29.ruja2026.Dnevnica
Nakon par susreta 45godišnja žena me pozvala u svoj stan. Dok sam sjedio za večerom, osjetio sam da sam upao u situaciju za koju nisam bio spreman.
Krenuo sam prema Biserki s bocom crnog vina i s onim glupavim, gotovo dječjim raspoloženjem koje me sada i samosramoto. Imam 48godina. Trebalo bi da budem mudriji da čitam između redova, da osjetim druge, da ne gradim zrakoplovske dvorce nakon par susreta. No, kako se pokazalo, moj Edi je još uvijek, ponekad, romantičan, a ponekad budala. Ponekad se ta dva stanja sudaraju.
Biserku i ja upoznali smo na hrvatskoj dating platformi prije mjesec dana. Prvo smo dopisivali, zatim se par puta sreli u kafiću. Svidjela mi se. Neću lagati smijala se toplinom, slušala pažljivo, šala se bez onih ispitanja pod svjetlom lampe: Imaš li svoj stan? Gdje je bivša? Plaćaš li alimentaciju? Što planiraš za mirovinu?
Na početku je sve bilo lagano. Šetali smo, pili kavu, razgovarali o filmovima, poslu, o tome kako u našim godinama spojevi više podsjećaju na razgovor za posao s dozom nade nego na romansu.
Smijali smo se. Činilo se da se razumijemo.
Tada me je pozvala da dođem kod nje.
Rekla je jednostavno:
Dođi u subotu. Sjedićemo. Ja ću nešto pripremiti.
Naravno, ja sam čuo nešto pripremiti i sve što želim. Muškarac čuje ono što mu najviše odgovara posebno kad je već tri puta zamislio kako će sve biti toplo, tiho, uz vino, razgovore u kuhinji, možda i s nečim više. Pa sam i sam ispravao košulju. Pegao je peglom. Za mene je to već bilo skoro priznanje ozbiljnih namjera.
Kupio sam bocu crnog vina. Dugotrajno sam birao stajao sam u dućanu poput somelija u malom kazalištu. Uzela sam nešto srednje ni najjeftinije, ni skupo, da ne žalim na račun računa kasnije.
Došao sam kod Biserke u sedam sati.
Biserka je otvorila vrata gotovo odmah, kao da je čekala. Bila je u elegantnoj haljini, frizura i šminka uredni. Prelijepo, možda čak i previše za običan sjedićemo tiho.
Ušao sam i shvatio da je stan pripremljen kao da očekuje inspekciju, majku i predsjednika upravitelja zgrade.
Pod je blistao. Stvarno blistao. Skinuo sam cipele, osjećajući se krivim, kao da mogu ostaviti trag svoje muške nesposobnosti na parketu. U prolazu je mirisalo čistoće, parfema i hrane puno hrane, baš puno.
Došao sam do kuhinje i zadrmao.
Na stolu su bili salate, još jedna salata, topli obrok u posudi, tanjur s sendvičima, narezak, neki peciva i juha. Juha, shvaćate? Za romantičnu večer.
Gledam sve to i kažem:
Biserka, čekaš li cijelu pukovnicu?
Nasmejala se, ali pomalo napeto.
Ah, budi, samo sam htjela da se nasitimo. Muškarac treba domaću hranu.
U meni se nešto šaptalo. Nije bilo bolno, samo je pucketalo. Rečenica zvučala neškodljivo, ali već je nosila mali zvonce.
Ponuđoh joj vino.
Evo, donio sam.
Uzela je bocu, pogledala me i rekla:
Hvala. I ja imam.
Otvorila ormar.
Tamo su stajale tri boce.
Tri.
Odmah sam se osjećao kao netko tko dolazi na vjenčanje s jednim cvijetom, a restoran već ima sto gostiju.
O, rekao sam. Hoćemo li slaviti nešto veliko?
Pa zašto ne? odgovorila je. Moramo ionako konačno pričati normalno.
Riječ normalno me uhitila. Vidjeli smo se, iskreno, samo nekoliko puta. Da, dopisivali smo se. Bilo mi je ugodno. Ali normalno pričati zvučalo je kao da izbjegavam važan obiteljski sastanak.
Sjednuli smo.
Odmah mi je počela servirati hranu. Nisam mogao ni reći da najprije želim vino.
Probaj ovu salatu. Ova s piletinom, ova s gljivama. Topli obrok ću sad staviti. Hoćeš li juhu?
Biserka, dopusti da ja
Što ti sam, sjedni. Volim se brinuti o tebi.
Služila je kao da sam tri dana hodao kroz šumu i da mi je život ovisan o drugom komadu mesa. Tanjur je brzo postao mini skladište.
