Kad su Matei na useljenje poklonili crnog britanskog kratkodlaka, bila je u šoku samo par minuta
Skromni jednosobni stan u starom dijelu Zagreba, koji je jedva uspjela skupiti, još nije bio opremljen. Imala je i druge brige koje su tražile njenu pažnju.
I odjednom mačić. Kad je prešla šok, pogledala je u njegove jantarnožute oči, uzdahnula, nasmijala se i upitala onog koji je donio gosta:
Je li to mačak ili mačka?
Mačak!
Dobro, mačak, zvat ću te Baršic, obratila se prema malom krznu.
Mali je otvorio usta i tiho skvrčio Mijau
*****
Ispostavilo se da su britanski kratkodlaci stvarno udobna bića. Treću godinu zaredom Matea i Baršic žive skroz u skladu. Tijekom zajedničkog života otkrila je da Baršic ima tople osjećaje i veliko srce.
S radošću je dočekuje s posla, grije ju dok spava, gleda s njom filmove, skuplja se uz nju, a kad čistimo, maše repom po podu.
Život s mačkom zasvijetlio je u šarene boje. Lijepo je kad netko čeka kod kuće, s kim se može i nasmijati i posplaći. I najvažnije, razumije te i na pola riječi.
Čini se da sve ide u zlatnom krugu, ali
U posljednje vrijeme Matea primjećuje bol u desnoj strani. Prvo je mislila da se samo preokrenula i napet mišić, pa je okrivila masnu hranu. Kad je bol postala jača, otišla je kod liječnika.
Kad je liječnik objasnio dijagnozu i što je predviđeno, Matea je cijelu večer plakala, zakopana u jastuk. Baršic, osjećajući njezinu tugu, tiho se prilegao i pokušao je umiriti melodičnim predenjem.
Dok je Baršic prede, Matea je nesvjesno zaspala. Ujutro, pomirivši se s činjenicom, odlučila je nikome iz obitelji reći o bolestima, da ne dobije sućut i neugodne ponude pomoći.
Ipak, imala je i kapljicu nade da liječnici mogu poraziti bolest. Ponudili su joj tečaj liječenja koji bi mogao poboljšati stanje.
Tada je nastalo pitanje gdje smjestiti mačka. Duboko u duši, prihvaćajući mogućnost tragičnog završetka, odlučila je naći Baršicu novi dom i dobre vlasnike.
Na internetu je objavila oglas, navodeći da traži odgovorne ruke za svog predivnog mačka.
Kad je prvi zainteresirani nazvao i pitao zašto želi ostaviti odraslu životinju, Matea, ne shvaćajući zašto, rekla je da je tijekom trudnoće razvila alergiju na mačju dlaku.
Tri dana kasnije Baršic je u transporteru, sa svim svojim stvari, krenuo prema novim vlasnicima, a Matea je ušla u bolnicu
Dva dana poslije nazvala je nove vlasnike i pitala za Baršica. Stotine puta su se ispričavali i rekli da je mačak isti taj večer pobjegao i da ga ne mogu naći.
Prvi poriv bio je pobjeg iz bolnice i potraga za mačkom. Čak je zamolila medicinsku sestru da je pusti, ali je ona strogo odbila i naredila da se vrati u sobu.
Sosijanka u sobi, primijetivši Mateinu uznemirenost, upitala je što se dogodilo. Matea, gorčeplavo, sve joj ispričala.
Čekaj malo, dušo, rekla joj mršava starija gospođa, sutra dolazi jedan liječnik iz Zagreba. I ja imam lošu prognozu, sine se brine, on je uspješan poduzetnik, odlučio je da me prebaci u drugu kliniku, a ja sam odbila. Neka ti taj liječnik dođe i pogleda, možda nije tako strašno, govorila je Matei, milujući joj rame.
****
Iz transportera Baršic je shvatio da je u nepoznatoj kući. Netko mu je nepoznat pružio ruku da ga pomazi
Nervoza mačke nije izdržala, pa je šapom udario ruku i otplatio se u mračni kut.
Pavle, nemoj ga još dirati, da se privikne, čuo je Baršic mekan ženski glas, ali to nije bila njegova nova vlasnica.
Srce mu je tiho zakucalo, misli su se razbijale, duša je bolovala. Kako je moguće da je vlasnica predala mačku nepoznatim ljudima, zašto ga je ostavila?
Jantarnožive oči pretraživale su sobu uplašeno. Uočili su otvoreni prozor. Crnim bljeskom Baršic je proletio kroz sobu i skočio van!
Sreća je bila da je to bio tek drugi kat, a ispod prozora bio je njegovo omiljeno travnjacište. Od tamo je započeo povratak kući
*****
liječnica se pojavila pred Mateom u liku simpatizirane žene oko četrdeset godina. Predstavila se kao Marija Pavlić, pažljivo prošla kroz karton liječenja, pa je Matei ponudila da legne na kauč i okrene se na lijevu stranu.
