Nisi mi majka! Odlazi od nas s tatom!
čula se svaka djevojka koja je željela dijeliti krevet, kruh i sklopivi kauč s Antom. Mala Mira mrzovoljno šapta, puca riječima i skupim plišanim zečevima, a ponekad i teškim, oštrim plastom, čim se kandidata za ulogu maćehe usudi zakoračiti preko praga njihove skromne panelne kuće. Mogu li je odvesti kod psihologa, pa da ti mala histeričarka ne preraste u nešto što će nam šapati pjenom iz usta, izrekla je posljednja Antonova devojka, kad je Mira slomila na zid poklonjenu statuetku golubice. Oprosti, molim te, ne mislio sam da će je baciti Anton se izvinjavao, šapćući drhtavim rukama glavu i rep golubice u štednjak. Ja sam ti rek’o da se od majčine smrti ne može podići.
Čuj, i ja sam nedavno izgubila psa, ali ne vrištim kao luda i ne bacam stvari!
Pas? Upoređuješ gubitak majke s psom?!
Voljela sam ga. Dosta, odjedi, familijo čudaka.
Mira je, osjetivši nešto odvratno, nervozno okrenula ključ sve do kraja, a zatim u suprotnom smjeru. Pokupivši se s brave, tako glasno zatvorila vrata da su se svjetiljke na četvrtoj etaži istovremeno upale pod udarom zvuka.
Zeko, zašto to? Gotovo četiri godine prošlo, ne shvaćaš li da ja ne mogu sve sam? Ante se spustio na koljena pred kćerku.
Ne boj se, pomoći ću ti, a ta teta ti ne treba, ona je loša, sve su loše, šaptala je Mira i stisnula očevu vrat.
***
Svaki novi dan Ante je sve dublje tonuo u sebe. Hladni listopadski vjetrovi sada su ga pržili cijelu godinu, sve dok ga jednog dana srce ne ugrijala Ena. Ne samo srce, nego i bedra, kad je na metrou prelijela pola svoje espressoa po njemu. Nakon toga ga je tri puta udarila nogom i još jednom ispalila kišobran u oko. Sve se to dogodilo tek nakon što su se upoznali i nakon tisuću isprika djevojke.
Za svaki slučaj, ne znaš li što će ti nos slomiti ili na boju sjediti, objašnjavala je Ena izvlačeći drugu paketu vlažnih maramica dok je brisala Antove hlače.
I to ti se često događa?
Povremeno, odgovorila je bez razmišljanja.
Nakon prvog espressoa u podzemnoj vladi, Ante je pozvao Enu na drugi, a potom i na treći. Djevojka s dobrim srcem bila je poput magneta za gluposti i sitne nesreće: jednom se zaglavila vrata autobusa, drugi put susjedska mačka oštri pola lica, a za prečeste prečice kroz nepropisna mjesta bila je olimpijska šampionka u kaznama.
U iznenađenju, Ena ne primjećivala je sve to. Takav je život bio za nju sasvim uobičajen. Nije znala se ljutiti ni se razljutiti. Zbog toga je Ante zalupio u nju do ušiju, kao sedmičar. Najbolju maćehu za Miru bilo je teško zamisliti, čak i kad bi bila opasna. Gdje god je bila Ena, udarala je sve u radijusu od pet kilometara.
***
Kad dođemo kući, ne obraćaj pažnju na njene šale. Dobra je, stvarno. Samo ne znam kako joj prići. I sve te žene Kriv sam ja, ali
Tiho, tiho, udahni dublje, milovala je Ena Antu po ruci kad su stigli do ulaza. Znaš, ne moramo ići kod tebe kući. Možda se upoznamo ovdje, na ulici?
Na ulici? iznenadio se Ante.
Da, ti sam rekla da kod kuće drhti, pa hajde van. I još, moje cipele mirišu na mačke, stidljivo je rekla Ena. Susjeda me zamolila da pazim na njenog majskog mačora, a on me ne voli, nasmiješila se.
Bez brige. Dobro, dovedi ću ga. Ante je pritisnuo tipku na daljinskom za vrata i čim su se vrata s škripom otvorila, utrčao je unutra.
Ena je besciljno pretraživala internet kad je s pozadi odjeknuo glas:
Je li ovo vaš novčanik?
O, uplašila se Ena i okrenula se, videći djevojčicu od oko sedamosam godina, kako drži njen novčanik s novcem, karticama i receptom za tablete. Hvala, skoro sam ga izgubila, nasmijala se Ena.
