Kakva unuka ti je, Vasilije Domiću, crnokoska i bijelozubna?
U čijem si krstu? Nije li to tvoja?
Kako bi mogla biti moja, gospodaru? Pa upravo je moja Jednom u generaciji takva rođene se, a već toliko godina prođe Sin moj, Arkadije, ima unuku, a meni će tek pravu unuku biti.
Ali, Vasilije Domiću, kod vas su sve bijelokose Ja vas, Evsejeve, sve poznajem, bili ste radnici mog djeda Vaši preci vjerno su služili
Bili su, gospodaru, ali otkud mi se ovi crni oči? Služio sam barunu, a pradjeda moj je bio narečnik, djed, otac i ja
Sine, pošli u grad. Vlatko je kočijaš kod barune, koja je bogata, lijepa i djecu je odgajila.
Semjon je narečnik u trgovini, također dobro živi i planira otvoriti svoj dućan.
Arkadije, djed Ane, bio je vojnik, dospio do čina, nagrade je skupljao, knez ga hvalio i pomogao mu u napredovanju.
Arkadije dobro živi, gospodarstvo drži čvrsto.
Sin mu je udala Antona na dobru djevojku, pa su dobili Anjku, svima radost.
U mom rodu djevojaka rijetko uglavnom sinovi ali kad se rodi jedna, sigurno je takva kakva je Anjka
Eto tako, gospodaru
Sjedi starac Evsej i skuplja mreže, a pored njega se okreće crnokoska djevojčica, vitke ruke, tanke prste, ljepota neviđena, čudo, a ne dijete.
Pored stoji mladi gospodin, Sergij Sinić, oči mu ne mogu odvojiti od Anjke.
Anice, hoćeš li se udati za mene?
Još sam mala, gospodaru
Naravno, kad odrasteš, doći ćeš?
Kad ja porastem, ti ćeš biti star. Što tražiš od mene? Ja ću za mlađeg.
A za koga? Našla li si već?
Ne, još nije vrijeme, baka Ljubica mi je rekla da ću shvatiti kad dođe
Govori kao da je već odrasla, oči ozbiljne.
Baka Ljubica? Vasilije Domiću, tko je ona? A nije li Arkadijeva žena iz naše sela, Vlatka? Što je to Ljubica?
Ah, gospodaru ne slušajte je, šapće bez smisla, dijete još
Gospodaru, mogu li igrati s Kekcom? djevojčica odjednom postane dijete, potrčala je stazom do rijeke, utrku s gustom lovačkom psom barune, po imenu Kekec.
Kako zna ime psa? Vasilije Domiću?
Ne znam, možda ste ga ispustili, ili je netko rekao
Danas sam ga donio
Gospodaru, budite mudri, ne izmišljajte što ne postoji, djevojčica vas varlja
Djevojčica veselo trčkara uz obalu, dok Kekec šarena španjelka trči oko nje.
Ta priča zagorjela je u srcu Sergija Sinića, mladića koji, poput svih svojih vršnjaka, volio je mistiku, pisao je poeziju i bio je pravim šarmantom.
Sljedeće jeseni susreli su se ponovo Anka s djedom u šumu brala gljive, a Sergij šetao je s Kekcem.
Hoda gospodin, recitira stihove, a Kekec, prije na nogama gospodara, naglo skoči naprijed, ušima drhteći.
Kekeci, Kekecu, čuo je Sergij dječji glas.
Prošao je stazom, vidio psa kako leži na leđima i maše šapama dok ga Anka gleda.
Dobar dan, Anjko.
Dobar dan, Sergije Siniću
Sama?
Pa za djeda gljive berem.
Uputili su se zajedno prema djedovom kolibu.
Pa, Anjko, još si odlučila? Hoćeš li mi se udati?
Ne, gospodaru, druga ti je sudbina. Na tuđem zavičaju ćeš živjeti, tamo ćeš naći svoju sreću, a ja ću ostati ovdje.
Zašto?
Sretni ćemo se kad odrastem, ali naš susret bit će težak i rastanak još teži.
Kakve strasti, Anjko.
To ne ja, to baka Ljubica govori
A tko je ova Ljubica?
