Gospodine Vlado Ivaniću, opet ste zakasnili! glas vozača autobusa dolazi prijateljski, ali s laganim prekorom. Treći put ovaj tjedan jurite autobus kao da ste ludi.
U zbijenoj jakni, umirovljenik teško diše, naslonjen na rukohvat. Sijede kose su raščupane, a naočale su se spustile do vrha nosa.
Oprostite, Andrijo uzdahne starac, vadeći iz džepa porušene novčanice. Sat mi vjerojatno zaostaje. Ili sam ja već
Andrija Viktorović, vozač s četrdeset i pet godina iskustva, izblijedio od stalne vožnje po liniji. Vozio je ljude dvadeset godina, prepoznao je mnoge putnike po licu. A ovog starca zapamtio je posebno uvijek je pristojan, tih, svako jutro na točno određeno vrijeme.
Ma, nema brige, sjedite. Kamo danas?
Na groblje, kao i obično.
Autobus poludi. Vlado Ivanić zauzima svoje uobičajeno mjesto treći red od vozača, uz prozor. U rukama drži izlizani plastični vrećicu s nekim uređajem.
Putnika je malo radni jutarnji sat. Nekoliko studentica šuška o svojim stvarima, muškarac u odijelu uronjen u telefon. Obična slika.
Recite, gospodine Vlado, kroz retrovisor Andrija pogleda starca, putujete li ovdje svaki dan? Nije li vam naporno?
Kuda da odem, tiho odgovori umirovljenik, gledajući kroz prozor. Žena je tamo već pola druge godine leži. Obećao sam da ću svaki dan dolaziti.
Andrijevo srce se steže. On je oženjen, svoju ženu obožava. Ne može ni zamisliti
A daleko je od kuće?
Ma ne, pola sata autobusom. Pješice bih sat vremena išao noge su mi slabe. A na autobus mi penzija baš dovoljno iznosi.
Tjedni prolaze. Vlado Ivanić postane redovni putnik jutarnje linije. Andrija se navikne, čak ga iščekuje. Ponekad starac zakasni Andrija svjesno zadrži vožnju za par minuta.
Ne morate me čekati, kaže Vlado shvativši da ga je vozač zadržao. Raspored je raspored.
Ma šala, odbacuje Andrija. Par minuta ne mijenja ništa.
Jednog jutra Vlado ne dođe. Andrija čeka možda se zadržao. Ali starac ne stigne. Sljedeći dan također ga nema. I još jedan dan.
Čuj, taj starac što je ići na groblje, ne pojavljuje se, kaže Andrija kondukturnici Tamari Petrović. Je li možda bolestan?
Tko zna, odmaše ramenima žena. Možda su mu rodbina došle, možda…
Ali Andrije nešto muči. Naviknuo je na tihog putnika, na njegovu pristojnu hvala kad izlazi, na tužni osmijeh.
Tjedan prolazi. Vlado i dalje nedostaje. Andrija se usuđuje za pauzu vozi do krajnje stanice rute, gdje se nalazi špilja groblja.
Oprostite, obraća se ženi-čuvarici na ulazu, ovdje je stariji čovjek svaki dan vozio, Vlado Ivanić Sijed, u naočalama, uvijek s nekom vrećicom. Jeste li ga slučajno vidjeli?
Ah, tog! ženska čuvarica se razveseli. Znam ga, svakog dana dolazi kod svoje žene.
A što, ne pojavljuje se?
Već tjedan ga nema.
Je li bolestan?
Tko zna Rekao mi je adresu živi nedaleko. Ulica Sadova, kuća broj 15. A vi mu tko?
Vozač autobusa. Svaki dan ga vozim.
Sadova 15. Jastavak starog zgrade s odribanim fasadama. Andrija se popne do drugog kata, zvoni u najbliža vrata.
Otvara mu muškarac oko pedeset godina, mrzovoljan.
Koga tražite?
Vlada Ivanića, tražim ga. Vozač sam autobusa, stalno ga vozim
Ah, onaj dečko iz dvanaeste sobe, lice susjeda omekša. Leži u bolnici, prije tjedan dana preveo mu se moždani udar.
Andrije srce zastane.
Koja bolnica?
Gradska, na Ljetnoj cesti. Kažu da je bilo teško, ali se polako oporavlja.
Uvečer, po smjeni, Andrija ode do bolnice. Pronađe odjel, pita sestru.
