Zadnja šalica kave
Napokon, prvi put ovaj mjesec, snijeg je gusto počeo padati, baš kako treba. Nije to bilo nešto sitno, što tek malo prekrije blato ili tanko zalijepi drveće i ograde, već pravi, gusti snijeg, kao da je neka baka iz svog oronulog škrinjica istresla staru perinu, onu što se čuva za posebne prilike. Ili kao kad domaćica uoči blagdana rasipa obilje brašna po stolu prije nego na njega spusti toplo, mekano tijesto…
Crne pruge zemlje iznad cijevi centralnog grijanja, siv asfalt u blatnjavim lokvama sve je to prekrivala meka, čista plahta, čista poput vjenčanice i srca svježe udane mladenke.
Pred restoranom u centru Zagreba, čija je terasa bila ukrašena tradicionalnim lampicama i crvenim cvjetovima božićne zvijezde, a stepenice pomno pometene, protezala se poprilična gužva. Garderober Ivan, mršavi, visoki dečko s vječno rumenim obrazima od nelagode, jedva je stizao primati kapute, jakne, bunde, kabanice i šale, zapetljavao se u duge rukave skuplje odjeće, još jače crvenio, ispuštao kape i rukavice, izvinjavao se, mumljao. Činilo mu se da gosti negoduju zbog njegove nespretnosti ili barem on to tako osjeća, premda su svi već mislima za svojim stolovima, u svojim svečanim haljinama, s biranim naušnicama i manžetama, zadovoljni jer je sve već dogovoreno. Pred njima je slavlje, a Ivan je tek mala, ali važna prepreka do cilja.
Ma što je ovo? Red ko za šunku pred Božić! Dečko, ajde brže malo! prigovarao je jedan ogulinski brkati gospodin s trbuščićem, pristojno skrivenim ispod sakoa.
Njegova žena, očito navikla na njegovu ćud, stalno ga stišava, ispričava se Ivanu.
Ma znate, umoran je Teška godina bila. I glava mu puca mrmljala je dok je razmazivala kremu po rukama, sve ponavljajući oprosti Denis, smiri se, molim te, ljudi gledaju!
Pa neka gledaju, što me briga! Zapamti, Galina! Sad se posjetitelj nagnuo preko pulta i zgrabio Ivana za manžetu, njegovo bijelo košulju, koju mu je jutros ispeglala teta Anica, kod koje živi već skoro tri mjeseca. Sebe ne dam gaziti nikom, pa ni takvima, jasno?
Ivan u sebi ponavlja: Da, shvatio sam. Nije prvi put da čuje kako je beskoristan. Otac mu je uvijek govorio da ne vrijedi ništa, da samo troši tuđe kune, da ni za što nije sposoban.
Još uvijek mu u ušima odzvanja očev ciničan smijeh s drvene stolice u njihovoj maloj, mračnoj kuhinji: Ajde, ti si samo za jesti kruh, Ivane! Ni u srednju te nisu primili, ni tamo A to je kao za one s dna!
Nije uspio proći. Htio je, pripremao se, ali kad je došao na prijemni, sve mu se zamaglilo. U glavi je zujalo, srce tuklo prebrzo. Nije se mogao sabrati. Samo je želio iščeznuti, propasti u tamu, u hladnu, šutljivu noć bez zvijezda. Tad mu je možda bilo lakše. Onu cijelu tjedan prije ispita jurio je u bolnicu majci.
…Tata! Bio je to on, zar ne? Ne laži da si pala na stepenicama! To… reci istinu! Idemo na policiju! stiskao je maminu ruku, a ona je ležala nepomično, gledajući strop, pokrivena tankim pokrivačem do brade. Ruka joj je bila prozračna, slabašna, vene su svijetlile kroz kožu. Ivan se bojao da će je slomiti koliko ju je stisnuo.
Nije te on dirao, Ivane! Sama sam pala, rekla sam već svima. Dogodi se… odgovorila je naposljetku Nena, brzo s trzajem pogledavši druge žene u sobi. One su se pravile da su zauzete, ali zapravo su slušale svi vole gurati nos u tuđe nesreće. Tako je i doktor navaljivao u hitnoj: tko vas je ozlijedio? Nije to njegov posao neka liječi, kad je već doktor.