Šešir. Prije dosta, moja baka je dječak samo nastavlja trčati i igrati se s Kekcem.
Vasilije Domiću, nije li ti priča o rodu zaboravljena? Zašto rođaju takve djevojke kao Anja?
Ah, to sjedi na panju starac, smiješi se zašto ti treba Sergij Sinić, koji nije ni iz našeg roda Ipak
Ne znam, stalno mi vrti u glavi, ne da mi mir, želim znati.
Pa, poslušaj.
U davna vremena, otprilike u ovo vrijeme, na susjednim prostorima zaustavio se romski kamp pjevao, plesao, svirao.
Dobar je bio barun, jako je volio Rome, bogat je bio, pa ih je pozivao u svoj dom i sam išao k njima.
Jedna romska djevojčica upala mu je u oči djeca, a ljepota joj je bila neod svijet. Oči razigrane, usne šarene, zubi poput bisera, kosa čitav vreteno pod svijetlom maramom, odeća u šarenom uzorku.
Kad bi plesala, vjetar bi se okrenuo, a kad bi pjevala, suze bi pale po lica ljudi.
Nazivali su je Šešir, vješticom, iako je bila samo djevojka iz kampa, a Ljubica joj je bila rođena takva zvučna i šarmantna.
Barun se zaljubio, otišao je k ocu, tražio da mu da ili proda.
Kako to mogu dati ili prodati, barune? iznenadio se starac Zurel, ti, barune, romi su slobodni narod, ne mogu ja djetu nametnuti, neka ode ako hoće, a ako ne, izvinjavam se Idi i sam razgovaraj s njom.
Ljubica se nasmijala glasno, kao da lišće drhti.
Što, barune, ja sam ti za unuku dobra Kako mi možeš tako nešto predložiti?
Barun, kao da je poludio, kleknuo je, hvata ju za suknju i želi je poljubiti.
Novce bacao lijevo-desno, htio joj se podići.
Dođi sa mnom, upoznat ću te s caricom, predstaviti na dvoru.
Zašto bih ja, barune?
Živjet ćeš u dvorcu haljine kao carice, cipelice, zlatni kočij sve za tebe.
Ne trebam, ja sam i sama carica, samo sam pastir, ne treba mi dvorac, cipele i kočija.
Što najviše uzeti ćeš mi slobodu, zatvoriti me u zlatni kavez Ne, barune Odlazi, a ne odeš zgrijećeš se Uzet ću te najdragocjenije od svega.
Odlazi, barune, požalit ćeš
Barun nije slušao.
Romci, videvši da je barun opsjednut Ljubicom, jedne noći se spakirali i odletjeli. Barun je jureći ih došao, s jandarmima, optužio kampaše da su ukrali konje.
Vrištanje i glasovi razliježu se nad kampom, a barun, s ludim očima, nudi ljude za Ljubicu.
Izašla je djevojka, naredila da pustite Rome, kaže da će pješačiti, a barun ga prati, a ona pjevajući.
Starci su pričali da su za njom ptice dolazile, leteći rojem, dok su došli do imanja, odjurile, cvrkućući. Ljubica je pogledala baruna, namignula, nasmijala se
Pa, barune rekla je upozoravala sam te, nesreća će te snaći, previše si me iskoristio Uzet ćeš ono najdragocjenije, a mogao si i svoje želje zadržati, sve bi bilo drugačije, ali je kasno, barune, ništa ne možeš promijeniti
Barun je gubio razum, zaljubljenost ga je progutala.
I počeo je fešte, trošio novac, organizirao balove, hranio i napojio sve. Ljudi dolazili su izdaleka da pogledaju što mu je novo. Neki su ostajali, pisali pjesme, posvećivali Ljubicu.
Kad ću postati tvoj suprug? pitao je barun.
Još nije vrijeme odgovorila je malo si me zabavljao.
Ljubica se zabavljala velikim stilom. Natjerala je baruna da podijeli bogatstvo seljanima, prašnjivavši novcem, kakav lud je. Kraljice su dolazile, ali on ih je izbacivao.
