— Ili ga uzmete danas, ili ću ga samo vezati uz rub ceste, — reče ljutito čovjek u skupoj jakni, gurnuvši povodac kroz šank.
Lada podignula je pogled s časopisa za zakazivanje i zgrizla zube. Na drugom kraju povodca sjedio je veliki crni pas s mudrim očima. Nije lajao, nije se guštao, nije cviljao. Samo je gledao u čovjeka kao da je sve već shvatio.
— A gdje je vlasnik? — pitala je Lada mirno.
— Umro, — odsjeknu čovjek. — Ujak moj. Udarnica, bolnica, pa sve. Pas mi ne treba. Imam djecu.
— Ako vam ne treba, to ne znači da ga možete baciti kao stari otpad, — šaptala je Lada.
— Ma ne treba mi moral! Inače sam na grobu, — uzvrati on.
Lagao je. Lada je to odmah osjetila.
Od čovjeka koji je tek položio rođaka ne izdiše skupi kolonijalac ni svježi dim cigarete. I oči mu ne sjaje onako kako sjaje oči onih koji tiho prebrojavaju čudne kvadrature.
— Kako se zove pas? — upitala je.
— Grom.
Pas je jedva podigao uši čuvši svoje ime.
— Imate li papire za njega? — nastavila je.
— Koje papire? To je lutka. Živio je kod ujaka, čuvao je stan. Sada je kraj priče.
Lada se ispružila izza šanka, slegla se na koljena pred psom i pružila ruku. Grom je oštetio njenu dlan i duboko uzdahnuo. Na vratu mu je bio stari kožni okov, a na njemu je visio metalni žeton s ugraviranim: „Grom. Ako se izgubi, vrati kući.“ Ispod je pisala adresa.
— Kraj priče nastaje kad savjest ostane na posljednjem listu, — rekla je Lada i ustala. — Ostavite broj telefona. Javim se kad nađemo zamjensko utočište.
— Nema zamjenskog utočišta. Nemam vremena. Odlazim.
— Onda uzmite psa natrag.
Čovjek je mahnuo rukom.
— Izvolite.
Okrenuo se naglo, htio povlačiti povodac, ali Grom se iznenada naslonio svim četiri šapa na pod i tiho zarežao. Ne na Ladu — na njega. Čovjek je posvijetlio, zavalio sebi pod bradu i pustio povodac.
— Svinju vas sve, — izrekao je. — Ipak neće dugo izdržati. Vlasnika nema.
Za minutu staklena vrata klinike se zatvorila.
Grom je ostao.
Lada je radila kao administrativka i pomoćnica liječnika u maloj privatnoj veterinarskoj klinici u prizemlju starog zgrade. Tijekom smjene kroz nju su prolazili desetci životinja, ali prema ovom psu se odmah privila.
Možda zbog pogleda. Ne pasjeg, već nečeg vrlo ljudskog — umornog, strpljivog i povrijeđenog.
U noći za Groma nije bilo mjesta. Svi kavezi su bili popunjeni pacijentima nakon operacija. Lada je izvadila deku i stavila ga u spremište, postavila zdjelu s vodom i hranom. Pas se ne približio zdjeli. Leznuo je kod vrata i položio glavu na šape.
— Jeli se razljutio? — upitala je Lada.
Grom je polako podigao pogled.
— Ili čekaš?
Zatrepao je i ponovno se fiksirao na vrata.
Noći su se sakušale mokrim snijegom.
Ujutro je Lada došla ranije od svih i vidjela da je spremište prazno. Vrata su bila poluotvorena. Činilo se da je čistačica nosila smeće i ne primijetila da je pas odkliznuo van.
— Baš mi to nedostaje… — uzdahnula je Lada.
Prošla je oko dvorišta, susjednih dvorišta, kontejnerskih mjesta, pogledala do autobusne stanice. Groma nigdje nije bilo.
U isto vrijeme, na četvrtom katu zgrade broj 18 u Poljskoj ulici, knjižničarka Marija Ivanović pokušavala je otvoriti vrata svog stana, ne mogući pojmiti što joj smeta.
Kroz pukotinu je pogledala i zastala.
Uz susjedna vrata, na podlogu ispred stana Simeona Arnautovića, ležao je ogroman crni pas. Bio je mokar, ali se ni pomaknuo kad je Marija ispustila vezicu ključeva.
— Bože… Grom? — upitala je nesigurno.
Pas je podigao glavu.