Jela sam. Iskreno. Sve je bilo ukusno. Ne mogu ništa loše reći; Biserka je kuhala dobro. Ali počeo sam se osjećati neugodno. Nije bila hrana koja me uznemiravala, nego taj nevidljivi ugovor koji je ležao uz nju. Kao da sam ga već potpisao, ali ne sjećam se kad.
Sela je nasuprot, lila vino sebi i meni.
Eto, rekla je. Konačno nismo u kafiću, nego kao ljudi.
Da, baš je ugodno kod tebe, odgovorio sam.
I to je bila istina. Ugodno. Čisto. Lijepo. Ali previše udobnosti, kao da je pumpa naduvala zrak.
Biserka me je gledala pažljivo, ne kao žena koja želi muškarca, nego kao knjigovođa koja pregledava dokument bez potpisa.
Ivane, razmišljala sam o nama, započela je.
Kimnuo sam. Vilica u ruci postala je teža.
O nama?
Naravno. Nismo djeca više. Nismo u dvadesetim da samo zalupamo po spojevima.
U tom trenutku shvatio sam da večer ide u krivom smjeru. Očekivao sam lagani razgovor, smijeh, sjećaš li se onog susjeda s bušilicom. Umjesto toga, započeo je sastanak o mojoj budućnosti.
Slažem se da nismo djeca, rekao sam oprezno. Ali tek se upoznajemo.
Namrkla se.
To me uznemirava. Što znači tek? Koliko još možemo upoznavati? U našim godinama treba znati što želiš.
Htjela sam reći: Sada samo želim dovršiti salatu, ali nisam. Obrazovanje, prokletstvo.
Želim normalnu vezu, nastavio sam. Samo mi se čini da sve treba ići polako.
Biserka se naslonila na naslon stolice.
Polako što to znači? Još godinu dana izlazimo u kafiće?
Zašto godina?
Pa kako inače? Muškarci uvijek to tako kažu. Polako. A zatim im je zgodno: dođu, sjede, odu. A žena čeka.
Govorila je sve brže. Vidio sam da razgovor nije smislila na licu mjesta bio je pripremljen, vježban, možda čak i izgovoren pred ogledalom dok je čistila tu besprijekornu ploču.
Ivane, ne želim da čekaš neodređeno, rekao sam. Ali poznajemo se mjesec dana.
Mjesec je dovoljno da shvatim je li ti čovjek za mene.
Utočišio sam se u tišinu.
Za nju, to je bilo dovoljno. Za mene, ne. Osjetio sam krivnju što ne uspijem zaljubiti se po rasporedu.
Opet je pomakla tanjur prema meni.
Jesti topli, ohladi se.
Uzeo sam vilicu. Sjedim i jedem krumpir s mesom, a ona mi prepričava moju sudbinu. Kao da me hrane prije nego što potpišem osudu.
Mislila sam rekla je Biserka da možemo odmah. Živiš sam. I ja sam sama. Imamo stanove. Moj kvart je bolji, radiš do posla. Ima mjesta.
Pogledao sam je.
Mjesta za što?
Gledala me je kao da se namjerno budim.
Za nas, Ivane.
Nisam ni gutao vino. Samo sam držao čašu.
Misliš na život zajedno?
Što te iznenađuje?
Pa sve.
Nasmešila se.
Jasno.
Jasno nije značilo razumijevanje. Bilo je to uvreda, obučena u kaput, čeka na vratima.
Ivane, stvarno smo se tek upoznali.
Već si to rekao.
Zato što je važno.
A meni je važno ne gubiti vrijeme. Nisam djevojka. Imam 45 godina. Želim obitelj. Normalnu. Muškarca uz sebe. Da zajednički večeramo, rješavamo probleme, pomažemo.
Riječi su bile obične. I ja nisam sanjao da ću stariti sam s knedlama i televizorom. Želio sam toplinu. Ali između želim biti uz tebe i od sljedećeg tjedna postaješ muško u mom životu postoji razlika.
Pokušao sam biti nježan:
Razumijem te. Ali obitelj se ne odlučuje za večeru.
Gurnula je čašu.
A kako se odlučuje? Kroz cijelu noć poruke? Šetnje? Pogledat ćemo?
Shvatio sam da vaši ne znači samo mene. Tu su i bivši muževi, drugaći zaljubljeni s interneta, onaj koji je obećao i nestao. Svi su sjedili nevidljivo za stolom s njom. Jedeli su njene salate. A ja sam trebao odgovarati.
Nisam oni, rekao sam tiho.
A ja odakle znam?
Iskreno pitanje, neugodno, ali istinito.
