Lada, želiš li se udati?
A ti ćeš li? odgurnuši ruku napuhnutog Mija Zorića, Lada Agapović odmah reagira na pitanje. Mijo se nasmiješe, grubo otkriva zube i gleda Ladiine obilne obline.
Pa, slažeš li se? Mijo se nastoji približiti Ladi. Ajde, da se bacimo na njive malo se naslonimo
Lada ne razmišlja dugo i gura Mija pravo u grm njivskih trnovitih čička, gdje on sletí kao helikopter, smiješno mašući rukama. Odmah se ori smijeh u kafani gdje se okupila mlada društva.
Ej ti, curice, izbijegavši iz grma i trljajući mišićno mjesto, Mijo spusti sputa pod Ladiine noge, ispoljavajući bijes, misliš da se smijem to su oni koji se smiju tebi
Lada se okreće, uznemireno stisnuvši usne. Prijateljica Nataša stavi ruku na njeno rame. Pa, Lado, ne znaš li Mija? Jedino ga zanima da se šali.
Lada se nasmiješi. Ne planira plakati, navikla je već na takve šale. I shvaća: Nataša lako smiruje, Nataša je snažna djevojka, ali uz Ladu je ko vrba uz oluju.
Idemo, film uskoro počinje, pozove Nataša, i zajedno s ostalima kreću u polumračni seoski dom kulture.
Pažljivo držeći haljinu, sjede na škripave drvene stolice dvadesetogodišnjeg sela Križevci. Udobnost malo, ali užitak filma obiluje.
Lada uzdahne gledajući vitke heroine na ekranu.
Evo, starija sestra Marija drugačije je građena od nje. Otac, pačim, mršav je kao i on. I mlađi brat Kolja čvrst je kao stup. Majka im je puna, pa je Lada naslijedila njenu krzno. Iako Ladiina majka Klavdija ne pati od pretilosti, upravlja se spretno, nikad ne umara se, a s ocem im je uvijek bilo dobro. Gledajući ih, čini se da je savršeni par: on mršav, visok, spor, a ona obilna i brza, a ipak narod kaže da su dva čizma para.
Lada uzdahne, pomišljajući da nema para u selu, ni izvan njega.
U nedjelju djevojke pozovu Ladu u gradski centar, gdje će uskoro stići teretni kamion s kolica. Smješteni će se u drvenu kolibu s klupama, a na neravnim kamenom pločnicima skačeš kao loptica.
Došli su do samog centra, do zgrade gradske vijećnice i trga obasjanog suncem, a iz zvučnika odjekuje glazba po cijelom kvartu. Nedaleko je bačva s domaćim kvasom tamo trče djevojke, smiju se, zuje od sunca, radujući se ljetnom danu.
Pogledaj, kakva je pufnica, čuje Lada. Želi misliti da to nije ona, ali među prijateljicama nema druge poput nje. Okrene se, a ispod drveta u sjeni stoje dva mladića. Jedan zamišljen, u svojim mislima, drugi s podsmijehom gleda Ladu od glave do pete i ponovno potiskuje svoj zamišljeni prijatelj.
Lada priđe bliže prijateljicama, želi se skloniti od tih razapetih pogleda, jer zna da takav pogled može samo štipati, stegnuti, pa nasmijati se.
Djevojke, hoćemo li još stići na ples! najavi Nina.
Već je večer kad se vraćamo kući?
Stići ćemo! Ujak Vaso kaže da će nas pokupiti iz kulturnog doma. Idemo ili ne?
Idemo!
Ples u gradskom domu kulture nije kao klub, gdje svi neudani pričaju šale. Glazba je najčešće jedna harmonika. Ali ovdje su bijele stupove, gomila ljudi, drugačija glazba. Orkestar iz regije dolazi samo za svečane prilike.
Lada se nasmiješi uz rub plave haljine, sretna što je odabrala baš tu, i trči za djevojkama.
Niko joj neće ponuditi ruku, to zna. Ali djevojke odmah zaplesu, kruže, nasmijane i sretne.
Stoji uz zid, a čini se da netko gleda. Zašto ne bi gledao? Njezina smeđa kosa u dvije pletenice, šiljasti nos i rumene obraze, a u očima svijetli toplina i sklonost neispunjenoj sreći.
Možda i mi možemo plesati zašto čekati
To je onaj koji je stajao na trgu pored nasmijane duše Lada ga odmah prepozna.
Mogu li? klimne ona.
On, viši od nje, tiho ga pita: Kako se zoveš?
Lada, Lada Agapović.
Ja sam Stjepan.
Odakle si?
Iz Berislavca.
Ah, blizu je.
Gdje živiš?
Sad ovdje.
Prije?
U gradu sam učio, radio.
Pogledao je Ladu do automobila, htio nešto reći, ali se suzdržao. Lada pomisli da mu je dosadno, zato joj priđe.
Vidim da si bila kod pufnice, reče njegov prijatelj Jure.
Zašto joj to ime? Ima ime! nasmije se, zovajući je Lada.
Oh, Stjepane, zaljublio si se
Što odmah zaljublio? Samo je lijepa djevojka, šarmantna i mila čini se i dobra.
Stjepo, ne uzrijedi, to su šale. Ali ozbiljno, hoćeš li opet dogovoriti susret ili ćeš ostati sam?
Nisam sam, imam Valu i Vovka, moram ih podići. Djevojka zašto bi djevojka trebala brinuti se o dječacima, ona će imati svoje.
