Danas je jedanaesti dan otkako smo se riješili psa. Moja supruga Sanja ušla je u sinovu sobu i pronašla crtež koji je sve promijenio. Sad pišem ovo da zabilježim, da ne zaboravim kakvu sam budalu napravio.
Sve je počelo prije jedanaest dana. Ja sam odlučio: renoviranje je važnije, sin će preživjeti. Psa, našeg Reksa, odvezli smo u azil, usprkos molbama malog Mateja. Sanja je plakala, ali sam ja bio uporan.
Torbe su stajale kraj ulaznih vrata. Dvije torbe: u jednoj zdjelice, u drugoj ostatak hrane i gumena lopta koju je Rekso vukao po stanu otkako je prohodao.
Matej ih je vidio prije nego što je skinuo tenisice. Rekso je gurnuo nos u dječakovo koljeno i mahao repom tako snažno da je zakačio torbu. Zdjelica je zveknula iznutra. Crvenkasto krzno mirisalo je na dvorište, jesensko lišće i nešto toplo, samo pseće, od čega je Mateju uvijek stiskalo nešto pod rebrima. Čučnuo je, zagrlio psa objema rukama. Rekso se ukočio, priljubio uz kariranu košulju i stavio njušku na dječakovo rame.
Stražnja lijeva noga mu se nespretno podvila. Šepao je na nju od šteneta, pa je Matej navikao pridržavati ga za bok kad sjedne.
U kuhinji je zujao kuhalo za vodu. Sanja je stajala za štednjakom, vrtjela vjenčani prsten na prstu. Brzo, naviknutim pokretom, kao što je uvijek činila kad je htjela nešto reći, ali nije mogla pronaći riječi. Ja sam sjedio za stolom, leđa ravna, ruke sklopljene pred sobom. Šalica kave stajala je točno u sredini tanjurića.
“Mama. Čemu ovo?”
Sanja se nije okrenula. Prsti su joj ubrzali na prstenu.
“Tata, zašto su torbe kraj vrata?”
Popio sam kavu do dna. Stavio šalicu na tanjurić tako precizno da nije zveknula.
“Mateju, odlučili smo. Psa ćemo danas odvesti.”
“Kamo?”
“U azil. Dobri uvjeti, provjerio sam. Topli boksevi, hrane ih dobro.”
Dječak je pogledao majku. Ona je gledala kroz prozor, gdje je sivo listopadsko nebo pritiskalo krovove. Prsten se i dalje vrtio.
“Mama?”
Kuhalo je kliknulo, isključilo se. Postalo je čujno kako Rekso diše u hodniku.
“Mama, reci mu nešto.”
Sanja je popravila ručnik na kuki. Skinula ga je, objesila ponovno, iako je visio ravno.
“Tata je u pravu, Mateju. Moramo napraviti renoviranje. Psu će ovdje biti…”
“Reksu! Zove se Rekso!”
“Reksu će ovdje biti teško. Boja, prašina, alat na podu. Može mu biti loše.”
Govorila je to mirnim glasom, i svaka je riječ zvučala kao da nije izgovorena prvi put. Kao da smo Sanja i ja vježbali prethodne večeri, dok je Matej spavao.
Dječak se uhvatio za rub stolice. Zglobovi su mu poblijedjeli.
“Ići ću u šetnju tri puta dnevno. Sjediti ću s njim u svojoj sobi. Neće smetati. Molim te.”
Ustao sam. Stolica je odmaknula s kratkim škripom po linoleumu.
“Rekao sam, tako će biti. Za pola sata krećemo.”
“Molim te. Molim te, nemoj.”
Glas mu je postao tanak. Ne dječji čak, nego proziran, kao da su riječi prolazile kroz njega ne zadržavajući se. Rekso je zgrebao kandžama po pločicama, prišepao u kuhinju i sjeo pokraj njega, priljubivši se bokom uz njegovu nogu. Stavio je njušku na koljeno.
I ukočio se. Oči su mu bile smeđe, s crvenkastim točkicama, i gledale su odozdo prema gore smireno. Nije razumio. Vjerovao je svima u ovoj kući.
Sanja je stisnula oči. Na sekundu, možda dvije. Zatim je otvorila oči i posegnula u džep za ključevima automobila.
Matej je navukao jaknu.
“Mateju, bolje ti je ostati doma. Ne trebaš ići tamo.”
“Ne, idem!” – Matej je jedva suzdržavao suze.
U autu je mirisalo na benzin i zagrijanu plastiku. Sunce nije izlazilo, i grad izvan prozora djelovao je nacrtan sivom olovkom po mokrom papiru. Rekso je ležao na stražnjem sjedalu, njušku na Matejevim koljenima. Dječak nije plakao. Sjedio je uspravno, gladio crvenkastu glavu, i prsti su se kretali polako, ravnomjerno, kao da pamte svaku kvržicu, svaki uvojak krzna.
Jednom sam pogledao u retrovizor. Brzo sam odvratio pogled.