Morate biti pažljiviji, poslovno je trgnula djevojčica nosom.
Slažem se. A što radiš ovdje sama?
Nisam sama, s djedom i Dorijem, pokazala je djevojčica na starijeg čovjeka koji se penjao pod haubu crne uvozne limuzine blizu. Pokraj njega je držao alat mladić iste dobi.
U tom trenutku na Eneino rame sletio je paket s lampi.
O, a na vama je krilata miša, čeknula je djevojčica.
Ma, ništa posebno, nasmijala se Ena i izvukla iz torbe paketu vlažnih maramica. I, usput, to nisu miševi, već golubovi.
Djed kaže da su miševi.
Ma, miševi. Mogu li miševi donositi pisma anđelima?
Aaanjelima?
Pa da. Znaš li da su golubovi poštari koji su nekad dostavljali pisma ljudima, a sad ih nose do neba? Ena je govorila tako uvjerljivo da su i neki golubovi s neba počeli slušati.
Djevojčica se zamislila:
Što ako ne anđelima, nego običnim ljudima, pošalju pismo na nebo?
Zašto ne? Samo pravilno upiši indeks.
A vi ne
Prije nego što je djevojčica završila, vrata ulaza se otvorila uz škripu i iz njih je izašao Ante.
Evo te! Otišli ste i ništa niste rekli. Mislio sam da su vas oteli. Ante je prišao djevojčici i podigao je u naručje.
Djed ti je zvao, a ti ne dižeš slušalicu. Ali jesi li vidio poruku?
Vidio, vidio. Ovo je Ena, predstavio je Ante novoj djevojci. A ovo je Mira, klimnuo je prema djevojčici.
Mira se promijenila u licu i zapalila Enu gorkim pogledom. Sljedećih pola sata provelo se u jezivoj neugodnosti, razgovori nisu klizili, napetost je visioca, a riječi su se povlačile poput najlonske trake.
Oprosti, rekao je Ante pri odlasku i odveo kćerku kući.
Sve je u redu, šaptala je Ena tiho.
***
Tjedan dana kasnije Ena je prolazila pored Antinog ulaza i ugledala Miru kako se skriva iza naslona klupe.
Bok. Što radiš?
Lovim golubove, odgovorila je Mira, ne skidajući pogledi s sive ptice koja je kljucala staru, zapuštenu štricu. Ah, vi uzdahnula je djevojčica, okrećući glavu prema Eni.
Kako planiraš ga uhvatiti? upitala je Ena, ne obazirući se na oštar pogled.
Rukama.
Da, mnogo ćeš tako uhvatiti. Treba ti mreža.
Gdje ću je nabaviti? Mira je pogledala djevojku kao da je glupa.
Donijet ću.
Vi?
Pa, zašto ne? Čekaj ovdje, nahrani ga, ja idem u Dječji svijet i nazad.
Mira nije stigla ništa reći, a Ena je već odjurila prema autobusnoj stanici. Vratila se za četrdeset minuta s ogromnom mrežom i vrećom sjemena.
Bolje odmah puno mamiti, da šanse rastu, rekla je Ena i posula pola vreće na travnjak pokraj ulaza. Mira je tiho klimnula.
Pet minuta kasnije nebo je prekrilo sivo, šumljivo mrljasto područje. Golubovi su s bučom sletjeli na asfalt i skupili se u gužvu.
Hajde ti, pružila je Ena mrežu.
Uhvativši alat, Mira je skočila izza klupe i bacila zamku na jato golubova, koje je u trenu razletjelo po stranama.
Uhvatila, uhvatila!
Sjajno, pošaljite pismo! Ena je izvukla goluba iz mreže.
Još ga nisam napisala
Kako to? Što učiniti s njim? Ena je gledala Miru, Mira na Enu, a golub, zahvaljujući kutu od tristo četrdeset stupnjeva, gledao je sve.
Što ste ovdje radili? Cijeli asfalt je sad u izmetu, glasno i odbojno prozgovorila je čuvarica dvorišta, kao kipući čajnik.
Idemo radije kući, potakla je Ena djevojčicu prema ulazu, a ona je poslušno pošla naprijed. Je li tata kod kuće? upitala je Ena dok su se Mira i ona uspinjale na njegovu etažu.
Da. Rekli li da ste došli?
Nije potrebno, nasmijala se Ena primjećujući tugu i nepovjerenje u djetetovim očima. Tu smo s drugim poslom. Idi piši pismo, čekat ću te na podiju.