Marija ga je prepoznala. Cijeli ulaz je znao.
Simeon Arnautović, mršavi umirovljenik s ravnim leđima i štapom, šetao je Groma dva puta dnevno, u svako vrijeme. Pozdravljao je sve sa skromnom pristojnošću, držeći psa uz sebe, bez žurbe, bez vrištanja.
Grom nikog nije uplašio i nikad nije jurio ljude. Jednostavno je hodao uz vlasnika kao da mu služi iz ljubavi.
Prije tjedan dana sanitarna vojska odvezla je Simeona u bolnicu.
Grom je tada zavijao toliko glasno da je portirica Šura cijeli dan križala ruž. Sljedećeg dana došao je nećak, Igor. Dugo je nosio kutije, mijenjao bravu i govorilo mu sve isto:
— Ujak je umro. Sada se brinem o kući.
Nitko nije vidio ni pogreb ni oproštaj u zgradi. Ali tko zna što se sve može dogoditi. Marija tada nije pridavala važnost, imala je svoje brige.
Četrdeset i osam godina živjela je sama, radila u gradskoj knjižnici, sin je prije mnogo odletio u Zagreb, a nakon razvoda naučila je ne postavljati previše pitanja. Tako je bilo lakše.
Sad je pitanje došlo pred njena vrata.
— Kako si došao ovdje? — upitala je tiho.
Grom se polako podigao, prišao je vratima vlasnikovog stana i sjedio bočno uz njih. Zatim je pogledao Mariju. U tom pogledu bila je uporna nada, da joj je srce zaškripalo.
— Čeka, — šapnula je.
U liftu je upravo izišla teta Šura s košaricom.
— O moj Bože, našao se! — uzviknula je. — A jučer mi susjedica s trećeg rekla da je Igor odnio ovog psa negdje.
— Odnio, znači loše odnio, — suho je odgovorila Marija.
Izvadila je zdjelu vode. Grom je požderao, a kobasicu nije dotakao. Ponovo je sjedio uz vrata.
Dan je prošao, zatim drugi.
Marija se vraćala s posla i stalno je viđala isto: crni pas na tepisu, glava na šapama, pogled fiksiran na jednu točku. Ponekad bi silazio u dvorište, obavio svoje potrebe i vraćao se na kat.
Noću je Marija stavala staru vunenu deku. Pas je strpljivo dopustio da ga pokrije, ali čim bi ona otišla, pomicao je deku da leži tik uz vrata vlasnika.
Trećeg dana u ulaz je ušao Igor. Sa sobom je nosio ženu u svijetloj kabanici i čovjeka s fasciklom.
— Evo stana, — veselo je govorio Igor. — Dobra četvrt, toplina doma. Nakon renovacije sve će poletjeti.
Marija je upravo izlazila iz svog stana. Otvorila je vrata široko.
— Koji stan će poletjeti?
Igor se zamrsio, ali brzo nasmiješio.
— Ah, susjeda. Donosimo kuću u red. Nasljedna pitanja.
— Tjedan je prošao od smrti ujaka.
— I što?
— Već ste kupce pokazivali.
— Što me to tiče?
U tom trenutku Grom je ustao. Nije skočio, nije zavijao. Samo je tiho prišao i postao između Igora i vrata.
Zubi nije pokazivao, ali bilo je nešto u njemu što je ženu u kabanici uzela na korak nazad.
— Maknite psa! — vrištala je.
— To nije moj pas, — slegnuo je Igor ramenima. — Lutka.
Marija ga je pogledala tako da je on prvi skrenuo pogled.
Kupci su brzo otišli. Igor je krenuo prema liftu, izričući:
— Dug će ostati, još par dana i lovac ga će uzeti.
— Ne smijete, — tiho je rekla Marija.
— Što ćete učiniti?
Nije odgovorila. Ali po prvi put nakon mnogo godina osjetila je ne umor, nego bijes. Čist, jasan. Takav da te tjera da ne plačeš, nego djeluješ.
U večernjim satima sjela je uz Groma na hladno podnožje terase.
— Ako je tvoj vlasnik umro, zašto mi sve ovo ne prija? — upitala je.
Grom je polako okrenuo glavu i položio težak nos na njena koljena.
Marija se zaustavila. Pažljivo ga je pomilovala po ušima.
— Dobro, — izdahla je. — Riješimo ovo.
Sljedećeg dana odvela je Šuru.
— Vi sve vidite. Recite iskreno, što se onda dogodilo?
