Cvita Horvat stajala je kraj prozora i gledala kako mraz crta šare po staklu. Minus trideset su obećavali. Možda i više.
Osluhnula je.
Dolje – glasovi. Onda – povik:
– Do večeri! Čujete?! Do večeri da mačka nema!
Petar Ivanić. Predsjednik kućnog savjeta.
Cvita je odmaknula od prozora, nabacila šal i izašla na hodnik. Sišla na prvi kat. Tu su već stajali susjedi – koji u papučama, koji u jakni raskopčanoj. Svi su šutke gledali Petra Ivanića, a on je stajao nasred stubišta, crven, raspaljen, i upirao prstom u kut.
Tamo, na radijatoru, sklupčao se riđi mačak.
Mršav. S poderanim uhom. Drhtao je.
– Evo! – urlao je predsjednik. – Evo vašeg uljeza! Dlaka svuda! Smrad! Ja sam odgovoran za red, a vi ste tu prihvatili sklonište!
– Petre Ivaniću – tiho je rekla teta Zorica s trećeg kata – pa on nikome ne smeta.
– Ne smeta?! – Petar Ivanić okrenuo se k njoj tako naglo da je žena odmaknula korak. – A tko se žalio da je dlaka posvuda?! Tko je rekao da ima buhe?! Pa nisam ja ovdje budala!
Teta Zorica je spustila pogled.
Cvita Horvat stisnula je šake.
Htjela je nešto reći. Htjela. Ali grlo joj se steglo i riječi su zastale negdje unutra.
– Ukratko – odrezao je predsjednik – do šest navečer – da ga nema. Sami ga ne maknete – ja ću ga baciti van. Jasno?
Pogledao je sve. Nitko nije odgovorio.
– Jasno, kažem?!
– Jasno – mrmljao je netko od muškaraca.
Petar Ivanić kimnuo je, zalupio vratima i otišao.
Susjedi su se polako razišli, uzdahnuvši.
A mačak je ostao ležati na radijatoru – riđa klupka koja nije ni shvaćala da je šalju van na zimu.
Cvita Horvat popela se na svoj četvrti kat. Zatvorila vrata. Sjela u kuhinji i zurila u zid.
Navečer će biti minus trideset.
On će se smrznuti.
Znala je to točno.
Jer je jednom zimi našla ispod stubišta vrapca – malenog, smrznutog, s krilcima priljubljenim uz tijelo. Donijela ga kući, grijala, ali bilo je prekasno. Prekasno.
Cvita je ustala, prišla prozoru.
– Bože – izdisala je tiho – što sad.
Cvita je opet sjela. Ruke su joj drhtale.
Bojala se. Bojala skandala. Bojala da će Petar Ivanić početi vikati. Da će se susjedi okrenuti. Da će je nazvati ludom.
Ali najviše se bojala zamisliti kako riđa klupka leži u snježnom nanosu – ukočena, otvorenih očiju.
Cvita Horvat sišla je dolje pred večer.
Mačak je i dalje ležao na radijatoru. Podigao je glavu kad je prišla. Pogledao je – žutim, opreznim očima.
– Što ćeš ti tu? – promrmljala je. – Nemaš kamo?
Mačak je šutio.
Cvita je pružila ruku – pogladila ga po poderanim leđima. Trgnuo se, ali nije otišao. Zavrnuo je tiho.
Popela se natrag.
U pola šest na stubištu su se opet začuli glasovi. Cvita je provirila u hodnik – otvorila vrata, malo.
Petar Ivanić stajao je dolje. Pokraj njega – dvojica muškaraca iz susjednog ulaza. Jedan je držao vreću.
– Evo ga, gamad – rekao je predsjednik, kimnuvši prema mačku. – Uzmite.
Muškarac s vrećom krenuo je naprijed.
A tu – kao namjerno – iz stana je izašla susjeda Zorica. Vidjela je, zastala.
– Što radite?
– Što, ne vidiš? – napao je Petar Ivanić. – Čistimo, kako smo se dogovorili.
– Petre Ivaniću, možda nemojte? – tiho je rekla teta Zorica. – Možda će ga netko uzeti?
– Tko će ga uzeti?! – urlao je. – Ti?! Ili ovi svi koji žive u zgradi i šute?! Ne! Opet ja čistim!
Teta Zorica je spustila pogled.
– Eto – procedio je predsjednik.
Cvita je stajala gore i slušala. Srce joj je tuklo tako jako da je mislila da će iskočiti.
