– Hajde, Riđo, krenimo… – mrmljao je Vjekoslav, namještajući domaći povodac od starog užeta.
Zakopčao je jaknu do grla i stresao se. Veljača je ove godine bila osobito zlobna – snijeg s kišom, vjetar koji je prodirala kroz kosti.
Riđo – mješanac izblijedjele riđe dlake i s jednim slijepim okom – pojavio se u njegovom životu prije godinu dana. Vjekoslav se tada vraćao s noćne smjene u tvornici i ugledao ga pored kontejnera. Pas je bio pretučen, gladan, a lijevo oko mu je bilo zamagljeno.
– Ej, čovječe! Kud si s onim šugavcem krenuo?
Glas je presjekao živce. Vjekoslav je prepoznao govornika – Serđo Škiljavi, mjesni “autoritet” od dvadeset pet godina. Uz njega su se motala trojica klinaca – njegova “ekipa”.
– Šetamo, – kratko je odgovorio Vjekoslav, ne podižući pogled.
– A ti, stricu, plaćaš li porez za šetnju te kujetine? – nasmijao se jedan od mladića. – Gle kakav je grozan – oko mu je krivo!
Zaletio se kamen. Pogodio je Riđa u bok. Pas je zacvilio, priljubio se uz nogu vlasnika.
– Pusti nas, – tiho je rekao Vjekoslav, ali u glasu je zazvučao čelik.
– Oho! Čika Klibar je progovorio! – Serđo je prišao bliže. – A nisi zaboravio da je ovo moj kvart? I psići ovdje šetaju samo s mojim dopuštenjem.
Vjekoslav se napne. U vojsci su ga učili rješavati probleme brzo i oštro. Ali to je bilo prije trideset godina. A sada je samo umirovljeni bravar koji ne želi nepotrebne nevolje.
– Idemo, Riđo, – okrenuo se prema kući.
– Tako i treba! – doviknuo je Serđo. – A drugi put ću ti tog prijatelja skroz smaknuti!
Kod kuće Vjekoslav cijelu noć nije mogao zaspati, premotavajući u glavi tu scenu.
Sutradan je padao mokar snijeg. Vjekoslav je dugo odgađao šetnju, ali Riđo je sjedio na vratima i gledao ga tako vjerno da je morao popustiti.
– U redu, u redu. Samo brzo.
Išli su oprezno, zaobilazeći uobičajena mjesta “druženja”. Ali Serđove ekipe nigdje nije bilo – očito su se sakrili od nevremena.
Vjekoslav se već smirio kad je Riđo naglo stao pored napuštene kotlovnice. Naćulio je jedino uho, nanjušio.
– Što je, stari?
Pas je zacvilio, povukao ga prema ruševinama. Odatle su dopirali čudni zvukovi – čas plač, čas jecaj.
– Hej! Ima li koga? – viknuo je Vjekoslav.
Odgovora nije bilo. Samo tišina, prekidana zavijanjem vjetra.
Riđo je uporno vukao povodac. U njegovom jedinom oku čitala se tjeskoba.
– Što ti je? – Vjekoslav se sagnuo k psu. – Što je tamo?
I tada je jasno čuo – dječji glas:
– Upomoć!
Srce je preskočilo. Vjekoslav je otkopčao povodac i krenuo za Riđom u ruševine.
U polurazrušenoj prostoriji kotlovnice, iza gomile cigli, ležao je dječak od dvanaestak godina. Lice razbijeno, usna raskrvavljena, odjeća poderana.
– Bože! – Vjekoslav je sjeo pokraj njega. – Što ti se dogodilo?
– Čika Vjekoslave? – dječak je s mukom otvorio oči. – To ste vi?
Vjekoslav je bolje pogledao i prepoznao – Andrej Mlinarić, sin susjede iz petog ulaza. Tih, stidljiv dječak.
– Andrej! Što se desilo?
– Serđo i njegova banda, – dječak je jecnuo. – Tražili su novac od mame. A ja sam rekao da ću prijaviti panduru. Uhvatili su me…
– Koliko dugo ležiš ovdje?
