Torba već stoji kraj vrata, a na štednjaku još se krčka domaća čorba s knedlama. Kako je volio.
Marija sušila ruke ručnikom mehanički. Gledala je poznati vrat, onu pjegavicu iznad uha koju je tisuću puta ljubila. I više ga nije prepoznala.
Ideš na poslovni put? upitala je.
Ne, Marija. Odlazim.
Riječ je visjela u kuhinji kao dim od peći.
Kamo?
Na drugo mjesto.
Ručnik joj je ispao iz ruke.
Ivane
Marija, nemoj drama. Obje znamo da je to davno završilo. Samo ja sam odlučio, a ti još ne.
Završilo?, nasmijala se, nervozno, uplašeno. Sutra nam je godišnjica. Osamnaest godina.
Upravo. Osamnaest godina istog gulaša.
Udar ga pogodio pravo u prsni koš. Marija je zaspala.
Odustala sam od doktorata zbog tebe. Mogla sam biti
Ništa ti nije mogla biti. nasmijao se on, onako kako se smiješe kad sužalije. Restaurator. Kome su danas ikone, prašina Dao sam ti život stan, auto, more svake godine.
Dao?
Pa, stan je moj, ali nisam zvijer. Živiš mjesecdva, pa ćemo vidjeti.
Marija se naslonila na naslon stolice, prsti su se posvijetlili.
Tko je ona?
Što briga.
Tko?
Pogledao je na sat.
Ljubica, trideset i dvije. Živa je, Marija. Ide u kazalište, skija, smije se. A ti si se pretvorila u kućnu pomoćnicu, pa to ni ne primijetiš.
Marija je šutjela, glas joj je zapeo u grlu.
Ivan je podigao torbu, okrenuo se prema vratima u njegovim očima se pojavila nešto drugo. Nije bilo kajanja, nego gnjavaža, poput vlasnika koji ostavi starog psa u azilu.
Ne brini. Trideset i osam nije kazna. Uživaj u slobodi, Marija. Zaslužila si to.
Vrata se zatvorila.
Čorba je i dalje hladi na štednjaku.
Prvih sedam dana nije plakala. Šetala je stanom kao kroz muzej nečijeg života njegove košulje, njegova četkica za zube, neispijenu šalicu na stolu.
Osmi dan zvala je Tanja.
Marinče, živa?
Ispustila se. Plakala je u telefon toliko glasno da je susjeda ispod podigla glavu pitati je li sve u redu.
Tan imam trideset i osam. Prazno mjesto. Osamnaest godina kuhala sam gulaše, ne sjećam se kad sam zadnji put držala kist
A što se sjećaš?
Što?
Sjećaš li se zašto si ušla u restauraciju?
Marija se zamrznula. Pred očima joj se pojavila slika Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, devetnaestogodišnja Marija pred Tri krune i plače, jer su ljudi znali stvarati i čuvati ljepotu.
Sjećam se.
Onda idi po svoje boje iz špajze. Znam da su tamo. Vidjela sam ih prije pet godina.
Boje su bile u kutiji za cipele, ispod starih zavjesa. Suhe, pola od njih bez nade, ali kistovi su bili netaknuti kupili su se na stipendiji, uz odricanje od ručka.
Marija se slegnula na pod špajze i zaplakala, ali tiho, drugačije.
Sutra se upisala na tečaj kod Akademije likovnih umjetnosti Strugar. Plaćeni posljednji novac koji je stavila na štednju za odmor koji više nije trebao.
Odšla je kod frizera. Odrezala je dugu kosu koju je Ivan zabranjivao dirati dvadeset godina. U zrcalu je gledala nepoznatu ženu oštre obraze, žive, pomalo ljute oči.
E, zdravo. Dugo se nismo vidjeli.
Tri mjeseca učenja muzeji, bilješke. Noću je crtala prvo nesigurno, pa sve hrabrije. Ruke su se sjećale. Ruke nisu zaboravile.
U veljači je opet nazvala Tanja.
Marinče, treba mi pomoć. Sjećaš li se Arkada Lvovića, s kojim Misk radi? Umrla mu je baka, naslijedio je kuću u Karlovcu. Stara je, ima ikone, cijeli polica. Htio je baciti
Ne dopusti!, skočila je. Neka ne dira!
Mislio sam da možda pogledaš? Platio bi.
