Imam pedeset i dvije godine. Nije mi baš star, zapravo sam u punom zamahu. Radim na dobro plaćenoj poziciji u jednoj zagrebačkoj tvrtki i još uvijek imam prijatelje, od kojih sam s jednim povezan još od djetinjstva. Samo sam bez obitelji nikako se nije uspjelo.
Kad sam bio mlad, stalno sam mijenjao žene. Sviđalo mi se to što sam privlačan i popularan.
S dolaskom četrdesete, smirio sam se i počeo razmišljati o prošlosti. Ujedno sam upoznao predivnu ženu i dvoje godina smo bili zajedno, čak smo planirali vjenčanje. Odjednom je otišla kod druge.
Pomislio sam da me je uhvatila karmička plaća za sve one djevojke koje sam ostavio na cesti. Od tada nisam uspio ostvariti nikakvu ozbiljnu vezu. Povremeno mi se koja dama javila, ali to su bile samo prolazne avanture ili kratki romantični odnosi.
Do pedesete sam se pomirio s činjenicom da više neću skočiti u brak, a djecu mi više neće ni biti. Neka me Bog, ako u starosti sretnem neku samotu koja će htjeti provoditi večeri sa mnom, pa ako ne, ostajem sam.
Obitelji mi je ostalo jedva što roditelji su preminuli, nemam braće ni sestara. Imam samo jednu trećegreda sestru i njezinog sina, ali rijetko se viđamo.
Prijatelji su svi već u braku, imaju obitelji i unuke, pa se sve rjeđe okupljamo u muškim druženjima. Ipak, uvijek me zovu, ali osjećam se pomalo usamljeno. To su godine prije mi takve stvari nisu smetale, a sada sve češće razmišljam o nadolazećoj starosti.
Ne želim završiti kao onaj starac koji razgovara s televizorom, šeta psa po Maksimiru i šapće mladima što je sve loše. Ali sve više mi se čini da je to možda moj budući put.
Ipak, nisam odustao. Nastavio sam upoznavati žene, nadajući se da ću naći onu pravu. I dalje sam se družio s prijateljima, gledajući njihove obitelji kao svoje vlastite. Povremeno sam razgovarao sa sestricom i viđao se s nećakom. Nisam očekivao da će se nešto značajno promijeniti.
Jednog vikenda, dok sam pripremao planove za izlet s družinom, zazvonio je telefon. Pomislio sam da je netko od njih, pa sam ga podigao bez da pogledam zaslon.
Dobar dan, Ivan? čuo sam glas s druge strane.
Prvo sam pomislio da je reklama i hteo sam prekinuti, jer sam stalno u žurbi, pokušavajući pomoći suprugama prijatelja da se pripreme. Ponavlja se zvuk zvona, a ja pogledam zaslon i vidim nepoznate brojeve.
Ne zanimaju me vaši krediti niti što god pokušavate da mi prodajete! izbijeo sam.
Ivane, ne zovem vas zbog reklame, šapnuo je tiho ženski glas.
Sjedeći na kauču, nisam znao je li to nova prevara ili nešto drugo.
Da? Što želite? pitao sam, iako mi je glas drhtao.
Zovem se Lada, imam dvadeset i dvije godine i, čini mi se, ja sam vaša kći, izjavila je.
Izgleda da su prevaranti smislili zanimljivu priču. Pogledao sam na sat, još je bilo par minuta, pa sam odlučio da se igram.
Ozbiljno? Po čemu to zaključujete? pitao sam.
Moja majka se zove Marija. Marija Kovačević, odgovorila je, i iznenada se zamislila.
S osmijehom na licu, sjetio sam se svoje mladosti oko trideset, zabavan, zgodan. Taj dan sam bio poslan na poslovni put u Split. Dan mi je bio popunjen radom, a noć slobodna.
Kad sam završio s poslom, uputio sam se u najbliži bar. Tamo su dvije prijateljice šaroliko razgovarale. Bile su mlađe od mene, ali to me nije uznemiravalo; osjećao sam se još uvijek pomalo mladim.
Pridružio sam im se, i nakon nekog vremena jedna od njih je otišla do dečka, dok je druga, Marija, diplomirala na lokalnom fakultetu i ostala s menom.
Prošećili smo noćnim gradom, kao da se poznajemo godinama. Bilo je lako i zabavno.
