Nazvat ću tate, rekla je djevojčica na prvi klupu i pritisnula telefon uz prsa kao da drži posljednju nit koja vodi kući.
U učionici na trenutak se utiša i obična dječja šuška nestane. Drugaši se zamrznuli nad bilježnicama, netko je prestao lupčati nožnim prstom pod stolicom, a dječak s kovrčavom crvenom kosom uz prozor podigao je glavu i tiho pogledao učiteljicu. Marija Petrović stajala je pokraj klupe, dlan joj je bio otvoren, glas je ostao miran, a ispod rukava joj je bilo neugodno napeto iznad laktova. Jutro je birala košulju duže nego obično, a ipak je odabrala lošu: rukav je bio preširok i, kad bi podigla ruku do ploče, mogao bi se spustiti.
Ljubica, pravilo je isto za sve, rekla je Marija. Telefon ostaje kod mene u ladici. Nakon nastave ga možeš uzeti.
Djevojčica se nije bunila, nije započela s uzdahom, nije se pretvarala da ništa ne razumije. Samo je pogledala zaslon na kojem je poruka već izblijedila i polako prešla palcem po plavom kućištu. Svijetla kosa bila je spletena u dvije pletenice, a jedna je bila znatno niža od druge. Marija je pomislila da su pletenice vjerojatno ušivala otac i da se zbog te misli nešto u njoj nevoljno otopilo.
Tata je napisao da će me doći ranije, rekla je Ljubica. Samo sam htjela još jednom provjeriti koliko je sati.
Ako treba, zvat ćemo ga s recepcije. Dopuštam, odgovorila je Marija. Ali sada predaj telefon.
Ljubica je podigla oči. U tom pogledu nije bilo djetinjeg tvrdoglavstva zbog kojeg učitelji obično uzdahnu. Bilo je nešto drugo: oprezna provjera može li se odraslom povjeriti ono što ti je najvažnije. Marija takve pogledi uistinu prepoznaje odmah. Ne mogu se pomiješati s kapricom. Tako gledaju djeca koja već znaju: odrasli su raznoliki i ne znači da glas koji se čuje znači istinu.
Djevojčica je stavila telefon na Marijinu dlan.
Ipak će doći, šaptala je tiho.
Marija je zatvorila telefon u gornjem predalu stola i vratila se uz ploču. Matematiku je trebalo ponovno započeti: djeca su već izgubila nit, a sama je uhvatila sebe da ne gleda primjere, nego Ljubicu. Ona je sjedila uspravno, olovku držala uredno, ali svakih nekoliko minuta njezin pogled skliznuo je prema okruglom satu iznad vrata. Marija je izdržala do međupredavanja, ispisala je ispis i poslala djevojčicu na recepciju da nazove tatu.
Djevojka na recepciji, teta Nina, koja je dvadeset godina radila u školi i navikla se na sve vrste roditelja, nakon razgovora s Ljubičinim tatom sama je ušla u ured ravnatelja. Nije pravila buru, nije se gestikulirala, samo mu je nešto šaptala u uho, a ravnatelj, muškarac s vječnom fasciklom pod rukavom, ustao je tako brzo da je fascikla pala na pod. Mariju je to saznala kasnije, a dok je tada vodila nastavu čitanja pokušavala je Daria s treće klupe da pročita riječ parobrod bez dugog razmišljanja.
Na kraju drugog sata zakucale su se škripke na vratima. Nije bilo glasno, ali je cijela učionica odmah shvatila da su iza vrata odrasli. Ravnatelj je ušao prvi, rašćešujući rijetku kosu. Za njim je stajala visoka figura u tamnom kaputu, smirena i pribrana, s izrazom lica koji tjera ljude oko njega da tiho šapću. Nije nalikao roditelje koji vrište da im je dijete u pravu. Nije ni nastojao ostaviti dojam, a upravo zbog toga je dojam stvarao.
Ljubica je ustala.
Tata.
Čovjek je pogledao u nju, a u njegovom licu se na trenutak pojavila ona toplina zbog koje je Ljubica cijeli dan držala telefon blizu srca. Nije se široko nasmijao, nije raširio ruke, ali je pogled omekšao.
Sve je u redu, dušo?
Da. Samo je Marija Petrović uzela telefon.
Okrenuo je pogled prema učiteljici.
Roko Lanić, otac Sofije. Rekli su mi da je došlo pitanje s telefonom.