Vlado Ivanić? Da, leži kod nas. A vi tko ste?
Samo poznanik ne zna kako objasniti.
U šestom odjelu. Još je vrlo slab, ne preopterećujte ga.
Vlado leži uz prozor, blijed, ali budan. Kad vidi Andriju, najprije ga ne prepozna, zatim oči mu se rašire od iznenađenja.
Andrijo? To ste vi? Kako ste ga našli?
Tražio sam, nespretno se nasmiješi vozač, stavivši na stolicu vrećicu s voćem. Nije se pojavljivao, brinuo sam se.
Vi brinete se zbog mene? u starčevim očima nešto vodeno svijetluca. Tko sam ja
Kako tko? Ti si moj stalni putnik. Navikao sam, čekam ga svako jutro.
Vlado šuti, gleda u strop.
Na groblje nisam bio deset dana, tiho kaže. Prvi put nakon pola druge godine. Poljuljao sam obećanje
Ma, Vlado, tvoja žena će razumjeti. Bolest je ozbiljna.
Ne znam klima glavom starac. Svaki dan dolazim, pričam joj kako je vrijeme, kakvo je vrijeme Sad sam ovdje, a ona je tamo
Andrija vidi patnju i odluka mu pada sama.
Želite li da odem? Vašoj ženi da prenesem da ste u bolnici i da se uskoro oporavljate
Vlado se okreće prema njemu, u očima sumnja i nada.
Bi li to učinio? Za nečiju osobu?
Nisu mi stranci, mahne rukom Andrija. Pola druge godine svakog jutra se viđamo. Bliži od mnogih rođaka.
Sljedećeg dana, nedjeljom, Andrija ode do groblja. Pronađe grob na spomeniku slika mlade žene s toplim očima. Lada Petrović, 19522024.
Isprva nesigurno, zatim riječi same izlaze:
Dobar dan, Lado Petroviću. Ja sam Andrija, vozač autobusa. Vaš muž je dolazio svakog dana do vas. Sada je u bolnici, ali se oporavlja. Želio je da mu kažem da vas voli i da će uskoro doći
Pričam još nešto koliko je Vlado dobar čovjek, koliko mu nedostaje, koliko je vjeran muž. Osjeća se čudno, ali nešto unutra mu govori da je ispravno.
U bolnici zatiče Vlada uz čaja. Starac je primjetno jači, boja lica svjetlija.
Bilo je, kratko kaže Andrija. Prenio sam sve što ste tražili.
I kako kako je? glas drhti.
U redu. Svježe su cvijeće donijeli, vjerojatno susjedi. Čisto, uređeno. Ona čeka da se vratite.
Vlado zatvori oči, suze se slijevaju po obrazima.
Hvala ti, sine. Hvala
Dvije sedmice kasnije, Vlado ga otpuštaju iz bolnice. Andrija ga dočeka ispred, vozi ga do kuće.
Vidimo se sutra? pita starac kad izlazi iz autobusa.
Naravno, klimne Vlado. U osam ujutro, kao i uvijek.
I zaista sljedeće jutro ponovno na svom mjestu. Ali sada među njima nešto se promijenilo. Nisu više samo vozač i putnik nešto više.
Znaš što, Vlado, kaže Andrija, da me odvedem vikendom. Nije to posao, samo zato što mi je drago. Imam auto, ne bi mi problem.
Ma ne, ne trebam
Ali već sam navikao. I moja žena kaže: Kad je netko tako dobar, treba pomoći.
Tako je to. Radni dani gradski autobus, vikendi Andrija svojim autom prevozi starca na groblje. Ponekad povede i njegovu ženu sprijatelje se.
Shvaćaš, kaže Andrija svojoj ženi navečer, mislila sam da je sve samo posao. Raspored, linija, putnici A ispostavilo se da je svaki putnik nečiji život, nečija priča.
Točno, klimne ona. Dobro je da nismo prošli pored.
I Vlado im jednom kaže:
Znaš, kad je Lada umrla, pomislio sam da je sve završilo. Da li mi još nešto znači? A onda shvatih ljudima nije svejedno. To puno znači.
Život nas uči da mali gestovi mogu promijeniti nečiju sudbinu; da poštovanje i briga prema drugima stvaraju najdublje veze. Svaki putnik u autobusu nosi priču i svaka priča zaslužuje slušati.
