—Selidbenici će doći za pola sata, — oči skrivajući i nervozno vrteći ključeve od auta, izusti moj muž Ivan. — Matea, nemoj počinjati, molim te?
Zastajem s košarom za rublje u rukama. U njoj udobno počivaju muževe košulje, čekajući susret s našom novom, prije samo tri dana kupljenom, srebrnastom perilicom rublja.
— Kakvi selidbenici, Ivane? — mirno upitam, premda u meni već počinje ključati dobro poznati koktel zbunjenosti i bijesa.
— Pa… za perilicu. Obećao sam mami. Znaš, njezina stara je potpuno loša, centrifuga radi svaki drugi put. A mi, eto, imamo dvije plaće, još ćemo si uštedjeti. A mami je teško. Njoj ne treba puno, samo da se prema njoj pošteno odnose.
Polako spuštam košaru na pod. Moja nova perilica rublja. Moja ljepotica s izravnim pogonom, tihim motorom i funkcijom pare. Štedjela sam na nju šest mjeseci od svojeg godišnjeg i bonusa, jer naša stara perilica nije samo loše centrifuga — ona je izvodila egzorcizam nad rubljem i skakala po kupaonici kao ranjeni traktor, prijeteći da će probiti zid do susjeda. I sada, kad je u kući konačno nastupilo tiho, čisto doba, Ruža je odlučila da “pošteno” znači uzeti našu udobnost za sebe.
Ruža, moja svekrva, uopće ima nevjerojatan talent. Ona se smatra stručnjakinjom u svim područjima svemira, od geopolitike do uklanjanja mrlja.
Upravo prošlog tjedna imali smo zadovoljstvo razgovarati o pranju.
— Ti vaši moderni prašci — čisti otrov! — govorila je, sjedeći u našoj kuhinji i nadmoćno miješajući čaj. — Prava domaćica pere sapunom i senfom. Senf čisti auru tkanine! A vaša kemija samo ubija imunitet.
— Ružo, — mirno ali odmjereno odgovorih, — senf ne razgrađuje organske mrlje. Za to se u prašak dodaju enzimi — bjelančevinasti fermenti. I djeluju striktno na temperaturi od četrdeset stupnjeva, a u kipućoj vodi se zgrušaju. A vaš sapun na tvrdoj vodi samo stvara kalcijev talog na grijaču. Zato je vaša stara mašina i umrla, grijač je izgorio od kamenca.
Svekrva tada pocrveni kao prezrela rajčica.
— Gle, kemičarka se našla! Živjela sam život, a ti mene, ženu s iskustvom, učiš, nezahvalna prostakinjo!
Zalupi vratima s takvim patosom kao da zatvara vrata Raja pred nosom grešnicima. I sada ta protivnica moderne tehnologije uzima moju novu, krcatu elektronikom perilicu.
— Dobro, Ivane, — naslonim se na dovratnik i prekrižim ruke na prsima. — Selidbenici neka su selidbenici. Mama je svetinja.
Ivan olakšano uzdahne. Očito se pripremao za histeriju, svađu, razbijanje tanjura. Nije znao da učiteljica s dvadesetogodišnjim stažom ne viče. Ona upisuje jedinicu u dnevnik i poziva roditelje. U ovom slučaju — sam život.
— Hvala, Matea, znao sam da ćeš razumjeti! — uzbudi se. — Donijet ću ti maminu staru perilicu…
— Ne treba, — odsječem. — Samo će zauzimati mjesto. Dajte je u staro željezo.
— A u čemu ćemo prati?
— U čemu? — slatko se nasmiješim. — Rukama, dragi. Ali ima jedna nijansa. Ja radim u školi jedan i pol radno mjesto i provjeravam bilježnice do ponoći. Ja sam kupila perilicu da se oslobodim kućanskog ropstva. Ti si raspolagao mojim rješenjem problema dajući ga mami. Znači, sada je problem prljavog rublja tvoj.
— Ma daj! — nasmije se Ivan, već otvarajući vrata selidbenicima. — Oprat ću, nema frke! Gle, naše bake su prale u potoku, i ništa. Snaći ću se!
To je bila njegova kobna pogreška.
Prva tri dana Ivan uživa u statusu “dobrog sina”. Ruža zvoni svaku večer i hvali se susjedima kakvog je zlatnog sinka odgojila. Košara u našoj kupaonici u međuvremenu šutke i neumoljivo se puni.
U subotu ujutro Ivan, protežući se, izlazi u kuhinju u nadi za doručak. Na stolu ga čeka kajgana, a pored nje stoji plava plastična kada, komad katranskog sapuna i vrećica sode bikarbone.
— Što je ovo? — napne se muž.
