Zrinka već dugi niz godina ima jednu neobičnu naviku. Svake godine, dan prije Nove godine, ona odlazi kod vidovnjaka. Živi u velikom gradu, pa nije teško pronaći novu vidovnjakinju.
Problem je što je Zrinka usamljena. Koliko god se trudila upoznati dostojanstvenog mladića, sve je bilo uzalud. Čini se da su svi dostojni dečki već otplovili
Ove godine ćeš sresti svoju sudbinu! objavljuje ozbiljno slijepe vidovnjakinja, gledajući u svjetlucavi kristal.
Gdje? Gdje ću ga sresti? upita Zrinka nestrpljivo. Svake godine čujem isto. Godine prolaze, a svoju sudbinu još nisam susrela.
Preporučili su mi vas kao najjaču vidovnjakinju. Želim da mi kažete točno mjesto! Inače ću vam napraviti lošu reklamu prijeti djevojka.
Vidovnjakinja zamisli oči pod čelom. Shvaća da ima posla s ludo upornom osobom i da se ne može tako lako odvojiti. Zna da ako joj sada ne laže, Zrinka će sjesti do večeri i zadržavati red za sve koji žele čuti svoju sudbinu.
U vlaku ćeš ga sresti! izgovara s oči zatvorenim. Vidim ga jasno visok plavac, izuzetno zgodan. Pravi princ iz bajke
O, bog! uzvikne Zrinka. U kojem vlaku i kad točno?
Neposredno prije Nove godine! nastavlja vidovnjakinja. Idi na željeznički kolodvor. Srce će ti pokazati koji smjer uzeti kartu
Hvala! nasmiješi se sretna djevojka.
Zrinka izlazi iz podzemnice vidovnjakinje, uzima taksi i juri na kolodvor. Dok stoji ispred prozora blagajne, njena energija malo slabi. Gleda raspored, potpuno ne shvaćajući koji vlak da kupi
Reci! reže glas blagajnika, izbacujući Zrinku iz zastoja.
Zagreb tridesetog prosinca. Kupe, izleti Zrinka.
U glavi joj se već smije slika kako sjedi u udobnoj kupe, pije čaj, a zatim se iznenada otvore vrata i on, njezin zaručnik, uđe
Kad se vrati kući, Zrinka žurno pakira najpotrebnije stvari jer vlak polazi kasno navečer
Ne razmišlja o posljedicama putovanja. Ni o tome što će raditi na novogodišnju noć u nepoznatom gradu. Želi samo da se vidovnjačko predviđanje ostvari što prije.
Tako je bilo neugodno osjećati se nepotrebnom, pogotovo u svečanim danima. Svi su se okupljali obiteljima uz božićni stol, razmjenjivali darove. Svi, osim nje
Nekoliko sati kasnije Zrinka sjedi u kupi s čašom čaja. Sve je točno onako kako je zamišljala. Ostaje samo čekati da princ uđe u otvoreni vagon.
Dobar dan! pozdravlja starija dama, bacajući ogromnu kofer u kupe. Gdje je drugo mjesto?
Evo Zrinka, zamagljena, pokazuje na naslon nasuprot. Jeste li sigurni da ste u pravom vlaku?
Naravno, draga, nemam greške, nasmiješi se starica i slegne se na slobodni naslon.
Oprostite, molim vas, da prođem, izleti Zrinka, shvaćajući da je napravila veliku glupost. Dajte mi izlaz! Promijenila sam planove!
Čekaj malo, sakrit ću torbu, kaže starica, ne shvaćajući što se događa.
E, vlak je krenuo, uzdahne djevojka. Što sada?
Zašto si iznenada htjela izići? Zaboravila si nešto? pita žena.
Zrinka ignorira pitanje i okreće se prema prozoru. Shvaća da starica nije kriva, da je sama povukla na sebe neprilike.
U tom trenutku Svjetlana Kovačević izvuče iz torbe tople domaće peciva i ponudi Zrinki.
Vozim se kod kćeri, objašnjava Svjetlana. Sada požurim kući, sin s mladenkom dolaze u posjet. Zajedno ćemo dočekati Novu godinu.
Sretno Pa ja ću vjerojatno novogodišnje dočekati na kolodvoru, uzdiše Zrinka.
Riječ po riječ, Zrinka odluči ispričati starici cijelu priču.
Glupo ti je! Zašto trčiš za tim varalicama? prigovara starica. Naći ćeš svoju sudbinu. Ne žuri. Svakom se nešto pripisuje
Sutradan Zrinka izlazi na peron u gradu koji vidi po prvi put. Ljubazno pomaže putnici da izađe iz vagona i staje, ne znajući što dalje.
Hvala, Zrinka! Sretna Nova ti godina! zahvaljuje se Svjetlana.
I vama! uzrujano se nasmiješi Zrinka.
Žena pogleda Zrinku, ne znajući kako podići raspoloženje jadnoj. Shvaća da nije idealno dočekivati Novu godinu na kolodvoru.
Zrinka, dođi kod mene! iznenada predlaže žena. Ukrasit ćemo jelku, postaviti svečani stol
To je neugodno, zapreši djevojka.
A na kolodvoru je li udobno? nasmiješi se starica. Idemo. To nema nikakve rasprave!
Zrinka ipak prihvati poziv. Svjetlana Kovačević ima pravo vani je zapela snijeg i nema smisla lutati po kolodvoru.
Saša i Liza su već kod kuće, nasmiješi se žena.
Saša gleda kroz prozor kako majka dolazi taksijem. Dječak već stoji uz lift, žuri po tešku torbu s majčinom rukom.
Saša, dragi, nisam sama, imam gošću. Ovo je kćer moje stare prijateljice, Zrinka, žena šapće s namigom.
Super! uzvikuje dječak. Prođite, molim, Zrinka.
Zrinka pogleda visokog plavog mladića i pocrveni. Tako je zamišljala princa u vlaku. Sudbina je, čini se, ponovno izigrala suvu šalu
Gdje je Liza? pita majka.
Mamo, Liza nema, i nikad više neće biti. Ne želim to raspravljati. U redu? mršti Saša.
U redu zapreši žena.
Uvečer svi sjede za stolom i opraštaju staru godinu.
Zrinka, ostaješ li dugo kod nas? nasmiješi se Saša, posipajući joj salatu na tanjur.
Ne, jutros ću otići, izgovori djevojka sa tugom u glasu.
Ne želi tako brzo napustiti taj ugodni dom. Zrinka ima osjećaj da cijeli život poznaje Svjetlanu Kovačević i Sašu.
Ne razumijem zašto se žuriš? iznervira starica. Zrinka, ostani još malo.
Zaista, Zrinka, ostani. Imamo prekrasnu klizalište, sutra navečer možemo ići. Ne odlazi tako brzo, predlaže Saša.
Uvjerila si me, nasmiješi se Zrinka. Rado ću ostati.
Sljedeću Novu godinu dočekuju četvero: Svjetlana Kovačević, Saša, Zrinka i mali Artur
Vjerujete li u novogodišnje čuda?