Portirica je skinula naočale, obrisala ih krpom i zamislila se.
— Sjećam se hitne pomoći. Sjećam se Igora. Ali groba nisam vidjela. Ljudi nisu bili. Tek za dva dana došla je neka kamiona, učitao je kutije i otišao. Čudno mi je bilo. Simeon je bio primjetan čovjek. Cijela zgrada bi ga ispraćala.
— Jesi li vidjela neke papire kod njega?
— Nosio je neku fasciklu. I stalno ponavljao po telefonu: „Moramo stići dok se ne probudi.“ Mislila sam da je to za sahranu.
Marija je osjetila kako joj po leđima prolazi hladnoća.
— Dok se ne probudi?
Teta Šura se zapretila i zakrstila.
— Ma ne… Zaista živi?
U istom večernjem trenutku dogodilo se nešto čudno.
Grom je iznenada počeo kopati šapama kod vlasnikovih vrata. Nije se grebao, nije cviljao — samo je kopao, kao da nešto pamti. Marija je donijela lopaticu iz špajze i pažljivo podigla rub starog tepiha. Ispod je ležala ključ. Pored njega, pritisnut na pod, bio je mali preklopljen listić.
Na papiru, rukom Simeona, pisalo je: „Rezervni ključ kod vrata. Ako mi se nešto dogodi, zovi Vitalija Petrovića.“
Ispod je bio broj telefona.
Marija je gledala tu bilješku kao da joj je u ruke pao živi konac.
Vitalij je odgovorio neodmah. Glas mu je škripao, bio je umoran.
— Da, slušam.
— Jeste li poznavali Simeona Arnautovića?
— Naravno. Četrdeset godina radili smo zajedno na gradilištu. Što je s njim?
— Stvarno li je umro?
Na drugoj strani je visjela tišina.
— Tko vam to priča? — polako je rekao čovjek. — On je u rehabilitacijskom centru. Nakon udarnice. Teško je, ali živi. Bivši sam ga posjetio prije tjedan dana.
Marija je morala sjesti na korak.
Grom je sjedio pored i nije skrenuo pogled.
— Gdje je? — upitala je.
Za dva sata već je stajala na vratima regionalnog rehabilitacijskog centra s Ladom iz veterinarske ordinacije.
Ladu je Marija slučajno našla: odlučila je odvesti smrznutog psa u najbližu veterinarsku kliniku da ga provjeri, a Lada ga je prepoznala kao „odbačenu“ i odmah se ponudila pomoći.
— Pa, nisam pogriješila u tipu, — rekla je Lada zao, dok su hodale hodnikom. — Dobro je što se pas vratio.
Zaposlenica centra najprije nije željela ništa reći. Ali kad je Grom, drhtav od napetosti, odjednom jurio prema staklenim vratima sobe i tiho, ljudski zakriknuo, medicinska sestra ustupila je.
Na krevetu uz prozor sjedio je Simeon Arnautović.
Sa skliznutom, s neujednačenom desnom rukom, u sivom sportskom odijelu, izgledao je istovremeno stariji i manji. Ali oči su bile iste — jasne, pažljive. Prvo se pojavila zbunjenost, zatim nevjerica, a potom nešto se prekinulo.
— Grom… — izdisao je.
Vrata su se otvorila.
Grom nije dotrčao odmah. Prvo je došao polako, kao da se boji da je san. Nagnuo je nos prema koljenima vlasnika. Zastao. Onda se cijelim tijelom drhtao, kao od hladnoće.
Simeon je položio snažnu ruku na njegovu glavu i zaplakao.
Kasnije je liječnik objasnio: udarna je bila teška, ali ne smrtonosna. Govor se polako vraćao.
Prvih dana Simeon nije mogao govoriti i slabo je pisao. Nećak Igor je dolazio, obećavao „sve srediti“, uzimao ključeve i papire iz stana. A zatim je nestao.
— Mislili smo da rođak pomaže, — rekla je liječnica krivuljasto. — Pacijent je jako uznemiren. Pokušavao je zapisati nešto o psu i domu, ali su se riječi zamijesile.
Kad se Simeon malo smirio, dobio je tablet i marker. Drhtavom rukom je otkucao tri riječi: „IgorU tom trenutku Grom, sada već odraz svečane tišine, podignuo je glavu prema prozoru, pogledao svjetlost koja se polako slijevala preko starog zida i, kao da je čuo šapat svoje prošlosti, tiho zarežao: „Vratimo se kući“.