— Tvoj alat, — otpijem kavu. — Tvoje radne košulje, trenirka nakon teretane i naša posteljina. Bračni poplun, Ivane. Čeka tvoje snažne ruke. Obećao si.
Ivan frkne, uzme kadu i nestane u kupaonici. Šum vode je obećavajući.
Psihološki triler počinje nakon četrdeset minuta. Sjedim u fotelji s tabletom kad iz kupaonice dopre teško, isprekidano disanje. Zavirim kroz poluotvorena vrata.
Ivan, crven kao kuhani rak, stoji iznad kade u oblaku pare. Mokri poplun od debelog pamuka teži desetak kilograma. Izvija se, izmiče iz ruku i odbija se ocijediti. Voda s njega teče mutnim potočićima. Zglobovi prstiju muža već su poblijedjeli.
— Što, bakino iskustvo ne pomaže? — suosjećajno pitam. — Prvo ga uvrni u uže, pa onda cijedi. I ne zaboravi isprati u tri vode, da prašak ne ostane na tkanini, inače ćeš se češati.
— Ja… sad… — dahtne Ivan, pokušavajući prebaciti mokrog platnenog čudovišta preko ruba kade.
Do večeri subote muž ne može ispraviti leđa. Koža na rukama mu je naborana i crvena. Razvješeno rublje po cijelom stanu kaplje na podmetnute novine, stvarajući atmosferu komunalnog stana iz tridesetih. Ivan sjedi na kauču i gleda u zid praznim pogledom čovjeka koji je spoznao taštinu postojanja.
U tom trenutku zvoni njegov telefon. Na ekranu piše: “Mama”. Ivan, mršteći se od boli u izglodanim prstima, pritisne na zvučnik.
— Ivane! — zaori se iz zvučnika ozlojeđeni glas Ruže. — Ta vaša nova đavolija mi je sve upropastila! Pišti, treperi crveno i zaključala je vrata! Stavila sam unutra svoju jaknu, djedovu bundu i dvije vunene deke, a ona, kuja, javlja grešku i ne vrti!
Priđem bliže i nagnem se prema mikrofonu.
— Ružo, — kažem najblažim učiteljskim tonom. — U modernim perilicama postoji senzor težine. Jakna natopljena vodom teži petnaestak kilograma, plus deke. A limit bubnja je sedam kilograma. Sad ćete joj poderati amortizere i srušiti bubanj s osovine. Treba izvaditi polovicu.
— Ne pričaj ti meni o svojim senzorima! — zacvili svekrva. — Vi ste mi podmetnuli neispravnu da se riješite mene! Svalili pokvarenu, dobročinitelji! Zvat ću majstora, neka napiše zapisnik, tužit ću vašu trgovinu za moralnu štetu!
Buni se tako glasno i samozaboravno kao da drži govor na tenku pred sindikatom prevarenih svekrva.
Ivan polako prebacuje pogled sa svojih izguljenih do crvenila ruku na telefon. Zatim pogleda na poplun koji kaplje sa sušilice, koji je cijedio pola sata. U njegovim očima nešto klikne. Mehanizam slijepe sinovske poslušnosti zakaže i raspadne se na zupčanike.
— Mama, — tiho ali metalnim glasom kaže Ivan. Svekrva na drugoj strani utihne. — Nikakvog majstora. Sutra ujutro doći ću sa selidbenicima i uzeti perilicu natrag.
— Kako ćeš uzeti?! A u čemu ću ja prati?!
— U kadi, mama. Sa senfom. Aura će ti biti — savršena.
Prekine poziv i baci telefon na kauč. U stanu zavlada tišina, prekinuta samo ravnomjernim zvukom kapanja.
— Selidbenici, znači, sutra ujutro? — provjerim vraćajući se provjeravanju bilježnica.
— U devet nula nula, — odlučno odgovori muž, masirajući križa.
Sutradan se srebrna ljepotica vrati na svoje zakonito mjesto u našoj kupaonici. Ivan priključuje crijeva s takvom nježnošću i drhtajem kao da sastavlja aparat za umjetni krvotok. Ruža se smrtno uvrijedi i ne zove nas više od mjesec dana.
Nisam držala lekcije ni govorila “rekla sam ti”. Samo sam ubacila u perilicu muževe nove košulje, stavila kapsulu s enzimima, odabrala program “četrdeset stupnjeva” i pritisnula gumb “Start”. Perilica tiho zahuče, uvlačeći vodu.
Pravda je pobijedila — bez vike, bez svađe. Isključivo snagom gravitacije, mokrog pamuka i neumoljive logike. A Ivan od tada, prije nego što kaže mami “naravno, uzmi”, uvijek refleksno trlja ruke, sjećajući se težine mokrog popluna.
