U mojoj ordinaciji ponekad imam dojam da ne radim samo kao veterinar, već kao čuvar neobičnih podudaranja. Pas odjednom odluči ugristi određenog susjeda, mačka zauzme točnu policu gdje su sakriveni muževi rezultati, a onda se ispostavi da taj susjed ima ljepljive ruke, kao da je ponovno školski radnik u pekari.
Tog jutra recepcionarka je ušuljala u čekaonicu i izrekla rečenicu po kojoj sam odmah ostavio šalicu čaja: Petre, dolazi čovjek s psom i pogledom imamo mistiku s životinjom. Primiti? Takve klijente odmah usmjeravam k meni. Ako se s njima ne razgovara na vrijeme, mogu se okrenuti duhovima ili nekim internetskim uzgajivačima.
Klijent je bio otprilike šezdeset godina, visok, lagano krivuljast, s licem tipičnog radnika na ulici radnik na gradilištu, na cesti, na kamionu. Jednostavna, ali kvalitetna jakna, polirane čizme, a ispod očiju tragovi umorne radosti.
Pas koji je ponio bio je san svake dvorišne družine. Velika mješavina španjolskog ovčara i šumske lačke: gusta siva dlaka, bijela prsa, pametan pogled, čvrst i samouvjeren. Na vratu stari, ali čvrsti okovratnik, povodac radni, istrošen, ali pouzdan.
Dobar dan, rekao je čovjek sjedeći na stolicu. Došao sam po preporuci. Ja sam Stjepan, a ovo je Luna.
Luna je, čuvši svoje ime, lagano zamajala ušicom i pogledala me kao da sama može ispuniti karton.
Drago mi je, klimnuo sam. Što nas zanima kod Lune?
Stjepan je smršao kapu u rukama i uzdahnuo: S Lunom je sve u redu, a ja nešto nije kako treba. Više ne razumijem što se dogodilo.
Ta rečenica često otvara priče mojih klijenata. Nakon nje se pojavljuju mačkevidovnjaci, psipsihoterapeuti i razna čuda.
Krenimo redom, predložio sam. Počnite od trenutka kad ste zaključili da ovo nije samo medicina.
Noćas, odgovorio je. Od tada.
U noći, kako se kaže, sve mačke su sive, a psi postaju alarmi, osobito kad imaju strogi raspored.
Živimo ja i Luna, nastavio je Stjepan. Žena, zaprepastio se, preminula, sin u Splitu, unuci tamo. Ostao sam u našem dvosobnom stanu. Luna je sa mnom već pet godina, od šteneće do danas.
Luna, čuvši od šteneće, prišla je njegovoj nozi i duboko uzdahnula, kao da se priseća dugačke priče.
Šetam je tri puta dnevno, nastavio je. U jutro, navečer poslije posla i oko jedanaeste, prije spavanja. Jednom smo izašli, sve smo obavili, legli: ja na kauč, ona na tepihu pored kreveta. Sve je bilo u redu.
Zamrmao je, prisjećajući se.
I otprilike u tri sata ujutro netko me budi. Osjećam kao da vlak prolazi kroz grudi. Otvorim oči Luna stoji iznad mene, šape na kauču, šapa uz lice, tiho cvili.
Zamislio sam tamnu sobu, poluspavog čovjeka, a iznad njega pas kao iznenadni plinski brojilo.
Rekao sam joj: Što to radiš, luda? Noć je. Ona me gleda kao da sam idiot, šapom dodiruje rame i jeca.
Želiš li u zahod? upitao sam automatski.
Mislio sam na to, kimnuo je. Ali obukli smo papuče, jaknu i izašli. Ona je ispred veselo skakutala po hodniku. Otvorio sam vrata mislio sam da će skočiti prema grmlju
Nasmijao se.
Ali ona je izašla na travnjak, stala i ne potrčala. Okrenula se, pogledala me i reče: Gdje si ti?
Takav pogled kod pasa znači: Jesmo li zajedno ili ja moram sama rješavati ovo?
Zatvorio sam izlaz, nastavio je Stjepan. Bila je siječanj, snijeg škripi, svjetiljka svijetli, mjesec. Rekao sam joj: Ajde, trči, želim spavati.
I onda
Nije otišla nikamo, razvuče ruke Stjepan. Krenula je drugom smjerom, prema brezama i starom metalnom klupi, okrenula se i gledala kao da čeka: Dobro, idemo?