Stjepan promaše kosu, pozdravi prijatelja i ode kući. Odrastao je ovdje, otišao na studij. Majka, s dva mala djeteta, pomagala je kako može. Prije godinu dana majka mu je preminula. Šokiran, vratio se kući; sestra i brat prišli su mu: sedmogodišnji Vovko zagrlio ga za koljena, a desetogodišnja Valu uzela za ruku, ne želeći ga pustiti.
Došla je teta Zorica, majčina prijateljica, glasno vrišteći za siročad, a zatim suzama obriše lice i kaže Stjepanu: Trebaš se oženiti, Stjepo. Sada si za njih glava i hranitelj Oženiti se moraš s gospođom koja već ima dijete, da bude ravnopravno. Znam djevojku, mlađu od Vovka, ti si stariji, pa će ti odgovarati. Možda ti se sjećaš, Serafina Kovač.
Znam je, ali ne sad, reče Stjepan, Serafina mi ne leži.
Pa, Stjepane, nemaš izbora, djevojka te neće uzeti. Razmisli, zašto bi se zavezala za tebe kad može naći nekog drugog
To je Valu i Vovko?
Ne hvati se riječi, omekša gošća, tako život ide.
Neću, teta Zorice, sam ću se snaći.
Pogledaj, Serafina se ne bi usudila, a s djecom bi ti bilo lakše.
Stjepan šuti, ne želi se svađati. Kasnije hoda kući, razmišlja o tom razgovoru i želi da i Lada iz Berislavca bude uz njega. Kad je Lada prišla automobilu, gledala ga je, čekajući nešto, možda poziv ili obećanje, ali Stjepan šuti. Nije se usuđivao. Nije bila udate, pa zašto bi brinula o tuđoj djeci a za Stjepana braća i sestre su zauvijek.
—
Lada je sve dane razmišljala o sivim očima stidljivog mladića i kako ga ne zna, a ipak želi ga vidjeti. Evo, pomisli Lada gledajući se u ogledalo, pufnica je pufnica. Neka Nataša ponekad kaže pufnice s ljubavlju, ali ipak je gorka.
U sljedeću nedjelju, kad su djevojke zvale u gradski centar, Lada odbija. Što bih ja tamo radila?, pomisli, sjetivši se Stjepana. Da me pozove, odmah bi došao, ali on šuti.
Od ponedjeljka posla na polju ima puno, a djevojke, iscrpljene, padaju na travu, neke sjede, druge leže.
O, Lado, zaboravila sam, potrčala Nataša, spuštajući se pored prijateljice, šapne: Moram ti reći ono, onaj mladić koji je bio na plesu prošli put, zove te za sljedeću nedjelju. Orkestar će doći, i on te zove.
Me?
Da, tebe. Došao je i pitao se zašto nisi došla.
Pa svi ćemo ići.
Svi ćemo, ali on čeka te.
Lada osjeti kako se lice crveni. Prvo se razveseli, pa pomisli: Možda će me, kao Mija Zorić, pozvati na njivu ili želi se samo zabaviti.
Tako živi cijeli tjedan.
Na trg nisu išle, niti na ples. Odvojivši se od prijateljica, Lada i Stjepan nađu mjesto u zasjenjenom parku na klupi.
Htio sam te odmah ponovno vidjeti, prizna Stjepan držeći kapu, uzbuđen. Ali pomislio sam da ne želiš možda već imaš mladoženju.
Nemam mladoženju.
Ni ja nemam mladenku, kaže i posramljen. Ali imam djecu.
Lada ga pogleda iznenađeno: tako mlad, a ima djecu
Mlađa sestra i brat, deset i sedam godina. Oca nema, majke više nema. Sad sam ja njihov stariji. Gleda je u oči, kao da kaže: Evo me. Zato ti nisam ranije pozvao zato što mi se svidjelo.
I meni se svidjelo, šapne djevojka.
Onda sam odlučio: bolje reći odmah, nego kasnije boljeti sve si saznala o meni.
Je li se nešto promijenilo? pita Lada. Sviđao si mi se tada, i još uvijek.
Stjepan, nesiguran, ali uzbuđen, zagrlio je Ladu, nježno je držao i izgovorio zbrkano: Lado, oni su dobri, Valu i Vovko, slušaju me odrast će, imat će svoje obitelji, čast mi je, Lado, oni nisu teški teret.
Stjepo, koji teret? Oni su tvoji mlađi.
—
U jesen obitelj Agapović uredila je vrt, a navečer je postalo hladno pa su zapalili peć u kući. Lada stoji pored drvene peći u plavoj haljini, gledajući sat.
Klavdija uzdahne: Pa, otac, srednja kćer ide u braku. I mladić dobar, samo što ima djecu
Otac, tapkajući stolom, pogleda suprugu: Za takvog mladića, čak i s djecom, naša Lada neće propasti. Podignu će ih i svoje djecu rađati.
O, dolaze! uzvikne Klavdija. Svi, kćer, dolaze zaručiti te.
Lada se odmakne od peći kao list s grane, zaboravi kaput i izleti van, susrećući mladića.
Mlađa sestra Valu i brat Vovko trče prema Ladi, hvataju je za ruke. Ništa ne može reći, samo gledaju u oči sve je rečeno tim pogledom. Imaju Stjepana, a sad i Ladu.
Pustite Ladu, smije se Stjepan, da je zagrlim.
Ajde, ti i ja smo zaručnici! viču djeca, i zajedno idu u kuću. Lada zaboravi stare nadimke, šale i razočaranja, i jedino netko mudro kaže: pufnica.
