Ovdje bi se ormar od naše zidice smjestio, zamišljeno je rekla Marija Kovač, prelistavajući pogledom dnevni boravak. Samo bismo trebali maknuti fotelju, ona je ionako neudobna. Ili, Jelka, gdje ćeš je sakriti?
Jelka je zamislila. Nije odmah shvatila da ta žena nije neki televizijski dizajner, već njezina svekrva. Ni da ovdje znači njezin, Jelkino, stan. Stan kupljen vlastitim novcem. Za dvadeset osam godina štednje, freelance poslova, beskrajnih projekata, štednje na kavama i na sebi.
Vjerojatno ću si staviti to na glavu, polako je odgovorila i ustala s kauča. Nisam shvatila. Selite li se?
Ma samo razgovaramo, nasmijala se Marija, u osmijehu više pobjede nego topline. Ja i otac Dario smo… pogledali. A što? Prostran stan, dizajnerski uređaj. Na najmu nam je nezgodno, a kod Pavla poslije te njegove glupaste nesreće dugovi se ne plaćaju. I, znaš obitelj je obitelj.
Riječ obitelj svekrva je izgovorila kao da Jelka ne pripada toj skupini po defaultu.
Pametna si, Jelka, imaš svoj prihod, nećeš se izgubiti. Mi smo stariji Gdje ćemo se mučiti po najamnim kutcima?
Imate po šezdeset pet, izrezala je Jelka. Nisu to još umirovljenici, to je aktivno starost. Rješavate križaljke, idete na vikendice. Što ima zajedničkog s mojim stanom?
Marija je stegnula usnu, uvrijedljivo stegnula usta i izvukla svoj koronarnog oružja.
Usput, ja sam ti rodila takvog muža. I, da budemo iskreni, baš je on te podržavao kad si se vozila po bolnicama s tim anemijskim problemom. A sada, kad je njegov brat u nevolji okrećeš se leđima?
Kad je njegov brat udario stup na očevom autu s nepoznatom ženom na suvozačkom sjedalu, Jelka je jedva zadržala glas, nitko me nije zvao i pitao želi li se preseliti kod vas, Jelka, dok Pavle zaleže svoje moralne i kreditne rane.
Jelko, ubacio se glas Dario. Do tada je sjedio u kuhinji, pretvarajući se da je zauzet poslom. Mi samo razgovaramo. Roditelji ne postavljaju zahtjeve.
Jelka priđe vratima i tiho reče:
Dok vi razgovarate, ja živim. U svom stanu. Koji vi, čini se, želite pretvoriti u studentski dom po imenu velikomučeni Pavle. To neće proći.
Samo da ne počne vrištati, pomislila je, udahnula i otišla u spavaću sobu.
Nisu razgovarali s Dario tri dana. Što znači da su ga slušali samo povremeno: Imaš li nešto iz dućana? ili Nisi li zaboravila da je subota mami rođendan? Ona je klimala bez riječi ili glumila da ne čuje. U stanu se zalegnula gusta, ljepljiva tišina. Ne ona mirna, već ona u kojoj se svaka zid skriva ljutnju.
U subotu se sve odradilo.
Jelko, Dario je gledao kroz prozor kao da želi skočiti. Znam da ti je teško. Ali roditelji nemaju drugi izlaz. Kredit su stavili na tatu. Stan su već izlistali. Za mjesec dana će ostati na cesti. A ti
Što?
Znaš da si snažna. Naći ćeš nešto. Mogli bismo i na najam na par mjeseci. Onda ćemo nešto smisliti.
Prvo je htjela udariti njega tave, zatim ga zagrliti. Na kraju ga je samo upitala:
Tako da moram napustiti svoj dom jer tvoji roditelji opet ne drže pod kontrolom svoju djecu?
Nije to tako. Samo imaš više mogućnosti.
Imam više pameti. Nisam je bacala po nepoznatim autoima kao tvoj brat. I nisam dopustila ženi da se useli bez odobrenja vlasnika, zlobno se nasmijala Jelka. Znaš, Dario, hoćeš li da ti kažem kako je bolje?
Kako?
Pakiraj stvari. I odvedi se.
