnuo je u prazninu.
I odjednom mu se učinilo — lagani povjetarac zaljuljao je zavjesu. Kao da je netko nevidljiv odgovorio mijaukom.
Tjedan dana kasnije Vlado je prihvatio ponudu da bude poslovođa. Još mjesec dana kasnije upoznao je ženu u autobusu — vozila je na liječenje uličnu mačku.
— Lijepa je — rekao je Vlado gledajući trobojnu mačku.
— Da, ali nema dom — tužno je odgovorila žena. — Ja sam Ana, inače.
— Vlado. A što kažete da postanem njezin vlasnik?
— Vi?
— Pa, ako se ne protivite.
Ana se nasmijala.
— Nemam ništa protiv. Kako ćete je nazvati?
Vlado je pogledao u žute oči mačke.
— Borka. U čast jednog dobrog mačka.
Negdje visoko na nebu sivi mačak po imenu Boris zadovoljno je preo. Njegov je posao bio gotov.
Vlado je ponovno povjerovao u život. I u to da se čuda događaju onima koji su ih spremni prihvatiti.
A to je, valjda, prava čarolija.
Reći ćete — tako nešto ne postoji? Možda. Ali želim vam da u teškim trenucima ipak sretnete svojega „Borisa”.