Nisam znao kako sam završio kod nje kod kuće. Bila je u malom stanu koji je dijelila s prijateljicom koja je upravo otišla kod svog dečka, pa smo imali privatnost.
Proveo sam tri dana u tom gradu i tri noći s predivnom Marijom. Kad je moj poslovni zadatak završio, ona me odvela do kolodvora. Htio sam joj dati svoj broj, ali ona je odbila.
Nemamo budućnost, rekla je.
Složio sam se, ali joj sam dao svoje prezime za slučaj da me ikada želi pronaći. Mjesec dana kasnije, potpuno sam zaboravio na Mariju; tada se pojavio još jedan romantični zalogaj s drugom djevojkom. Vjetrovito mi je bilo.
Ivane, jeste li vi? čuo sam glas u telefonu, vraćajući me u stvarnost.
Da, ovdje sam. Zašto mislite da ste moja kći? upitao sam.
Majka mi je ispričala. Umrla je prije mjesec dana, šaptala je.
Bože moj Žao mi je. Što se dogodilo?
Rak. Tek smo shvatili. Rekla mi je tko je moj otac vaše ime i prezime, i pokazala mi fotografiju koju je ona sačuvala. Prošlo je više od dvadeset godina, ali još sam je našla na društvenim mrežama i dobila vaš broj.
Sjedio sam tiho, teško je sve to shvatiti.
Zašto mi majka nije rekla da imam dijete? upitao sam.
Rekla je da niste spremni za obitelj. Nije htjela da vas veže za sebe, odgovorila je Lada. Sad ne volim nikoga. Znam da imate svoj život, obitelj Ne želim se nametati, samo
Lado, prekinuo sam je, sastanimo se. Želim te upoznati.
U redu, uzdahnula je.
Odustao sam od izleta u prirodu. Teška mi je bila vijest, nisam znao što osjećam, ali želio sam upoznati svoju kćer.
Lada je bila slatka djevojka. Nervirala je kad smo se sreli u kafiću, ponijela je fotografiju s majkom i svoj rodni list.
Ne želim da mislite da sam prevarant, objasnila je.
Nisam milijunaš da bi me prevaranti tražili, nasmijao sam se. I vjerujem ti, sjećam se tvoje majke.
Pričali smo dugo. Lada je ispričala djetinjstvo, majku koja se vjenčala, ali brak nije uspio. Ne drži kontakt s očuhom. Majka više nije imala djece, pa je ostala sama i odlučila je pronaći oca.
Žao mi je što nisam znao ništa o tebi, klimnuo sam glavom. Volio bih biti dio tvog života, gledati kako odrastaš. I ja sam bio nesrećan u braku, nisam imao djecu. Ispalo je da imam kćer, a nisam ni znao.
Proveli smo oko tri sata razgovarajući i dogovorili se da se još vidimo.
Te noći nisam mogao spavati. Bilo mi je žao što je Lada morala sama brinuti o mališanu. Istovremeno sam bio ljut nisam postavio pitanje da li želim kći, a ona je bila preplašena da će biti razočarana. Cijelo vrijeme sam se osjećao kao da sam propustio biti otac.
Ali bio sam sretan što me je Lada pronašla. Imala sam priliku nadoknaditi propust.
Kod sljedećeg susreta otkrio sam da Lada i majka imaju stan koji je ostao Ladi. Preselila se u ovaj grad, gdje živim. Cijene su skuplje, pa stan iznajmljuje i traži novi.
Ponudio sam joj da dođe kod mene dok ne sakupi dovoljno novca, a potom može prodati svoj stan i kupiti nešto prikladno ovdje.
Stalno sam je želio razveseliti. Kupovao sam joj poklone, organizirao sve vrste proslava, upoznao je s prijateljima. Rekao sam joj da ima brata četvrtog rođaka ali je to bila sitnica.
Šest mjeseci kasnije, Lada me prvi put nazvala tata. Otišao sam na balkon da odradim poziv, a suze su mi tekle po licu.
Dvije godine kasnije, Lada se vjenčala. Kad se rodilo njezino dijete, ja sam se pretvorio u ludog djedu koji želi nadoknaditi sve ono što je propustio s kćerkom.
Sada više ne osjećam usamljenost. Našao sam ženu s kojom planiram stariti se, ali najvažnije je što imam kćer, zet i unuka. Tek sada shvaćam da sam bio na rubu gubitka sreće pod imenom obitelj.