Kasnije je sama otišla kući. Muž je sjedio za stolom, masno jeo, brisao ruke o majicu. Nije došao u susret. To mu je ispod časti.
Došla si? Stavi vodu za čaj! dobacio je ženi Šta si takva ko kostur, Neno? zamahnuo je rukom, već ju je htio lockuti, kako je to nazivao, ali ovaj je put Ivan uhvatio ruku usred zamaha.
Otac se iščupao, ustao i gurnuo Ivana o zid. Dečko je pao, mahao rukama.
Nena je samo stajala i gledala. Nije više osjećala ništa. Bila je kao stari pas, koji se pokorava gospodaru, trpi i kad je mažen, i kad ga tuku. Godine su prolazile, a promijeniti ništa nije htjela. S time se naučila živjeti.
Ivan je mjesec dana nakon toga spakirao torbu, kupio autobusnu kartu i otišao kod tete Anice.
Kako je tamo doma? pitala je Anica kad ga je vidjela na vratima.
Ivan je samo slegnuo ramenima. Isto. Jadno.
Zašto, teta Anice? pitao je Zašto mama ostaje s njim? Pitao sam je da ide sa mnom, da krenemo ispočetka, ozdravila bi ovdje, našao bih posao Ali ona je odbila. Rekla mi je da ne govorim ružno o ocu, da se maknem i ne dolazim više.
Ne znam, Vane moj nježno ga je pomilovala. Tvoja je mama cijeli život nekako odsutna Nije to za mene, to je nešto iz psihijatrije, oprosti. Dugo je mogla otići, još dok si bio mali, a nije Nije na tebi da je spasavaš, sine. Ako sama neće, ne možeš ništa, ali dovoljno si propatio dosad. Posao ćemo ti naći, a iduće godine pokušaj opet na upis. Dogovoreno?
I tako je Ivan završio kao garderober u restoranu. Anica je imala poznanike, poslužila mu je jednom, vlasnik ga je prihvatio.
Ponovno pred Ivanom stoji onaj Denis, kako ga žena zove. Grubi je, živčan, a njegova ga Galina pokušava smiriti. Mučno za gledati
Ivan pokupi kaput iz Galinih ruku, objesi ga uz Denisovu bundu, stavi im brojčić.
Denis prezrivo frkne nosom i ode prema dvorani. Marina, stroga ali uvijek pristojna šefica, već ga dočekuje s osmijehom, pita je li rezervirao stol, povija ramena
Ivan će noć provesti radeći. Umoran je, rado bi dočekao Novu godinu s tetom Anicom, i prijatelji ga zovu Ali bit će dobro, gazda je obećao izdašno platiti.
Za stolove su pristizali gosti. Stariji bračni par prošao je pred Ivanom. Gospođa, baš dama, to bi Ivan rekao, obukla se jednostavno, nije se isticala: hlače, bijela bluza, šal usklađen s blejzerom, cipele niske pete. Kretnjama otmjena, ali prirodna. Znala je svoju vrijednost i nije nikom ništa dokazivala: došla je slaviti Novu godinu s obitelji i prijateljima, smijat će se, družiti, povremeno popraviti šal na vratu, iza kojeg se skriva ožiljak od operacije. Sve se dogodilo iznenada dijagnoza, operacija, hladno svjetlo, ruka anesteziologa Ostatak je maglovit.
Večeras, međutim, Lena ne želi o tome misliti. Večeras želi samo dočekati Novu godinu.
Pavo, jesi vidio onaj dečko? upita Lena za stolom, a konobar im donosi jelovnik.
Koga? promrmlja Pavle, škiljeći bez naočala u sitna slova, što mu čine crnu crtu pred nosom.
Ma, daj pusti! Lena mu skine naočale, doda svoje. On ih na brzinu nabaci i, mrzovoljno, pogleda. Onaj tamo, u garderobi. Veseli, s rumenilom. Podsjeća na našeg Ivana.