U Stjepanovom glasu se čula noćna nota koja po leđima izaziva trnce.
Prvo sam se naljutio: Luna, kući! Kreni! Ali ona je stajala i gledala. Ne tvrdoglavim, a ne i štenadskim očima, već pogledom koji izriče: Razumijem i uzdahne.
Gledao sam Lunu: smjestila se ispod stolice, ali je i dalje pažljivo pratile razgovor.
U redu, nastavio je Stjepan. Krenuo sam za njom. Dosli smo do breza, do stare klupe. Okrenuo sam se tišina, samo snijeg i mjesec. I odjednom ona zavija.
Zamrzao je.
Luna?, upitao sam.
Stajala je kao kip, dlaka uspravljena, rep zakrivljen, gleda u grmlje i zavija. Dugo i duboko, ne kao vuk, i ja sam se istog glasa uzdigao.
Nasmijao se bez radosti.
Rekao sam joj: Šuti, što, a ona nije odustajala. Prvo sam mislio da su to vreće, snijeg ili nešto. Ali
Zamrzao je, kao da je izgubio nit misli, i dugo gledao svoje ruke.
Tamo je ležao naš susjed, rekao je konačno. Ujak Goran. Znate takve mršav, s kapom, s palicom. Celem cijeli blok ga poznaje.
Kimnuo sam takve susjede ima u svakom dvorištu.
Ležao je pod drvetom, na snijegu, na boku. Kapa pomaknuta, lice plavo, kao da nije njegovo. Prvo sam pomislio da je prekasno. Luna mu je prišla, počela ga lizati, gurnuti nosom. On je izdao neki zvuk ne riječ, već izdah.
Stjepan je popravio kapu.
Uzeo sam telefon, zvao hitnu, nastavio. Ruke su mi drhtale, broj nije htio ići u red. Luna je kružila oko njega, mašala repom, nije otišla. Ležala je uz njega, stavila mu šapicu na prsa. Ja sam čekao medicinare
Kad su stigli, odnijeli su ujka Gorana, upisali Stjepana kao onog koji ga je pronašao i pohvalili Lunu: Bravo!.
Rekli su mi da da smo zakasnili još par minuta, smrznuo bi se. Instruction udar pod našom brezinom. Kasno je ustao, nije stigao do ulaza. A njihov domofon ponekad zakaže
Uzdahnuo je.
Sve je išlo kao iz filma: sirene, susjedi u haljinama, Luna me gleda očima pet kuna. Naš stan sad izgleda kao turistička tura: Evo gdje su ga našli.
A ujak Goran?, upitao sam.
Živi, kimnuo je Stjepan. U rehabilitaciji. Sin dolazi, zahvaljuje, donosi kolače. Ja mu kažem: Donosi kolače psu, ona me spasila.
Masažući Luninu glavu, nastavio je: Mislio sam da je to kraj, ali
Ali ne, u mom iskustvu to uvijek znači da priča tek počinje.
Za par noći ponovno me podiže u tri, rekao je. Šapama, šapom u lice, jeca. Probudim se: Što? Netko leži pod brezinom?
Ležao?, upitao sam.
Niko, uzdahnuo Stjepan. Rekao sam Luni: Dosta heroizma, spavam. Ipak me vodi do vrata. Izašli smo, došli do klupe niko. Ona je njušila, krug napravila, pogledala me i sve. Trčala je natrag kući.
Tako se to ponavljalo još dva puta. U tri sata ujutro Luna me budi, vuče prema brezinama. Snijeg, svjetiljka, tragovi. Niko osim snijega.
Počeo sam luditi, priznao je Stjepan. Mislio sam da sam poludio ili da se vezala za to mjesto.
A prije priče s Goranom?, upitao sam.
Nikad, sigurno odgovorio. Njezina spava kao mrtva: legne, škripe, ne pomiče se.
A vi sami spavate u tri?, upitao sam.
Stjepan je iznenađeno pogledao.
Što hoćeš?
Niste se budili, ne lutali po stanu, ne sjedili s bocom?
Ponekad, priznao je. Nakon što je Ninu, zamislio se, ostao sam sam, ponekad se budim. Ali u posljednje vrijeme spavam kao u bačvi.