Jednog dana došao je sin baruna, Vjeko. Nezakonski sin, ali priznat barunov, nasljednik svega što je preostalo došao da otac učini pravim putem
Eto, došao mi je moj čas rekla je Ljubica barunu
Dva tjedna kasnije djevojka se vratila u stepu, da se vrati u svoj kamp, a Vjeko je išao za njom.
Ljubica je čekala svoj sat i onog koji će joj postati muž.
Ne idi moli ludak.
Ne, barune, upozoravala sam te, a ti me nisi slušao uzet ću najdragocjenije od tebe.
Sin pusti sina, to je jedina vrijednost koju imam.
Ja ga ne zovem, barune, ne vodim ga za ruku, sve ide pošteno, po ljubavi kriva sam upozoravala sam.
I otišli su u noć, u stepu, u tamu, tamo gdje romske vatre gore, a šatori s djecom stoje
Što je s barunom, Vasilije Domiću?
Što, poludio je, pradjed ti je bio susjed, brinuo se za njega.
Nekoliko godina kasnije, pojavio se Vjeko, s njim sin i mala djevojčica tamnokoska, djeca od te Ljubice.
Pradjed vaš, Sergij Sinić, udomio je tada mog prapradjeda, Vladimira Domića, učinio ga narečnikom, pomogao djeci. Tako smo se nastanili kod vas, barune
Što se dogodilo s Ljubicom? upita Sergij Sinić, zašto je Vjeko došao sam, a ona ne?
Tko zna? Čini se da je umrla nitko nije vidio da je našla drugog Roma
Nije istina, Ljubicu nitko nije našao glasnuče Anjka, njegovu ženu je jako voljela, moć joj je bila data, on ju je držio, ne pustio na slobodu, pa je rano otišla. Vjeko je htio djecu podići u dobrim uvjetima, ali ne može bez voljene
Starac šuti, ne odgovara prawnuci.
Jednom u generaciji rađa se djevojka, sve s Ljubicinom snagom, iako ne toliko velika, a baka ju je obilno darovala razmišlja starac.
Nekoliko godina Sergej Sinić i Anjka se izgubili, ponekad se sjeća obitelji Evsejev, našao je i papire koji potvrđuju da su zemljišta desno od njegovog dvora pripadala obitelji Eliševa
Starci su umrijeli, Sergij je zakoračio u nove ideje
Promjene u zemlji su počele, ali ne po njegovoj volji.
Uhapsili su ga i prijatelje u bivšem dvorcu brata Serđija, sve su ih tamo zadržali po naređenju velikog zapovjednika.
Sergije Siniću, barune čuo je noću dječji glas uz prozor. Djevojka stoji, ljepota neopisiva, u mjesečini blista. Sergije Siniću šapne tiho idemo, tiho, pola sata imamo, onda će se čuvari probuditi.
Išli su Sergij i prijatelji za njom.
Poveo ih je u špilju, o kojoj Sergij nije ni znao.
Moj narod se ovdje skrivao stoljećima, kad dođete, ne bojte se pomoći ću.
Anjko? Anica kakva si postala
Što barune, sviđaš mi se nasmijala se, kao da je već odrasla.
Sviđaš mi se, Anja
Sjeti se, barune, legendu obitelji
Djevojka pomogla je Sergiju i prijateljima da dođu do luke, spojila ih s pravim ljudima i pomogla da pobjegnu preko granice.
Anjko, pođi sa mnom, postala si mi više od poznanice.
Ne mogu, barune nije moja sudbina. Otiđi, dugi život ti želim.
Anče, pođi, samo kao mlađa sestra, molim te
Ne, Sergej moram ostati ovdje i proći svoj put, zbogom barune.
U izbjeglištu nacrta je Sergij olovkom lik Anjke i pokazao jednom slikaru, a on joj naslika portret.
Vjenčao se Sergij, volio je ženu, ali sliku Anjke nosio je u srcu, volio je čistom, neukaljenom ljubavlju.
Svi su misliliKada je sunce konačno izblijedilo iznad Dalmacije, Sergij je podigao čašu vina, nazdravio Anji koja je, iako daleko, uvijek ostajala najdraža inspiracija njegovih pjesama.