Prezime je odjeknulo tiho, ali ravnatelj je u tom trenutku izgledao niže. To je prezime koje su svi znali: građevinska tvrtka, pomoć školi, obnova sportske dvorane, novi računala. Znali su i ono što se ne izgovara: Roko Lanić nije takav čovjek s kojim se može razgovarati kako god.
Vaša kćer je uzela telefon na nastavi, rekla je Marija. Vrati ću ga do kraja dana. Kad sam shvatila da joj je važno da vas kontaktira, dopustila sam joj da nazove s recepcije.
Govorila je ravno, iako je osjećala kako drhtaj pokušava prodrijeti u glas. Pred ravnatelja, pred tim čovjekom, pred dvadeset dječjih lica, trebala je držati ne samo pravilo nego i sebe. Roko je slušao bez prekidanja, a zatim kimnuo.
Postupili ste ispravno.
Ravnatelj je glasno udahnuo i odmah se pretvarao da je to bio kašalj. Ljubica se namrštila, ali otac je sjeo ispred nje, spuštajući se na razinu njezinih očiju.
U razredu je glavni odrasli učitelj. Ako Marija Petrović kaže da se telefon makne, makni ga. Doći ću, čak i kad ne provjeriš poruku deset puta. Dogovorili smo se?
Ljubica je pomislila koliko je često previše ozbiljna za svoju dob i kimnula.
Dogovorili smo se.
Roko je zatražio telefon, ali ga nije stavio u džep. Vratio ga je kćeri i naredio da ga stavi u ruksak. Kad su bili pri vratima, on se zadržao. Marija je podigla ruku da popravi pramen, a rukav je skliznuo. Na zapešću, na rubu manžete, tamnija je bila mrlja od tuđih prstiju. Brzo je spustila ruku, ali Roko je to primijetio. Ništa nije rekao, samo je pogledao tako pažljivo da je Mariji palo da se povuče natrag prema ploči, kredi i bilježnicama u kojima se greške barem mogu ispraviti crvenom olovkom.
Nakon nastave Ljubica je bila posljednja koja je izlazila iz učionice. Marija je dovela djecu do školskog dvorišta. Uz rub ceste stajala je crna Opel. Roko je sam otvorio kćeri vrata, pomogao joj da se smjesti na stražnje sjedalo i već je krenuo oko automobila kad je Ljubica spustila prozor.
Marijo Petroviće, vidimo se sutra.
Vidimo se sutra, Ljubice.
Auto se odvezao, a Marija je još nekoliko minuta stajala na stepenicama. Nije joj željela ići kući. Mogla je čekati Gennija. Ako ga nije bilo, nije bilo lakše: morala bi slušati njegove korake, pogađati po škripi stepenica u kojem je raspoloženju i unaprijed skrivati novčanik da ga ne nađe prvi put.
Gennij je bio njen stric po ocu. Nakon što je majka preminula, ostao je zakonski skrbnik njenog mlađeg brata Mite. Miti je imao deset godina, loše izdržavao glasne zvukove, jeo je samo s bijelom tanjuricom s plavom prugom, nije volio da mu netko dira olovke i mogao je satima slagati gumice po veličini. Kad je majka potpisivala papire, još je vjerovala da je Gennij pouzdan čovjek, samo grub. Marija je tada učila, radila večerima i nije odmah shvatila da je grubljivost njegovog karaktera bila dublja od površine.
Mogla je sama otići. Vjerojatno. Ali Gennij ne bi dao Mitu. Po papiru je bio glavni odrasli, a Marija starija sestra s malom plaćom, iznajmljenim kutom i fasciklom dokumenata koju je još morala pretvoriti u sudsku odluku. Advokat je tražio avans, zbog kojeg su Marijine ruke zadrhtavale. Štedila je gotovo tri godine, ali Gennij je vadeo novac svaki put kad bi izgubio u kartama ili se vratio s mutnim očima i praznim džepovima.
Jedne večeri je došao ranije. U hodniku je smradio po mokrim krpama i staroj boji, onaj težak miris koji uvijek dopire iz prvog prolaza nakon čišćenja, i Marija je odmah znala da su vrata na dnu dugo ostala otvorena.
Gdje su novci? upitao je Gennij, ne skidaći čizme.
Mita je sjedio na podu pored kauča i gradio dugačak red od kutija od šibica. Marija je postavila stolac između brata i stric, kao da je slučajno.
Plaća je u petak.