Gledao sam je. Bila je lijepa, umorna, pribrana, napeta. Kao da drži posljednju šansu za život u jednoj čaši.
Samažnja me je pobijedila.
Ali sažaljenje nije dobra osnova za vezu. Možeš nositi torbu do podjela, ali živjeti zajedno na njoj nije moguće.
Iznenada je ustala.
Sada ću poslužiti juhu.
Ivane, ne mogu više.
Ništa, malo.
Nemoj.
Ipak, uzela je zdjelu.
Ta sitnica me je pogodila jače nego cijeli razgovor o zajedničkom životu. Rekao sam nemoj, ali me nije čula. Nije to bila njena ljutnja, već unaprijed isplanirani scenarij. Trebao sam jesti juhu, pa sam je morao jesti.
Stavila je zdjelu pred mene.
Pojeđi. Domaće.
Gledao sam juhu i pomislio: Ivane, došao si po romantiku, a završio na audiciji za muža s degustacijom prve, druge i moralnih obaveza.
Smijao sam se, nervozno, ali se smijao.
Što se smiješ? upitala me.
Ništa.
Smiješ li se meni?
Ne, samo situacija je čudna.
Čudna? Znači ja sam ti čudna?
Treba mi biti vrlo oprezan. Pokušao sam odgovoriti.
Ne, ti ne. Samo je da smo prebrzo prešli u ozbiljne teme.
Njezino lice postalo je hladno.
Jasno. Došao si ne zbog ozbiljnih tema.
Šutio sam.
Jer, da, došao sam ne zbog toga. Reći to glasno bilo bi grubo, iako iskreno.
Zašto si došao, Ivane? pitała.
Pitanje je visjelo iznad stola.
Sjediš u automobilu, 48ogodišnji muškarac s razvodom, hipotekom, popravcima kuće, bolovima u leđima i s malo sijedih dlaka u bradi. Osjećam se kao školski dječak koji je uhvaćen kod kioska s cigaretama.
Došao sam do tebe, rekao sam.
Ne. Došao si da uživaš u večeri.
Nisam odgovorio.
Nagnula je glavom, kao da je sama sebi dokazala.
Tako sam i mislila.
Ivane, provesti večer s nekim tko mi se sviđa nije zločin.
Što sad?
Da nastavimo, da se viđamo, da provjerimo odgovaramo li jedno drugome.
Ne treba mi muškarac koji me ispituje.
Ne ispitujem.
Ispituješ. Svi ispituju. Jesam li prikladna? Jesam li zabavna? Zašto neću previše pričati? Kuham li? Ću li šutjeti kad ti treba? To ne želim.
Shvatio sam da više ne govori samo sa mnom. Ipak, ništa nije olakšalo.
Gurnuo sam tanjur.
Biserka, mislim da moramo stati.
Kako to misliš?
Doslovno. Osjećam da ti treba više sigurnosti nego što ja mogu pružiti.
Koliko je praktična ta fraza.
Nije praktična. Iskrena je.
Iskrena? nasmijala se. Muškarci zovu iskrenost onim što im je povoljno.
Osjetio sam laganu ljutnju. Nisam želio lagati.
Nisam ti obećao da ćemo živjeti zajedno.
Ni ja ne tvrdim da sam ti obećao.
Ali ti razgovor vodiš kao da mi nešto dugujem.
Ustala je.
Nitko ništa ne duguje! Naravno! uzviknula je, kao da citira neku mušku pjesmu.
I ja sam ustao, ne naglo, već shvativši da više ne mogu sjesti.
Vjerojatno ću ići.
Zadrmao je.
Ozbiljno?
Da.
Znači ćeš sada jednostavno otići?
Ne želim se svađati.
Tko se svađa? Ja razgovaram s tobom.
Pritišćeš me.
Zasmejala se, već zlobno.
Pritišćem? Pripremila sam večeru, očistila stan, čekala te, željela normalan razgovor. A ti to nazivaš pritiskom?
Gledao sam stol. Salate, topli obrok, juhu, sendviče, tri boce vina. Čistu kuhinju gdje je krpa uredno ležala kao vojnic na postrojbi.
Da, rekao sam. Tako je.
I to je bilo najiskrenije što sam tog večeri izrekao.
Biserka je pocrvenjela, zatim se posramila.
Znači sam se trudila uzalud.
Nisam rekao da je uzalud.
Rekao si. Samo drugim riječima. Bojaš se jer ti treba ženaI još večeras, dok sedim u svojim mislima, shvaćam da je najvažniji zaključak biti iskren prema sebi i drugima, čak i kad to znači otvoriti vrata i otići.