On se zaustavio. Prvi put. Cijelo vrijeme zajedničkog života zastao, ne zna što reći. I ona nije vidjela u njegovom licu muža, zaštitnika, rođaka. Vidjela je samo nečiju sjenu.
Neću otići, izdahnuo je. Ovo je i moj dom.
Kupljen mojim novcem.
Ali mi smo obitelj, Jelko. Zar obitelj nije žrtva?
Žrtva je kad te netko traži, a ne kad se ti samo postaviš pred činjenicu. Znaš li razliku između žrtve i ludice? Prva ima izbor.
Nije vrištala. Nije plakala. Samo je uzela kofer njegov kofer i stavila ga u hodnik.
Možeš ići gdje god želiš. Iznajmiti jednosoban, stanuti kod majke. Čak spavati na bratu na vrhu glave. Ali ovo je moj dom. I ostaje moj. Ti i tvoja veličanstvena majka sa svojim ormarom možete zaboraviti put do ovdje.
On je izašao bez stvari, s očima poput preplašene šapice. Na rastanku reče:
Još ćeš se kajati. Nitko ne živi sam zauvijek.
Jelka ga je gledala i mislila: Nismo sami. Ja sam sa sobom. A ti ne znaš s kim si.
Uvečer su zakucali na vrata. Jelka je otvorila na pragu je stajala Slađana.
Što ti je to? prijateljica se ušuljala, zagrlila je jednom rukom. Tek prošlog tjedna mi je rekla: Slađo, on nije toliko loš. A sad?
Jelka je uzela čašu i ulila sebi vino.
Sad je on kao njegova majka. S ormarom i planovima za moju spavaću.
Slađana se nasmijala.
Znaš da je njegova majka fúria. Zašto si ga spojila?
Činio se razuman.
Činio je ključna riječ. Jelko, možda idemo na jug? Uostalom, sada ti je prisilni odmor.
Znaš, ne idem nigdje. Ostat ću ovdje. U svom stanu. Sa čašom. I kad dođe njen ormar bacit ću ga s balkona. Osobno. Sa trećeg kata.
Slađana se nasmijala, zatim zastala.
A ako se vrati?
Jelka je pogledala vino u čaši, polako preletjela cijeli tjedan u glavi.
Onda kupit ću bušilicu. I probosti zaključanu šanku. Šifru koju znam samo ja.
U subotu, točno u deset ujutro, dok je Jelka tek stavila vodu u kuhalo i mentalno se pripremala za dan bez muškaraca, rodbine i njihovih stolarskih fantazija, zakucali su.
Kurir s Globusexpressa, sigurno pomislila je, sjećajući se blendera.
Otvorila je i zastala.
Na pragu je stajala Marija Kovač, sa koferom. Iza nje se pojavio Paško Dario brat. Mršav, u trenirkama, lice mu je istovremeno pokazivalo patnju i nadu na besplatan život. Pored njega je njihov otac, Petar Kovač, niskog rasta, s kalom koji je već bilježio penziju još 1987.
Dobro jutro rekla svekrva, kao da su dogovorili čaj. Nismo dugo. Samo par mjeseci. Dok se stan prodaje.
Jelka nije odgovorila. Jer nije imala riječi. Ni jedne.
Jelko ubacio je Petar Kovač oprosti, situacija nije naš izbor. Dogovorili smo se s tetom, svekrvom, ona će nas pustiti, ali sad je u renovaciji. A Dario je rekao da ti ne smeta da ovdje boravimo.
Dario? Jelka je napokon progovorila. Rekao? To je rekao prije ili poslije što sam ga izbacila na vrata?
Razboleli ste se? pitala je Marija, već korak naprijed. Kako to. Mi samo mirno želimo riješiti. Jelko, nemoj se ljutiti. Mi smo naši ljudi.
Naši ljudi u tuđem stanu, prošlo joj je kroz glavu.
Paško je počeo vući kofer. Znojio se duh cigareta i starog mirisa automehaničnice.
Paško, ne nosi ga kroz prag vrisnula je Marija. Loša je to predodžba.
Predodžba je kad te puste u stan, a ne kad organiziraš okupaciju tiho je rekla Jelka, ali nitko nije slušao.