Sanja je vozila i razmišljala o tapetama u hodniku. O valjcima, o boji “bjelokost” koju smo izabrali u subotu u dućanu građevinskog materijala. Za mjesec dana stan će biti svijetao. Čist. Bez dlaka na kauču, bez lupkanja kandži ujutro.
Azil je bio na periferiji, iza garaža. Siva zgrada sa željeznim vratima, iza kojih je mirisalo na klor, mokri beton i nešto kiselo, gusto, od čega se htjelo disati na usta. Iz dubine se čuo lavež. Ne glasan, ne ljut. Čeznutljiv, kao da netko zove i više ne vjeruje da će ga čuti.
Žena u zelenoj pregači izašla je u susret. Nasmiješila se Reksu, potapšala ga po uhu.
“Dobar dečko, crvenkasti. Smjestimo ga, ne brinite.”
Matej je držao povodac. Objema rukama, čvrsto, tako da se kožni remen urezao u dlanove. Prsti su pocrvenjeli od napetosti.
“Mateju, daj.”
Pružio sam ruku. Velik dlan, mirisav na motorno ulje, otvorio se pred dječakovim licem.
Matej je pogledao povodac. Zatim Reksa. Zatim opet povodac.
I otpustio je prste. Polako.
Žena je uzela povodac i odvela Reksa hodnikom. Pas je šepao na lijevu stražnju, i kandže su lupkale po keramičkim pločicama, i taj zvuk se širio odjekom, jer je hodnik bio dugačak i prazan. Na zavoju se Rekso okrenuo.
Žena je zašla iza ugla. Lupkanje je postajalo tiše, tiše. I nestalo je.
U autu na povratku dječak je sjeo iza vozačkog sjedala. Tamo gdje je prije deset minuta ležao Rekso. Tapecirung je još čuvao miris: toplo krzno, dvorište, jesensko lišće. Matej je priljubio obraz uz sjedalo i zatvorio oči.
Sanja je posegnula za radijem. Odmahnuo sam glavom. Do kuće smo se vozili dvadeset minuta. Ni jedne riječi.
Kod kuće se Matej izuo, prošao pokraj kuhinje i zatvorio se u sobu. Vrata su tiho kliknula. Samo su se zatvorila.
Sanja je maknula prazne torbe, složila ih uredno, ugurala u kantu za smeće. Zatim je ugledala zdjelicu.
Crvena plastična zdjelica s tragovima zubića po rubu. Rekso ju je grizao kao štene, kad još nije znao da zdjelice nisu za to. Sanja ju je uzela, držala u rukama. Plastika je bila lagana i glatka, a zubni tragovi hrapavi pod prstima. Stavila je zdjelicu natrag na pod.
Sljedećeg dana primijetili smo čudnosti.
Matej nije pitao što je za večeru. Nije upalio televizor. Nije izvadio iz ruksaka dnevnik. Došao je iz škole, izuo se, otišao k sebi. Tiho, kao sjena po zidu.
Sanja je pokucala.
“Mateju, hoćeš li tjesteninu? Sa sirom, kako voliš.”
Iza vrata je zaškripio krevet. I ništa.
Stajala je kraj vrata pola minute. Slušala tišinu. Otišla je.
Navečer sam rekao: naviknut će se. Djeca brzo zaborave. Za tjedan dana trčat će kao prije. Izgovorio sam to uvjereno, stojeći u hodniku, gdje se na zidu još vidio trag od kandži, koji je Rekso ostavio u prvom mjesecu.
Petog dana nazvala je učiteljica. Glas joj je bio oprezan, kao u čovjeka koji korača po tankom ledu.
“Je li sve u redu kod vas?”
“Da, naravno. Zašto?”
“Matej ne odgovara na nastavi. Uopće. Sjedi, gleda kroz prozor. Na odmoru stoji sam kraj zida. Djeca mu prilaze, on šuti.”
Sanja je stisnula usnu.
“Samo smo… psa smo smjestili. U azil. Naviknut će se.”
Učiteljica je zašutjela. Nekoliko sekundi, i u toj stanci Sanja je čula više nego u bilo kojim riječima. Zatim je glas u slušalici izgovorio:
“Razumijem.”
To “razumijem” visjelo je u stanu cijelu večer. Kao miris boje koju još nismo otvorili, ali je već bio tu.
Sedmog dana Matej je prestao izlaziti na večeru. Sanja bi stavila tanjur. Pokupila ga netaknutog. Tjestenina bi se hladila i prekrivala folijom, i to je bilo nekako nepodnošljivo.
Kupio sam valjke i temeljni premaz. Pogulio stare tapete u hodniku. Ispod njih zidovi su bili sivi, u mrljama starog ljepila, s pukotinom od poda do stropa koju je prije skrivao crtež s jedrilicom. Mirisalo je na vlagu. Lijepo nije postalo. I tiho također nije postalo, jer tišina nije bila ona koju sam planirao.
Crvena zdjelica i dalje je stajala u kuhinji. Sanja je nije mogla maknuti. Triput ju je uzela, triput vratila. Četvrti put ju je okrenula naopako. Zatim je opet vratila kako je bilo.