Dugo je pregledavala, kucala po opremi, pitala gdje boli i kakav je bol. Zatim je još jednom pročitala karton i ponovila manipulacije na nekom medicinskom aparatu.
Matei ništa dobrа nije očekivala. Vratila se u sobu gdje je već ležala susjedska djevojka.
Pa, što su ti rekli, dušo? upitala je.
Još ništa, rekli su da će još netko ući u sobu.
Razumijem. A meni, nažalost, potvrdili su dijagnozu, tiho je rekla žena.
Žao mi je i hvala vam na svemu, odgovorila je Matea, ne znajući kako utešiti osobu koja zna da će uskoro otići.
Pola sata kasnije u sobu je ušla Marija Pavlić s još nekoliko liječnika.
Imam dobre vijesti, Matea. Vaša bolest se uspješno liječi, već sam propisala terapiju, dva tjedna odmora i uskoro ćete biti zdravi, rekla je s osmijehom.
Kad su liječnici otišli, susjedska djevojka je rekla:
Sjajno, drago mi je da sam uspjela napraviti još jednu dobru stvar prije odlaska. Budi sretna, dušo.
*****
Baršic nije imao vodilju zvijezdu, niti je znao za nju. Samo je slijedio mačju intuiciju. Put kroz trnje do zvijezda bio je pun opasnih avantura i smiješnih situacija.
Nikada ne poznavajući ulice, plemeniti britanski mačak jednim danom se pretvorio u opasnog grabljivca s oštrim instinktima.
Izbjegavajući bučne ulice i promet, skakajući, pušući i letjeti iznad zemlje (barem mu se tako činilo dok je bježao od pasa), brzim usponom na drvo, krenuo je prema svom cilju
U jednom malom, tihoj dvorištu, dok je zvuk bliske ceste odjekivao, sreo je lokalnog mačjeg bossa.
On ga nije dugo promatrao, odmah je prepoznao Baršicu kao stranog. Glasnim mjauom napao je britanca, koji se, pretvoren iz dostojanstvenog aristokrata u razrjepanog bossa, nije povukao.
Sukob je trajao kratko. Lokalni mačji šef se posramio i sakrio u grmlje, ostavljajući samo malo oštećeno uho.
Kao što bi se i očekivalo, mač je samo hvalio svoje ego, pokazujući tko je gazda. Baršic je nastavio put kući i ništa ga nije moglo spriječiti.
Put do doma se nastavio. Sjećajući se dalekih predaka, naučio je spavati na granama, birajući one s udobnim čvorovima za odmor.
O, Bože, kako je sramotno, ali Baršic je naučio jesti iz kontejnera i kraći hranu od drugih dvorišnih mačaka koje su ih napajali suželjni stanari.
Jednog dana naišao je na skupinu pasa. Gurnuli su ga na slabiju granu i lajali, pokušavajući ga dohvatiti.
Ljudi koji su se okupili zbog buke otjerali su pse. Jedna žena odlučila ga je uzeti. Zalama ga komadom ukusne kobasice.
Glad i strah zamaglili su Baršicu, pa se spustio do žene, dopustio da ga pogladi i podigne na ruke. No
Kad se zagrijeo i uzasuo, sjetio se cilja, skočio je iz zgrade i prokliznuo kroz otvorena vrata stepeništa, nastavljajući put kući
*****
Nakon što je izboljela iz bolnice, Matea se vratila kući. U glavi su joj još odjekivale riječi žene koja joj je željela sreću. Naravno, bila je presretna što dijagnoza nije potvrdjena i da je zdrava.
Ali srce je bolelo za Baršicima. Nije mogla zamisliti kako će ulaziti u praznu sobu bez nekoga tko će je dočekati.
Ušla je u svoj stan, odmah nazvala one koji su joj posudili Baršica i zatražila točnu adresu. Kad je stigla do njih, saznala je kako je Baršic pobjegao i odlučila pratiti njegove tragove.
Rekli su joj da je to nemoguće, da su prošla dva tjedna, da mačak na ulici teško preživljava, ali ona nije htjela vjerovati.
Matea je hodala pješice, provjeravala sve dvorište, prozore, garaže. Pokušavala je razmišljati kao mačak koji nikad nije bio na ulici. Zvala je Baršica, gledajući kroz mračne prozore podruma.
Kad je stigla do zgrade, shvatila je da je mačak nestao bez traga. Nemoguće je da bi on, nepoznajući grad, stigao ovdje nakon dva sata hoda.
Ušla je u svoj dvorište, oči pune suza, duša teška. Kroz maglu je ugledala crnog mačka kako se približava s druge strane pločnika.
Crni mačak zasvijetlio joj je u glavi. Stala je, pogledala i shvatila. Skočila je s mjesta uz vrisak: Baršic!.
Mačak nije potrčao prema njoj jer nije imao snage, sjeo je, mrmljajući od radosti, i tiho spiknuo: Stigao sam!.
Prijatelji, ako vas zanima još priča, ostavite komentar i lajkajte. To nas potiče da pišemo dalje!
