**Dnevnik, 12. travnja 2024.**
Mami se još nije pojavila. Svi ostali mališani već su otpravljeni roditeljima, a ostao je samo moj mali Ivan, koji tiho škripi igračku auto u kutu grupe. Odgajateljica Milena zri u sat, vidno zabrinuta. Ivan uzdahne duboko, pogleda kroz tamni prozor, a zatim prema vratima.
Gospođo Milena, jutros sam vidio veliku pseću kraj ograde, primijeni tiho, vjerojatno je još tamo. Mama stoji izvan i boji se ući. Možemo li joj pomoći da ga odgura?
Nema tu psa, odgovori Milena, ne izmišljaj. Još ću nazvati tvoju mamu.
Milena uzme mobitel i opet pritisne tipke. Nigdje ne čuje glas. Pogleda na sat i uzdahne.
Nešto se sigurno dogodilo, pomisli tiho. Nikad prije se ništa ovako nije dogodilo. Ivan nema oca, a njegova mama je vrlo brižna. Ako bi se nešto zateklo, sigurno bi nas obavijestila.
Ivane, spremi se, idem te odvesti kod mene kući.
Ali mama?, iznevjereno šapne Ivan. Dolazi, a nas nema.
Ostavit ćemo joj bilježku, reče Milena, i ona će doći. Dat ću joj adresu i broj telefona. Kasno je, hajde, brzo, jer mi je mačka gladna.
Imate mačku? Pravu, živu?, uzbuđeno pita Ivan. Mogu li je maziti?
Možeš, idemo.
Kad smo zakoračili u Milenin stan, sve je bilo toplo i udobno. Miris svježe pečenih peciva ispunio je zrak. Ogroman, lijen, narančasti mačak Miksi ležao je po podu, dopustivši da ga djeca maznu i strpljivo podnosio njihove nestašluke. Nakon čaja, Ivan se utonuo u naslonjač.
Milena pažljivo je prebacila dječaka na krevet, a sama se s mobitelom uze u kuhinju. Nakon dugih razgovora s policijom i službom za nesreće, saznala je da je u bolnicu primljena mlada žena s teškim ozljedama nakon prometne nesreće. Žena je bila u nesvijesti.
Kad se probudi, molim vas, recite joj da je Ivan u redu. Ostat će kod mene dok se ona oporavi. Posjetit ćemo je.
Vratila se u sobu. Ivan je sjedio na krevetu, oči pune suza.
Gdje je moja mama?, zaplače, želim kući, kod mame. Ne želim ostati ovdje. Kuća mi plače, krevet mi plače, igračke me čekaju. Vratimo se kući.
Ivane, dušo, pokušala je Milena milozvučno, ne plači, mali. Mama je zauzeta na poslu. Smiri se, molim. Ovdje je sigurno. Volim te, a i mačka te voli.
Ne, ona me čeka, nastavio je suze lijeći, ne mogu bez mame. Pogledao je Milenu i tiho upita: Je li mama odletjela na nebo?
Ne, Ivane, nije odletjela. Sve je u redu. Zašto pitaš?
Moj tata je odletio na nebo, ispričao je, isto kao i baka. Sad me gledaju s neba. Kad budem dobar, oni su sretni. A što ako i mama odleti?
Milena ga nježno obgrli, pritišćući mu glavu uz rame.
Ne brini, tvoja mama je jaka. Sve će biti u redu. Sutra ćemo prvi put posjetiti bolnicu. Vidjet ćemo je nije na poslu, već u bolnici, zato je bolesna.
Zar mi je nedavno bolalo grlo?, iznenadi se Ivan.
Da, malo i ruke. Bit će bolje, ozdravit će se, i ti ćeš s njom ići kući.
Treba joj toplo mlijeko s medom. Hoćemo li joj ga donijeti?
Naravno, donijet ćemo. Sada legni i zatvori oči, ispričat ću ti priču.
Gospođo Milena, zašto živite sama? iznenadio je Ivan.
Milena se zarazila, a suze joj ponovo potekle.
Imala sam sina i muža. Otišli su na selo, ja sam ostala kod kuće. Željela sam očistiti kuću, i tada se dogodila nesreća. Sad živim sama s mačkom. Šteta što nisam bila tamo.
Jesu li odletjeli na nebo?
Da, na nebo, uzdahne Milena.
Gospođo Milena, nemojte plakati, zamolio je Ivan, oni vas gledaju s neba. Kad se radujete, oni se vesele, a kad plačete, i oni plaču. To mi je mama rekla. Ne želimo ih uznemiriti.
Milena otrije suze, zagrlila ga i poljubila u čelo.
Idemo spavati, sutra moramo rano ustati. Željela bih da ostaneš kod mene dok je mama u bolnici. Bit će mi i mačkoj draže.
U redu, klimnuo je Ivan, mogu prati posuđe. Mogu li te zvati baka? Ne u vrtiću, samo ovdje.
Možeš, mali. Laku noć.
Milena dugo je sjedila uz prozor, brišući suze. Ivan je tiho spavao u svom krevetu.
—
**Dnevnik, 3. travnja 2026.**
Ustao sam rano, protegnuo se. Iz kuhinje se širio miris svježe pečenih kifli. Prišao sam i pogledao.
Bako, što ste tako rano ustali?, upitao sam i poljubio Milenu u obraz.
Nije mi spavalo. Pomislila sam da ćete se probuditi s mamom, pa sam pripremila kiflice. Da vam bude radost, a meni zadovoljstvo. Sjedni, ulijem ti mlijeko. I kad dođe vrijeme, odmoriti ću se na nebu.
Lidija Maljković, voditeljica vrtića.