Mira se nasmijala i ušla u stan. Vratila se za pet minuta s paketom i koncem u rukama.
Ššš Ena je pritisnula prst na usne i pokazala na goluba koji je sjedio na prozoru. Mira je kimnula, oči su joj zasvijetlile uzbuđenjem.
Ena je približila ruku golubu s sjemenkama, on je oprezno počeo grickati po jednoj. Kad je ptica naposlije izgubila budnost, Ena je pokušala ga uhvatiti, ali golub je bio brži. Umjesto da odleti van, sletio je pravo na Enu. Zasviralo je. Ptica je škljocala krilima po Eninim očima i grebala kandžama, Ena je jurila po stubištu pokušavajući otjerati goluba, ali ništa nije išlo. Susjedi su izlazili iz stanova, čuli su smijeh i jurke.
Sljedećih deset minuta Ena je brisala sebe i pola kata vlažnim maramicama. Golub je ipak odletio kroz prozor i više nikada nije vjerovao ljudima. Mira je nestala iza vrata stana, a kad se vratila, držala je kantu s vodom i krpu.
Tako će brže, rekla je i udarila krpom po podu. U zraku je pomirio miris svježeg kamena.
Mira, kamo ideš? pojavilo se Antino lice u vratima. Izgledao je, blago rečeno, zatečen videći kako njegova kći i Ena peru pod u hodniku. Što radite?
Ne postavljaj bespotrebna pitanja, namignula je Ena.
Da, tata, ne treba ti puno znati, odvratila je Mira.
Uuredu, shvaćam, zatvorio je Ante vrata.
Znaš, razmišljala sam, zašto ih lovimo? Imaju se specijalni golubnjaci gdje žive profesionalni poštari, a ne neki sumnjivi slobodnjaci, rekla je Ena kad je čišćenje podova završeno.
Ozbiljno? Što si prije šutjela?!
Zaboravila sam. Dugo nisam šaljala pisma u nebo.
Možemo li ići do njih? Molim! skačala je Mira od uzbuđenja.
Možemo, ali tek sutra. Doći ću po tebe poslije posla, dobro?
Jupi! uzviknula je Mira.
Uvečer je Ena nazvala Anta i ispričala sve.
Misliš li da je to dobra ideja? Kad odrasta i sve shvati, možda će zadržati gnjev zbog te laži.
Znaš, da mi su mi od djetinjstva govorili samo istinu, vjerojatno bih poludjela.
Uopće si u pravu. Jeste li sutra bez mene?
Da, mislim da ćemo izdržati. Uz to je pametna, voljela bih se s njom družiti.
Hvala ti.
***
Sljedećeg dana Ena je pokupila Miru i zajedno su taksijem odvezle do golubnjaka.
O, kakvi su bijeli i prekrasni, divila se Mira golubima. Mogu li izabrati bilo kojeg? Hoće li pismo doći do pravog primatelja? Hoće li se izgubiti? Ima li im GPS? Treba mi da pismo stigne mojoj mami, molim vas, naporno je ispitala Mira uzgajivača, a on je jedino odgovarao.
Najvažnije je ispravno navesti indeks, podsjetila je Ena.
Unijela sam našu kućnu poštansku oznaku, zar ne? I još sam dodala tko piše pismo da anđeli ne pogriješe, ozbiljno je rekla Mira.
Hvala vam puno, Ena je pažljivo pružila novac uzgajivaču kad su pričvrstili pismo na golubovo krilo i pustili ga u nebo.
Nije mi žao, obrisavši suze rukavom, muž je mrmljao dok je slagao novac i zatvarao kavez.
Hvala ti puno, Ena, zagrlila je Mira djevojku.
Tiho joj je prodrmala po glavi.
Dva dana kasnije nazvao je Ante.
Mira kaže da je primila odgovor s neba i da piše o tebi. Želiš li doći pročitat?
Naravno, uskoro dolazim.
Ena je bila toliko potresena tom viješću da je odlučila ranije otići s posla, a zaboravila je spremiti projekt na kojem je cijeli dan radila i slučajno ga izbrisala pri gašenju računala.
Uprijelivši na željeno sprat, zazvonila je na vrata. Na pragu se pojavio Ante.
Mira se igra s dječjim dječakom u dvorištu. Ostavila ti je pismo na stolu, vjerojatno se posramila da ga sama da.
Ena jeEna je otvorila naboranu kovertu i u tišini čula kako se daleki golubovi šaptom vraćaju, noseći tajnu koju je ona i Mira zauvijek nosile u srcu.