Jednog dana Sanja je ušla u sinovu sobu dok je bio u školi. Htjela je pospremiti.
Na stolu je ležao crtež.
Kuća s trokutastim krovom i dimnjakom iz kojeg se dimilo. Obična, kakvu crtaju sva djeca. Pokraj nje dječak: štapići-noge, okrugla glava, ruke u stranu. A pokraj dječaka crvenkasta mrlja s četiri noge i repom-zavijutkom. Dječak i pas nacrtani su jako, crvenim flomasterom i narančastom bojicom, s pritiskom, tako da se papir progibao.
A kuća je bila prazna. Prozori bez zastora, vrata širom otvorena. Unutra nema figurica, nema namještaja. Bijelo.
Nema mame. Nema tate. Samo bijeli prostor iza otvorenih vrata.
Sanja je sjela na sinov krevet. Podigla je crtež, prinesla bliže. Dolje, ispod kuće, krivim malim slovima: “Rekso doći ću”.
Bez zareza. Bez točke. Obećanje napisano rukom koja još nije naučila ravno iscrtavati “ć” i “đ”.
Prsten na prstu pritiskao je toliko da ga je Sanja skinula. Stavila ga na stol pokraj crteža. I sjedila je, zagledana u zid, jer nije razmišljala o tapetama. Ne o boji “bjelokost”. Ne o dlakama i ne o kandžama.
Razmišljala je o tome da je sin nacrtao kuću u kojoj ona ne postoji.
Navečer je Sanja stavila crtež pred mene. Ništa nije objašnjavala. Samo ga je stavila na stol, pokraj tanjura.
Dugo sam gledao. Zatim sam odmaknuo tanjur.
“Idemo po njega.”
Sanja je trepnula.
“Reksa. Sutra ujutro.”
I to sam rekao ja, a ne ona. Čekala je da ću se svađati, uvjeravati, pokazivati prstom na crtež. Ali ja sam gledao praznu kuću bez ljudi, i na mom se licu nešto pokretalo, kao da mišići nisu znali kakav izraz poprimiti.
“Sutra. Ujutro.”
Sanja je kimnula. Htjela je reći “hvala”, ali riječ je zapela. Zahvaljivati nije bilo na čemu. Ovo nije dar. Ovo je pokušaj popravka onoga što smo sami slomili.
Ujutro smo stigli u azil. Ista željezna vrata. Isti miris klora i mokrog betona. Žena je izašla u susret, ovaj put u plavoj pregači, ali lice je bilo isto.
Rekso nas je prepoznao s praga. Strgao se prema rešetki boksa, zacvilio, zamahao repom tako da mu je cijelo tijelo išlo gore-dolje. Smršavio je za ovih dana: rebra su virila ispod crvenkastog krzna, i lijeva stražnja podvijala se jače nego prije. Prišepao je prema nama brže nego što je mogao.
Uzeo sam povodac. Onaj isti, kožni, izlizani. Dlan je obuhvatio remen naviknuto.
Kod kuće je Matej sjedio u sobi. Vrata zatvorena.
Kandže su lupkale po pločicama u hodniku. Ne glasno. Neravnomjerno, s prekidom na svaki četvrti korak.
Vrata dječje sobe otvorila su se.
Dječak je stajao na pragu. Rekso je jurnuo prema njemu, gurnuo njušku u trbuh, polizao ruku, koljeno, opet ruku. Rep je lupkao po zidu.
Matej je spustio se na pod. Prsti su mu se zarili u crvenkasto krzno koje je mirisalo na azil, klor, tuđe. Ali ispod tog mirisa bio je drugi, stari, pravi, onaj od kojeg se uvijek stiskalo pod rebrima.
Izgovorio je prvu riječ nakon ovih dana:
“Rekso.”
Zatim je podigao glavu. Pogledao majku. Mene.
Sanja je sjela pokraj njega.
“Mateju…”
Nije se odmaknuo. Ali nije se ni priljubio. Samo je sjedio na podu, grleći psa, i gledao nas kao da nas vidi prvi put. I nije bio siguran prepoznaje li nas.
Rekso je polizao dječaka po bradi i smirio se. Legao je pokraj njega, priljubivši se toplim bokom.
Sanja je nasula hranu u crvenu plastičnu zdjelicu s tragovima zubića po rubu. Rekso je prišepao u kuhinju, lupkao kandžama, počeo jesti pohlepno, brzo. Matej je sjedio pokraj njega.
A ja sam stajao u hodniku, gdje su oguljeni zidovi mirisali na vlagu i staro ljepilo. Valjak je ležao u kutu, prekriven prašinom. Temeljni premaz se osušio u limenci. Pukotina od poda do stropa nije nestala.
Iz kuhinje se čulo lupkanje zdjelice po podu i mljackanje.
Stajao sam i gledao zidove. Renoviranje se nikako nije pomaklo. I sad više nije bilo važno hoće li se pomaknuti. Jer u ovoj kući trebalo je popraviti nešto sasvim drugo.
Pouka: Nikad ne stavljaj zidove ispred onih koji ti vjeruju.