Lena se nasmiješi. Njezin sin Ivan dolazi tek kasnije, rekao je da će kasniti nebitno. Najvažnije da će biti skupa u ponoć, Lena i Pavle i njihov Ivan. To je važno.
Aha Onaj uzdahne Pavle. Dobro, što ćemo naručiti? I onako si već sve dogovorila Znam te, Lena!
Lena ga nagovara da pričeka dok svi dođu
Ajde, pusti, Lena! Umirem od gladi! Pavle otpuhne. Prijatelji će doći, kad dođu, ali ja poprije jedem, molim te!
Inače bi ga ukorila, ali ne ove godine.
Dobro, Pavo, uzmi si salatu… Ma, stvarno, baš me briga, pojed’, kupi, voliš tebe, Pavle…
Spustila je čelo na njegovo rame. Tako je činila otkad zna za sebe, još dok su sjedili kraj Save i on ju je grdio zbog loše ocjene iz matematike. I onda ga je već voljela
Ivanu je postalo vruće. Skidao je prsluk, što nije smio, ali u predprostoru je gužva, ljudi su nervozni, bojao se da će zaiskriti.
Prijatelju, evo! pružio mu je krzneni kaput poduzetni, snažni muškarac. Djevojka kraj njega, polijepljena uz njegov rukav, šepurila se u visokim petama možda je samo malo starija od Ivana. Zvala se Tihana. Znala je Dinu svega dva tjedna i bila je silno ponosna što ju je pozvao u ekipu za doček. Tihana je žvakala žvaku i prebacivala se s noge na nogu kao zebra u ograđenom kutku. Tihana, vidi kak je lijepo! pokazivao je Dino.
Aha. Baš lijepo!
Pravo europski, onak’, s pompom! Dino je bio važan. Borovi, kuglice, lampice
Zaista europski, Tihana se složila. Nije ni važno, zapravo, kakvi su borovi, bitno da sjedi s Dinom i jede finu hranu! U ozbiljnom restoranu bila je tek par puta, i to više kao u kafiću dijelila ekler s bivšim, a na kraju je sama platila.
Dino nije takav! Uljudan, imućan, auto, stan
Tihana, zapravo, nije išla za novcem, već joj je jednostavno dosta bilo lošeg. Željela je nešto dobro. Možda ove godine ima sreće. To joj je dobar kraj godine!
Ivan, brži nego inače, uzeo je bundu, zakačio Dinovu tanju jaknicu na vješalicu.
Sretna Nova, dečko! Dino mu je tutnuo par eura u ruku, pa odveo Tihanu u salu, gdje ih je Marina ljubazno dočekala
Dok je Pavle skidao kost iz Francuske, Lena je promatrala druge goste.
Koliko je ljudi odlučilo dočekati Novu godinu izvan svog doma! Mnogo! Zašto? Njoj je bilo jednostavno bila je iscrpljena. A drugi?
Lijenost, Lena! Svi su umorni. Domaćinstvo više nije in. Ali ja volim u našem stanu promrmlja Pavle.
Sljedeću ćemo proslaviti kod kuće, obećajem. To ću poželjeti u ponoć nasmije se Lena.
Pogleda joj se smekšao možda se dogodi, tko zna?
U sredini sale, za velikim stolom, Denis se opet otima, njegova Galina kao da mučenički šali. Dino i Tihana, nervozni, sjedaju na svoja mjesta. Dino već pomalo pliva od topline, svjetala, mirisa borovine i začina, i prisutnosti Tihane tako mlada, pomalo naivna, ali i dražesna. Tihana uzdahne: Baš je dobro! Bože, dobro je! Kad bi samo baka bila ovdje Na trenutak joj sine tuga, stisne Dino za ruku, on kimne misleći da se boji njegovih prijatelja, ali Tihana se ničega više nije bojala, dovoljno je prošla.
Baka joj je sve, nije teško živjeti s njom tu i tamo je usamljeno, ali izdržava se. Baka je ionako njezina.