Pogledat ću. Sutra.
Ikone su bile u lošem stanju osam komada, izblijedjeli, s odvojenim slojevima, s pukotinama. Marija se nagnula nad njima, srce joj je zakucalo kao da ga čuješ u uhu.
Arkade Lvović, rekla je previše glasno. Ovo moram pogledati pod lampom, ali sam sigurna sedamnaest stoljeća, sjeverna pisma, vrlo vrijedno.
Podigao je obrvu.
Koliko košta?
Restaurirati ne znam točno, ali prodati kasnije puno.
A ti ćeš li moći restaurirati?
Marija je pogledala ploče. Lica su jedva izranjala kroz pepeo. Shvatila je: ovo je prilika. Jedina.
Mogu.
Rad je trajao pola godine. Najela je malu radionicu na rubu grada miris otapala u stanu je bio nepodnošljiv. Jela je kruh s maslacem. Izgubila je dvanaest kilograma. Dva puta je plakala od očaja kad je jedva ne propala. Jednom je zvala profesoru u četiri ujutro ona, sveta žena, došla je za sat vremena s termosom.
I onda je došla prva ikona. Oslobodila. Sjajna.
Arkade Lvović je dugo šutio.
Marija, čudo je.
Nije čudo. To je posao.
Platio je dvostruko. Tjedan kasnije mu je prijatelj zvao. Pa prijateljev prijatelj. Pa galerist s Preradovićeve ulice.
Usmena preporuka najbrže radio u gradu.
Godina je prošla. Još jedna.
Sada Marija živi u drugom stanu najamnom, ali svom. Visoki stropovi. Radionica u Maksimiru, red za narednih pola godine. Poslovi za dva samostana i privatnu zbirku poznatog poduzetnika, čije ime u poslovnim listama zvuči s uzdahom.
Zvao ga je Dario Špirić.
Dolazio je osobno u radionicu. Nije slao kurire. Sjedao je na stolici uz prozor i gledao kako radi. Ponekad je donosio kavu. Ponekad ništa.
Čudni ste klijentu, gospodine Špirić.
Čudna sam osoba. Ne smeta li vam da ostanete?
Ne smeta.
Četrdeset i pet. Udovac. Mudre, umorne oči i ruke pijanista iako nije svirao klavir, već igrao na tržištu spajanja.
Ništa nije bilo između njih. Za sada. Ali Marija se ponekad uhvatila kako očekuje njegove posjete.
Tog večeri nije htjela ići nikamo.
Ali Tanja je inzistirala gala galerije u Ilici, cijeli zagrebački svijet, ne smiješ propustiti, imaš klijente među njima, dosta je sjesti u svojoj sobi.
Marija je obukla crnu haljinu jednostavnu, prvu haljinu od dobrog dizajnera, kupili su je mjesec dana prije. Biserne naušnice poklon zahvalnog klijenta. Cipele s visokim potpeticama, od kojih je već malo navikla.
Dario je došao sam, bez vozača.
Danas
Što?
Sjajite.
Ona se stvarno nasmijala, prvi put otkako se toliko dugo nasmijala.
U dvorani je šumjela razgovor, sipalo se šampanjac. Marija je stala ispred slike Kovačevića činila je da ga promatra, samo da udahne.
Marija?
Okrenula se. Ispred nje je stajao Ivan.
Stariji. Sivi. Ispod očiju vreće. U ruci čaša, ruka blago drhti. Pokraj njega mlada žena, mršava, s namrženim licem. Visila je na njegovom rukavu kao vješalica i hvarila se:
Ivane, idemo, dosadno je
Čekaj, Ljubice.
Gledao je Mariju i nije je prepoznavao.
Ti? To si ti?
Bok, Ivane.
Kako se promijenila.
Vrijeme teče.
Ljubica ga je povukla za rukav.
Tko je to?
To bivša žena.
Ljubica ga je pogledala brzim, ženskim pogledom od cipela do naušnica. Lice joj se malo ispružilo.
Drago mi je. Vidimo se u baru.
I otišla, škljocajući cipelama.
Ostali su sami, usred dvorane, u gomili ali samo njih dvojica.
Što te dovodi ovamo?
Radim. Restaurator sam. Klijenti.
Restaurator?, namignuo je. Ozbiljno?
Ozbiljno.