– Od jutra. Jako je hladno.
Vjekoslav je skinuo jaknu, pokrio dječaka. Riđo je prišao bliže, legao pokraj njega – grijao ga toplinom svog tijela.
– Andrej, možeš li ustati?
– Noga me boli. Čini se da je slomljena.
Vjekoslav je oprezno opipao nogu. Točno – prijelom. I još ne zna se što je s unutarnjim organima nakon takvog “tretmana”.
– Imaš li mobitel?
– Oduzeli su mi.
Vjekoslav je izvadio svoju staru “nokiu” i nazvao 194. Hitna je obećala doći za pola sata.
– Izdrži, sine. Sad će doktori.
– A ako Serđo sazna da sam živ? – u Andrejevom glasu zvučao je užas. – Rekao je da će me dokrajčiti.
– Neće, – odlučno je rekao Vjekoslav. – Više te neće dirati.
Dječak ga je začuđeno pogledao:
– Čika Vjekoslave, a vi ste jučer sami pobjegli od njih.
– To je druga stvar. Tada se radilo samo o meni i Riđu. A sada…
Nije dovršio. A što reći? Da je prije trideset godina položio prisegu da će braniti slabe? Da su ga u Domovinskom ratu učili – pravi muškarac nikad ne ostavlja dijete u nevolji?
Hitna je stigla brže nego što su obećali. Andreja su odvezli u bolnicu. A Vjekoslav je ostao stajati pored kotlovnice s Riđom i razmišljati.
Navečer mu je došla Andrejeva mama – Svjetlana Perić. Žena je plakala, zahvaljivala, klela se da nikad neće zaboraviti.
– Vjekoslave Ivane, – govorila je kroz suze, – doktori su rekli – da je još sat vremena ležao na hladnoći. Vi ste mu spasili život!
– Nisam ja spasio, – Vjekoslav je pogladio Riđa. – On je našao vašeg sina.
– A što će sad biti? – Svjetlana se prestrašeno osvrnula na vrata. – Serđo se neće smiriti. Pandur kaže – nema dokaza, iskaz jednog djeteta se ne priznaje.
– Bit će sve dobro, – obećao je Vjekoslav, iako sam nije znao kako.
Noću dugo nije mogao zaspati. U glavi su se vrtjele misli – što učiniti? Kako zaštititi dječaka? I ne samo njega – koliko još djece u kvartu trpi zlostavljanje ove bande?
Ujutro je rješenje došlo samo od sebe.
Vjekoslav je obukao svoju staru vojničku odoru – onu svečanu, s odličjima. Iz ormara je izvadio medalje. Pogledao se u ogledalo – vojnik kao vojnik. Premda i ne mlad.
– Hajde, Riđo. Imamo posla.
Serđova banda je, kao i obično, “dežurala” kraj dućana. Kad su ugledali Vjekoslava kako se približava, zahihotali su se.
– O! Djed je na paradu krenuo! – derao se jedan od mladića. – Gle kakav je herojski!
Serđo je ustao s klupe, podsmjehnuo se:
– A gle, umirovljeniče, gubi se odavde. Tvoje vrijeme je prošlo.
– Moje vrijeme tek počinje, – mirno je odgovorio Vjekoslav, prilazeći bliže.
– Što si zaboravio ovdje u tom odijelu?
– Služiti Domovini. Braniti slabe od takvih kao što si ti.
Serđo se grohotom nasmijao:
– Pa ti si pao s Marsa, stari? Kakva Domovina? Kakvi slabi?
– Andrej Mlinarić – sjećaš li ga se?
Osmijeh je spao Serđu s lica.
– A što bih ja trebao pamtiti svakog klošara?
– Trebao bi. Jer ovo je zadnje dijete u kvartu koje je nastradalo od tvojih ruku.
– Prijetiš mi, djedi?
– Upozoravam.
Serđo je zakoračio prema njemu. U ruci mu je zasjalo nožić.
– Sad ću ti pokazati tko je ovdje glavni!
Vjekoslav nije odstupio ni centimetar. Godine su prošle, ali vojnička izobrazba je ostala.