Ušli su. Smjestili se. Paško se slegnuo na kauč, podigao noge na stolić za kavu. Petar Kovač je pažljivo pogledao balkon i upitao:
Smijemo li pušiti ovdje?
Smijemo šutjeti odrezala je Jelka. I brzo izaći.
Svekrva se već smjestila u kuhinji. Iz torbe je izvadila staklenku kuhanih kiselih krastavaca, vrećicu heljde i kalupe za pečenje.
Donijela sam nešto od kuće, da ti ne treba trčati po trgovinama. Živimo zajedno mora se na čovječki način. Volim red. I, usput, imam laganu ruku. Sve raste!
To je vi za krumpir u kupaoni? nije mogla zadržati Jelka. Ili kaktus u loncu? Sjećam se.
Jelko, bez sarkazma. Svi smo u teškoj situaciji. Ali ti i Dario morate se držati zajedno. Ja sam majka. Nije mi svejedno.
Nije vam bilo svejedno kad ste nam nedjeljom služili štrukle, iako sam molila da ne dolazite. Nije vam bilo svejedno kad ste mi predlagali promjenu posla, jer učitelji imaju sigurnost. I nije vam bilo svejedno kad ste se pojavili u mom domu bez najave, s koferima. To se zove invazija, Marijo Kovač. Igrate li se rat s nama?
Ubrzo se uključio Paško:
Jelko, znaš Nemamo gdje. Brat je rekao da si razumiješ.
Brat je pogriješio. I ti si.
Jelka je uzela mobitel i nazvala Daria. Odgovorio je treći zvuk.
Bok. Ne mogu sad, sastanak
Jasno. Sastanak. Moja obitelj je ovdje, s koferima. I tvoj brat, i tvoja majka, i tvoj otac. Rekli su ti da mi ne smeta?
Pauza. Duga. Tišina se razvlačila kao žvaka na podu.
Mislio sam da ćete se dogovoriti. Nisi zla. Imaš veliko srce
U redu. A sada je velika rupa. Gotovo. Slobodan sam od te sobe i od te nekretnine. Sretno na novom mjestu. Samo ne zaboravi tvojoj mami je lagana ruka. Pogotovo na police.
I spustila je slušalicu.
Do večeri Marija se smjestila.
Jelko, razmišljali smo. Možemo li mi spavati u spavaćoj? Ti bi ostala u dnevnoj?
Ne.
Samo ti, a nas trojica.
Upravo. Trojka na jedno je ono što sam cijeli život čekala. Ali ne.
Previše si egoistična rekla je svekrva. Ženi je važno biti blaga.
A muškarcu iznajmiti stan ako je punoljetan. Ili se udati za ženu s apartmanom, kao moj muž.
Prejedena si brčkala je svekrva. U tvojoj dobi ljudi ne žive sami.
A vi u vašoj dobi živite na tuđem računu. Smiješno, zar ne?
U ponedjeljak ujutro Jelka je krenula na posao s jedinom misli: Izginiti sve dok ne bude prekasno.
I tada se dogodilo čudo.
Na recepciji je zaustavila sigurnosna damica Nina Ivanković.
Jelko, došao ti je mladić. Rekao je da je iz stambene komisije. Htio je broj telefona. Nismo mu dali.
Koja komisija?
Niko ne zna. Ali je zgodan. Ima ruksak. U ruksaku ormar! Plastični! Možeš li to zamisliti?
Jelka nije odmah shvatila. Kasnije je spoznala.
Ormar. Plastični. Marija Kovač. To je bio znak.
Iste večeri prišla je susjednoj dolje, stalnoj gospođi Olgi Petrović, uvijek nezadovoljnoj umirovljenici.
Olgo Petroviću, imam molbu. Ako čujete vriske, buku, miris štrukli pozovite policajca. Imam invaziju.
Invazija?
Rođaci bivšeg muža. Žele se smjestiti ovdje.
Buka, klimnula je. Pomažem.
Sljedećeg jutra Jelka je pozvala policajca.
Došao je s njim u stan.
Dobar dan reče policajac, izgledom umornog čuvara. Imamo prijavu da nezakonito boravite u ovom stanu.
Kako je to moguće? vrisnula je svekrvaJelka je zatvorila vrata, podigla čašu vina i tiho se nasmijala jer je konačno našla svoj mir.