Marin, prišao mu je bliže. Na njemu je miris konjaka. Moram ti reći bio sam idiot.
Šutjela je.
Ljubica je noćna mora. Prazna. Ne zna ni kako se jaje isprži. Stalno klubovi, odmarališta, restorani. Umoran sam, Marija.
Zamislila sam.
Razvodim se. Već podnio., zgrabo je uzela za ruku. Probajmo ponovno. Voljela si me. Uvijek.
Marija je pogledala njegove prste. Strane. Nekada najbliži. Sad samo stranci.
Nježno je otpustila ruku.
Ivane. Sjećaš li se što si mi rekao kad si odlazio?
Namrštio se.
Rekao si uživaj u slobodi.
Marin, nisam htio
Čekaj. Želim ti zahvaliti. Bez ironičnosti.
Gledao je, ništa ne shvaćajući.
Stvarno si mi dao slobodu. Nisam je mogla otpakirati kao poklon koji se bojiš otvoriti. A onda sam je otvorila. Unutra sam bila ja, ona koju sam zakopala prije osamnaest godina.
Marin
Zahvaljujem. I ne. Neću se vratiti.
Zašto? Imam stan, novac, sve
Ivane. Sama brinem o sebi. Dugo.
U tom trenutku došao je Dario Špirić, smiren, tiho, s dva čaša u rukama.
Marina, spremni? Kolekcionar iz Splita čeka upoznavanje.
Da, Dario. Naravno.
Pružio je ruku, ona ju je prihvatila.
Ivan je stajao i gledao iza nje ravno po njenoj leđnoj liniji, prema čovjeku u skupom odijelu koji se ponizno naklonio.
Ljubica je nešto šaptala uz bar. On nije čuo.
Marija se okrenula na trenutak, a zatim samo mahnula kao da maše poznatom prijatelju s kojim se otkazalo bez gorčine.
Kolekcionar je bio stariji, teži čovjek s dječjim plavim očima Boris Nikoletić. Poljubio je ruku starinski, s naklonom, zgovorio gospođo bez ikakve šale.
Dario mi je pričao o tvojim čudima. Nisam vjerovao. Sad vidim ne laže.
Još niste vidjeli moje radove.
Vidjela sam. Prije tri mjeseca. Bogorodica milosrdna, osamnaesto stoljeće. Sjećaš li se?
Marija se sjetila. Šest mjeseci je radila na njoj.
Jeste li je kupili?
Ja. I želim još. Imam nešto osjetljivo. Možemo li razgovarati?
Otišli su do prozora. Dario je stajao uz stup, neupadljivo, ali blizu. Marija je osjećala njegovu prisutnost, a to joj je bilo čudno toplo.
U zadnjem kutu vidjela je Ivana kod Kovačevićeve slike. Sam. Ljubica je otišla vjerojatno s nekom dramom. On je gledao u njen smjer, ali Marija se više nije okrećala.
Imam ikonu, tiho je rekao Boris. Novigradska. Šesnaesto stoljeće. Problem je što je povijest nejasna.
Marija se naprekla.
Krađa?
Ne. Izvezeno je u dvadesetima, pa u Pariz, New York. Prije dvije godine kupio sam na aukciji, legalno. Želim je vratiti kući. Trenutno je prepravljena u devetnaesto stoljeće, pod slojevima. Vjerujem da ispod leži remekdjelo.
Zašto to?
Boris je šutio.
Moja baka je bila iz Novog Grada. Četrnaest godina u exilu. Otac, svećenik, poginuo je u trideset i sedmom. Tražio sam ikonu četrdeset godina. Sad sam je našao.
Marijine oči se zarile.
Uzet ću je.
Rad na novigradskoj ikoni trebao je početi za mjesec dana nakon svih papira. Do tada je život tekla.
U ponedjeljak ujutro Marija je došla u radionicu i našla ispod vrata kovertu bez marke. Bilješka neravnim rukom:
Marin, moramo razgovarati. Ne po telefonu. Srijeda, sedam, kod tvoje radionice, kafić na uglu. Ako ne dođeš razumijem, ali molim te. I.
Dugo je gledala papir, smotavala ga, raširivalaMarija je podigla kovertu, zakoračila prema kafiću i s odlučnošću u srcu znala da je konačno spremna preuzeti vlastiti put.