– Glavni je ovdje zakon.
– Kakav zakon? – Serđo je mahao nožićem. – Tko te postavio?
– Postavila me savjest.
I tada se dogodilo nešto što nitko nije očekivao.
Riđo, koji je cijelo vrijeme tiho sjedio pokraj njega, odjednom je ustao. Dlaka na šiji mu se nakostriješila. Iz grla mu se otrgnula prijeteća graja.
– A tvoja kujetina – počeo je Serđo.
– Moj pas je ratovao, – prekinuo ga je Vjekoslav. – U Domovinskom ratu. Za otkrivanje mina. On bandite osjeti u krvi.
To nije bila istina – Riđo je bio običan mješanac. Ali Vjekoslav je govorio tako uvjerljivo da su svi povjerovali. Čak je i Riđo povjerovao – ispravio se, prijeteći pokazao zube.
– Pronašao je dvadeset neprijateljskih vojnika. I sve žive uhvatio, – nastavio je Vjekoslav. – A što misliš – može li se on obračunati s jednim narkomanom?
Serđo je uzmaknuo. Mladići iza njega također su se ukočili.
– Slušaj me pažljivo, – Vjekoslav je zakoračio naprijed. – Od danas je u ovom kvartu sigurno. Svakoga dana obići ću sva dvorišta. I moj će pas tražiti huligane. I tada…
Nije dovršio. Ali svi su razumjeli.
– Misliš me prestrašiti? – Serđo je pokušao vratiti prijašnju drskost. – Ja jednim pozivom…
– Zovi, – kimnuo je Vjekoslav. – Samo zapamti – moje su veze jače od tvojih. Koliko ih znam u zatvoru. Koliko mi dužnika u životu.
I to je bila laž. Ali izgovoreno je bilo tako uvjerljivo da je Serđo povjerovao.
– Zovu me Vjekoslav Ratnik, – rekao je Vjekoslav na kraju. – Zapamti. I više ne diraj djecu.
Okrenuo se i otišao. Riđo je trčkarao pokraj njega, ponosno podignuta repa.
Iza leđa zavladala je tišina.
Prošla su tri dana. Serđo s društvom gotovo se nije pojavljivao u kvartu.
A Vjekoslav je doista svakoga dana obilazio dvorišta. I Riđo je išao pokraj njega – važan, ozbiljan.
Andrej je otpušten iz bolnice nakon tjedan dana. Noga ga je još boljela, ali je već mogao hodati. Istoga dana došao je Vjekoslavu u goste.
– Čika Vjekoslave, – rekao je, – mogu li vam pomagati? – upitao je dječak. – Pa, s obilascima.
– Možeš. Ali prvo razgovaraj s roditeljima.
Svjetlana se nije protivila. Bila je radije samo sretna što je sin našao tako vrijedan uzor.
I sada se svake večeri mogla vidjeti čudna družina – stariji muškarac u vojničkoj odori, dječak i stari riđi pas.
Riđo se svidio svima. Čak su i majke dopuštale djeci da ga maze, iako su vidjele da je pas ulični. Ali bilo je u njemu nešto posebno – dostojanstvo, jednostavno.
A Vjekoslav je pričao djeci o vojsci, o pravoj prijateljstvu. I oni su slušali, zadržavajući dah.
Jedne večeri, dok su se s Andrejem vraćali s još jednog “dežurstva”, dječak je upitao:
– Čika Vjekoslave, jeste li se ikad bojali?
– Jesam, – iskreno je odgovorio Vjekoslav. – I sada se ponekad bojim.
– Čega?
– Da ne stignem. Da neće biti snage.
Andrej je pogladio psa:
– A ja ću odrasti i pomagati vam. I ja ću imati psa. Jednako pametnog.
– Hoćeš, – nasmiješio se Vjekoslav. – Naravno da hoćeš.
Riđo je samo mahao repom.
A u kvartu su ga već svi znali. Govorili su: “To je pas Vjekoslava Ratnika. On razlikuje heroje od nitkova.”
I Riđo je ponosno nosio svoju službu, znajući – on više nije običan mješanac. On je – zaštitnik.