Dodao je:
Te noći kad me probudila izležala sam se iz groba. Krvni tlak, glava zuji, srce lupa. Da nije Luna, još bih ležao tamo.
Pogledali smo se. Evo ti mistike.
Pas koji budi noću poznat je motiv, ali ovdje je slagalica bila složenija.
Zašto ste došli k meni?, pitao sam. Provjeriti li je pasa očajna?
Da, priznao je Stjepan. Ponekad dođe, diše mi u lice, leži preko prsiju dok se ne pomaknem. Kao da provjerava.
Luna uzdahne i pogleda mu na čizmama.
Susjeda je rekla: Ona reagira na svaku smrt, na svijet duhovit. Pomislio sam: vrijeme je za veterinarski pregled.
Temeljito sam pregledao Lunu: srce u redu, pluća čista, zglobovi stabilni, oči bistre, trbuh mekan, jezik ružičast. Nema znakova boli ni neuroloških problema.
Zdravlje Lune je savršeno, rekao sam. Mističnost je samo u vašim mislima i u glavi zidova.
Stjepan je očekivao poseban dijagnozu, a morao sam ga razočarati.
Za nju je ta noć trauma. Sve je bilo u redu, a onda ste vi počeli čudno disati, okrećete se. Ona vas je probudila i vi ste otkrili ujka Gorana. Cijela čopora na rubu je.
Pogledao sam Lunu:
Sada je za nju noć oko tri provjerava je li netko živ. Psi nemaju filozofiju, sve je praktično.
Znači ona patrolira?, upitao je Stjepan.
Da, kimnuo sam. Spava kao čuvar zgrade.
I još, dodao sam. Prati vas. Kad ste iz groba, već je osjetila vaše trzaje, ali tada se pojavio ujak Goran. Sad u njenom umu: Ako moj čovjek miruje, provjeravamo možda i on leži pod brezinom, samo u sobi.
Stjepan se nasmiješio, ali oči su mu bile ozbiljne.
Znači čuva mene?
Da, reko sam s ramenom. Besplatna noćna zaštita. Bez ugovora, ali potpisana šapom.
Gledao je Lunu s novom zabunom.
Što da radim? Ne mogu joj objasniti da je ujak Goran u bolnici, a ne pod drvetom
Možete, rekao sam. Ne riječima, već djelom.
Dugo smo razgovarali o konkretnim stvarima: Luni treba vratiti osjećaj da je noć odmor, a ne dužina dužnosti; Stjepanu treba prihvatiti da se nešto promijenilo u njegovom životu.
Pokušajte svaku noć provesti s njom pet minuta, mazite je, razgovarajte. To je za pse prekidač: Svi su se smirili, možemo spavati.
A ako se u tri opet pojavi?
Ako ponovno dođe i bude uznemirena, nastavio sam, ustani, izađi van, prođi krug. Ne da bi tražio nekoga za spašavanje, nego da pokazuje Luni da smo pod kontrolom, da je sve u redu. Vrati se, pohvali je, reci sve je u redu i nastavi spavati. Ako tjedan dana nastavi buditi bez razloga, tražit ćemo drugi razlog.
Napomenuo sam:
Ići ćete kod liječnika. Ne kod duhova, nego kod ordinara. Prijavite noćna buđenja, tlak, srce. Luna obavlja svoju dužnost, ali nije terapeut. Pokrijte se i medicinski.
Stjepan se ljuljao na stolici:
Kao da ste se dogovorili. Sin mi stalno govori: Tate, idi na pregled.
Eto, imate tri stručnjaka: sin, kardiolog i pas. Samo pas nema diplome, ali zna što raditi u tri sata ujutro.
Luna je tiho cvila, kao da se slaže.
On je otišao, obećavši da će posjetiti liječnika i razgovarati s Lunom. Pomislio sam da je pola posla učinjeno Stjepan više ne misli da pas ima mistiku. Preostala je druga polovica da ne gleda svoj život kao prazno dvorište pod drvetom i mjesecom, gdje je samo promatrač.
Nekoliko mjeseci kasnije, vrata moje ordinacije otvorila su se bez najave.
Petre, možemo li bez zakazivanja?, ušuljao se poznati lik. Mi smo kratko.
StjNaučio je da prava čarolija leži u jednostavnoj brizi koju pružamo jedni drugima, a ne u mističnim otkrivenjima.