Rekla si mi to već.
Jer je plaća u petak.
Prišao je bliže. Marija nije podigla glas. Znao je da je glasnost samo pogoršava. Gennij je udario dlanom po stolu, Miteve kutije drhtale su i dječak je počeo brzo šaptati brojeve, griješio se i počeo ispočetka. Marija mu je stavila ruku na rame, ali je gledala u stric.
Ne kod njega.
A kod koga? nasmijao se Gennij. Kod tvoje ravnateljice? Kod susjeda? Ili si sama našla zaštitnika?
Nije odgovorila. Nakon takvih večeri ujutro je birala odjeću ne po vremenu, nego po tragovima na rukama. U školi se smijala djeci, stavljala naljepnice u bilježnice, objašnjavala gdje je mekani znak, i cijelo vrijeme osjećala da živi u dvije različite sobe, između kojih ne postoji vrata.
Nekoliko dana kasnije primijetila je automobil ispred kuće. Potom još jedan ispred škole. Muškarci u njima nisu je gledali, nisu izlazili, nisu razgovarali. Samo su bili tamo. Trećeg dana Marija je sama prišla jednom od njih nakon nastave. Čovjek oko pedeset godina, u sivom kaputu, držao je šalicu kave i izgledao je kao da bi mogao stajati tamo do zime.
Jeste li od Lanića?
Da.
Prenesite mu da ovo izgleda čudno.
Prenijet ću, rekao je čovjek. Ali dok ne zatražite da uklonim post, ostajem.
Post? Ozbiljno?
Apsolutno.
Željela se naljutiti, ali umjesto bijesa osjetila je umor. Te iste večeri dobila je omot. Unutra je bila kartica s adresom malog kafića blizu škole i natpisom: Sutra poslije nastave. Samo razgovor.
Marija je došla ne zbog povjerenja. Došla je jer više nije znala kamo s Mitem.
Roko je sjedio za daljnjim stolom. Pred njim su stajale dvije neotvorene šalice čaja. Ustao je kad je prišla, ali ruku nije pružio, kao da je već znao da će se možda povući.
Neću raditi da sam slučajno primijetio vašu situaciju, rekao je kad je sjela. Ljubica je primijetila tragove na vašoj ruci. Zamolila me je da saznam mogu li pomoći.
Vaša kćer ne bi smjela razmišljati o takvim stvarima.
Slažem se. Ali ona razmišlja. Nakon što je majka preminula, Ljubica je počela previše pažljivo gledati ljude.
Marija je pogledala kroz prozor. Na ulici je majka popravljala djetetu kapu, on je klimao glavom i smijao se. Taj običan dio života odjednom joj je izgledao gotovo stran.
Ne treba mi suosjećanje, rekla je.
Ne nudim suosjećanje. Nudim odvjetnika koji se bavi skrbništvom i privremenu sigurnost za vas i brata.
Zašto?
Zato što niste ustrašili moju obitelj i niste ponižavali moje dijete zbog reda u razredu.
Okrenula se prema njemu.
To nije usluga. To je moj posao.
Zato želim pomoći.
Govorio je smireno, što je bilo iritantnije nego pritisak. Marija je navikla da pomoć gotovo uvijek ima zamku. Gennij je također nekad pomagao majci: donosio namirnice, popravljao slavinu, vozio na preglede. Kasnije je shvatila da je svaka pomoć zapisana u nevidljivoj bilježnici dugova.
Ako se složim, kasnije ćete reći da sam vam dužna, rekla je.
Ne.
Svi to kažu.
Onda nemojte odmah pristajati. Susretajte se s odvjetnikom. Poslušajte. Odluka ostaje vaša.
Sustala se s odvjetnicom Ninom Arkađević, starijom gospođom s kratkom frizu i fasciklom u kojoj je sve bilo razvrstano po odjeljcima: svjedodžbe, izjave svjedoka, školsku karte, medicinske nalaze Mite. Ime joj je bilo strogo, poput same vlasnice: Arkađijev. Nije obećavala brze pobjede, naprotiv, govorila je suho i jasno.
Gennij će se oduprijeti, rekla je. Ne zato što mu je dječak potreNa kraju, dok je sunce tiho tonulo iza školskih zidova, Marija je, držeći čvrsto ruke oko Ljubice i Mite, shvatila da je najvrijedniji temelj koji je izgradila ne papirnati ugovor, već nepokolebljivo povjerenje među njima.