Dolje je muškarac nabacio vreću na mačka. On je vrisnuo – divlje, očajnički. Grebao se. Ali su ga svejedno ugurali unutra i zavezali.
– I to je to – rekao je Petar Ivanić. – Nosite ga do kontejnera. Sam će izaći ako je pametan.
Muškarci su ponijeli vreću prema izlazu.
Vrata su zalupila.
Cvita je pustila kvaku. Ruke su joj drhtale. Noge su klecale.
Vratila se u kuhinju. Sjela. Zurila u zid.
Ali nakon minute – skočila je.
Zgrabila kaput. Navukla čizme. Nabacila šal.
Istrčala na stubište.
Sišla dolje – tako brzo da je umalo pala na zaokretu.
Otvorila vrata zgrade.
Cvita je potrčala prema kontejneru.
Vreća je ležala u snijegu pokraj kante za smeće.
Odvezala ju je. Ruke su drhtale – čvor se nije dao.
Vreća se otvorila.
– Živ – izdisala je Cvita. – Živ, hvala Bogu.
Pokupila je mačka – bio je lagan, gotovo bez težine. Privila ga na grudi, pokrila paltom.
Potrčala natrag.
Na stubištu – opet glasovi.
Petar Ivanić stajao je kraj poštanskih sandučića. Pušio je. Ugledao je nju – s mačkom u naručju – i lice mu se izobličilo.
– Što to radiš?! – viknuo je.
Cvita je stala. Prevela dah.
– Nosim ga k sebi – rekla je. Glas joj je drhtao, ali riječi su izašle jasne.
– Kamo nosiš?! – Petar Ivanić koraknuo je prema njoj. – Rekao sam – da ga nema!
– Rekli ste – da ga nema u hodniku – Cvita je podigla bradu. – Eto, nosim ga. U stan. K sebi.
– Jesi li ti poludjela?! – ubo je prstom u njezina prsa.
Cvita se popela na četvrti kat.
Ušla u stan. Zatvorila vrata.
Sjela na pod – u kaputu, u čizmama.
Mačak je ležao na njezinim koljenima. Otvorio jedno oko – pogledao je.
– Gotovo – šapnula je Cvita. – Gotovo. Sad si doma.
Ruke su joj drhtale. Suze su tekle niz obraze.
Ali iznutra – prvi put nakon mnogo godina – bilo je toplo i mirno.
Tjedan dana kasnije Petar Ivanić došao je k Cviti.
Pokucao je na vrata – tiho, gotovo bojažljivo.
Ona je otvorila. Iznenadila se.
– Vi? Što se dogodilo?
Stajao je na pragu – bez jakne, u starom džemperu.
– Mogu li? – upitao je.
Cvita je kimnula. Propustila ga.
Petar Ivanić ušao je u kuhinju. Sjeo. Mačak je skočio s prozorske daske, obnio mu cipele i otišao u sobu.
– Čaj? – ponudila je Cvita.
– Ne treba.
Zašutio je. Onda uzdahnuo.
– Nisam došao ispričavati se – Petar Ivanić uzdahnuo je. – Samo sam htio reći. Da ste dobro napravili.
Ustao je. Krenuo prema vratima.
– Petre Ivaniću – dozvala ga je Cvita.
Okrenuo se.
– Hoćete li ipak popiti čaj?
Zastao je. Onda kimnuo.
– Popit ću.
Sjedili su u kuhinji – pili čaj, šutjeli. Mačak je skočio Cviti u krilo. Zavrnuo je.
– Kako ste ga nazvali? – upitao je predsjednik.
– Riđi – nasmiješila se Cvita. – Samo Riđi.
Petar Ivanić kimnuo je. Dopio čaj. Ustao.
– Pa, idem ja.
– Petre Ivaniću – opet ga je dozvala Cvita. – Ako što, navratite. Na čaj.
Pogledao ju je. Nacerio se.
– Navratit ću.
Prošao je mjesec. Onda drugi.
Riđi se ugojio. Dlaka mu se zasjala. Uho je zaraslo. Spavao je na prozorskoj dasci – ondje gdje je ujutro sijalo sunce.
Susjedi su se navikli. Teta Zorica je ponekad donosila ostatke ribe. Nives – častila ga kiselim vrhnjem. Čak je i čovjek s petog kata jednom donio grebalicu.
– Evo, našao sam je kod kontejnera – rekao je. – Čini se cijela.
Cvita Horvat primala je darove – i uvijek se čudila.
Vani je padao snijeg. Mraz je crtao šare po staklu.
Ali u stanu je bilo toplo.
I u duši – također.
