Ja sam Krunislav Horvat. Oženio sam se sa dvadeset i četiri godine. Moja žena, Nevenka, bila je dvadeset i dvije. Bila je jedino i kasno dijete u obitelji profesora i učiteljice. Ubrzo nakon vjenčanja dočekali smo dvoje dječaka prava mala oluja a nekoliko godina kasnije i kćerku.
Moja svekrva, Jelka Petrović, otišla je na mirovinu i posvetila se unucima. S njom sam imao pomalo nelagodne odnose; zvao sam je samo imenom i prezimenom Jelka Petrović a ona mi je uvijek odgovarala hladnim Vi, koristeći moje puno ime. Nismo se baš posvađali, ali u njezinoj blizini osjećao sam se hladno i neudobno. Ipak, moram priznati da Jelka nikada nije stvarala konflikte, razgovarala je s poštovanjem i u mojim odnosima s Nevenkom držala je čvrsti neutralitet.
Prije mjesec dana tvrtka u kojoj sam radio u Zagrebu propala je i ostao sam bez posla. Za večeru je Nevenka izrekla:
Nećemo dugo izdržati samo s mojom plaćom i mamom na mirovanju, Kruno. Nađi posao.
Lako je reći nađi posao! Trideset dana sam lutao po pragovima i ništa!
Od bijesa sam podario bocu piva koja mi je stajala pri ruci. Na sreću, svekrva je mirno šutjela, ali mi je bacala pomišljene poglede.
Prije vjenčanja slučajno sam čuo razgovor između majke i kćeri:
Nevenka, jesi li sigurna da je ovo čovjek s kojim želiš provesti cijeli život?
Mama, naravno!
Mislim da ne shvaćaš svu odgovornost. Da je živ otac
Mama, dosta! Volimo se i sve će biti u redu.
A hoće li djeca imati što? Hoće li moći osigurati?
Hoće, mama!
Još nije kasno razmisliti, Nevenka, razmisli. Njegova obitelj
Mama, volim ga!
Ah, da ne moramo lupati po laktima!
Došao je čas da grize, izrekao sam s blagim osmijehom. Svekrva nas je gledala kao da gledaju u vodu.
Nije mi željela ići kući. Činio se mi da me Nevenka tješi lažno, govoreći: Sutra će sve biti u redu, dok je moja majka uzdahnula i tiho osudila, a djeca su se s iskričavim pogledom pitala: Tata, našao li si posao? Slušati i gledati sve to opet i opet bilo je nepodnošljivo.
Prošao sam se uz obalu Rijeke, sjedio na klupi u malom parku, a kasnije navečer otputovao na vikendicu u Istri gdje smo provodili ljetne mjesece od svibnja do listopada. Na vikendici je svijetlilo jedno svjetlo u spavaćoj sobe Jelke Petrović. Tiho sam se provlačio po stazi, zavukao zasjenicu, a zavjesa se lagano pomaknula. Sjeo sam na drvenu klupu.
Jelka je izvirila:
Nevidi li Kruno da dugo nije kod kuće. Zvala si, Nevenka?
Da, mama, broj nije dostupan. Vjerojatno opet nije našao posao i svugdje se mota.
Glas joj se otopio ledom:
Nevenka, ne smiješ tako govoriti o ocu naše djece!
O, mama, stvarno? Samo mi se čini da Kruno ne traži posao i da samo sjedi na mojim ramenima već mjesec dana!
Po prvi put u šest godina čuo sam Jelku glasno lupati po stolu i podići glas:
Ne smiješ! Ne smiješ tako govoriti o mužu! Što si obećala kad si se udavala? u bolesti i u nevolji! biti uz njega i podržavati!
Nevenka je šaptala:
Mama, oprosti. Samo se ne brini, dobro? Umorna sam, iscrpljena. Žao mi je, draga.
U redu, idi spavati, Jelka je umorno mahnula rukom.
Svjetlo je ugaslo. Svekrva je šetala po sobi, pomičući zavjesu, gledajući u mrak, a onda podignuvši oči prema nebu, iskreno se prekrstila:
Gospodine, milosrdni i sveprisutni, spasi i sačuvaj oca mojih unuka, muža moje kćeri! Ne dopusti mu da izgubi vjeru u sebe! Pomogni mu, Gospode, mojom sinu!
Šapnula je i križala se, a suze su joj nizle po licu.
U meni se podigla vruća kugla. Nitko nikad nije molio za mene! Ni moja majka, stroga žena koja je cijeli život radila u općinskom odboru, ni otac koji je nestao kad mi je bilo pet godina. Odrastao sam u vrtiću i školskom domu, zatim u osnovnoj školi i školskom programu. Nakon fakulteta odmah sam se zaposlio majka nije tolerirala lijenost i smatrala je da sam dovoljno sposoban da se sam izdržim.
Vrućina je sve više rasla, ispunjavala me i izbijala kroz nevoljene suze. Sjetio sam se kako Jelka svakog jutra rano ustaje i peče kolače koje ja volim, kuha ukusne juhe, a njeni štrukli i sarme bili su pravo čudo. Brinula se o djeci, čistila kuću, sadila u vrtu, pravila pekmez, kiselim krastavcima i kupusom za zimu, te raznim drugim kiselišama
Zašto nikada nisam cijenio to? Zašto nikada nisam pohvalio? Samo smo Nevenka i ja radili i rađali djecu, misleći da je to sve što treba. Ili sam to ja tako mislio? Sjetio sam se jedne večeri kad smo cijelom obitelji gledali televizijski program o Australiji, a Jelka je izrekla da cijeli život sanja posjetiti taj tajanstveni kontinent. Ja sam se nasmijao i rekla da je previše vruće, da im neće dopustiti da uđu u ledeni oklop
Još dugo sam sjedio pod prozorom, držeći glavu u rukama.
Ujutro sam s Nevenkom spustio na verandu na doručak, pogledao stol kolače, pekmez, čaj, mlijeko. Djeca su se smijala i sjajila u očima. Podignuo sam pogled i nježno rekao:
Dobro jutro, mama!
Jelka je podrhtala i, nakon kratke pauze, odgovorila:
Dobro jutro, Krunice!
Dvije sedmice kasnije našao sam posao, a godinu dana kasnije poslao Jelku Petrović na odmor u Australiju, usprkos njenom žestokom otporu.