Grozna je godina bila Što prije da završi! pomisli Tihana Ali opet, nije sve bilo loše
Godina će uskoro završiti. Za Ivana i tetu Anicu, za Lenu i Pavla, za Dinu i Tihanu Svi broje zadnje sate.
Lenin i Pavlov stol zaokružuju rođaci, smiju se, grle, žene popravljaju frizure, muškarci skidaju sakoe. Konobari nose punjene tanjure. I njima godina završava. I neka ide.
Gledaš? ironično upita mladić u kožnoj jakni starijeg čovjeka na prozoru restorana. On, pogrbljen, s umornim očima, gleda unutra Lenu s Pavlom, Dinu, Tihanu Denisa s Galinom.
Gledam, da. Pozdrav Šaptom odgovara muškarac.
Lijepi su ljudi, elegantne žene, vidiš kako su veseli? Očito je htio nešto reći, ali zastane.
Veseli jer je blagdan podsmjehne se mladić. Već si tu satima? Zašto si nervozan? Sad će početi priče, neugodno će ti biti, zar ne? Ajde, kreni povuče ga za rame, crveni šal mu viori na vjetru.
Neće me pustiti unutra slegne starac.
Pustit će, ja sam rezervirao stol. U bolje sutra! mladić mu široko nasmiješen, prijateljski položi ruku na leđa.
Ivan pogleda na sat, primi njihove kapute. Nešto im je čudno Takvi ne zalaze često na mjesta kao ovo više su za kućnu atmosferu. Stariji čovjek izgleda premoren, kao da je iza njega cijeli jedan život.
Moram nazvati tetu Anicu! Obećala je biti doma, s prvom susjedom, i javiti se kad nazovem… Ivanu sine dok im daje brojčiće.
Posjednu se, naruče kavu.
Pij, pij, tko zna kad ćeš opet pruža mu mladić šalicu, crveni šal je još oko vrata.
Hvala. Hladno je nekako Zašto je tako hladno?..
Zato što više nisi nikome potreban! čita mu mladić misli. Stasit je, lijep, blistavih očiju i širokih ramena, ali zaigran, bezbrižan, s pokojom dlačicom iznad usne nema još ni brade. Bez dlake na jeziku, odvažan Nemoj se brinuti, deda! Uskoro počinje, ne znam što si tako zabrinut. Oprosti što ti se obraćam na ti, ali nismo stranci, znaš. Da
Pavle ustane. Lena mu dodaje čašu, gotovo prospe.
Ma Ispratimo Teška godina, ne poželiš ni najgorem. Prokleti bio! Pije, uvija ruku oko žene. Prijatelji klimaju, svima je godina bila naporna, kako na poslu, tako i općenito. Da barem sljedeća bude bolja
Za susjednim stolom Dino diže zdravicu:
Sretna Nova, prijatelji! Neka blago i ljubav dođu! Zagrli Tihanu. Ma neka ode već jednom ova godina, dobro da sam je isplatio, samo da me nisu zakopali u beton! Prijatelji klimaju, Tihana spušta pogled, dragoj ekipi je jasno da se ove godine jedva izvukao.
Ivan popije gutljaj čaja. Prvi put dočekuje Novu godinu bez mame. Posebno iskustvo.
Starac u kutu zastane, zabrinut: Nije lijep ispraćaj Zar sam baš sve napravio loše?
Vidiš? Tak’, deda. Nemoguće je svima biti zvijezda. Popij tu kavu! nasmije se mladić.
Nisam ni tražio
Restoran bruji od glazbe, na ekranu nastupi domaćih zvijezda, vatromet, sretni ljudi. Svi žele da prošla godina nestane, svi imaju nadanja.
Isto će biti i tebi! procijedi starac. Nikad im nije dosta. Pamte samo loše.
Neće biti. Ja ću sve drugačije. Ove godine milijun želja čekaju mene da ih ispunim. Sve ću napraviti najbolje! Ljudima će, ovaj put, biti žao kad me budu ispraćali! samouvjereno odgovara mladić. Zatraži pjenušac, zabaci glavu na zid, uvjeren u svoju budućnost.
Ma godina je bila grozna, što reći! povikne netko iz sredine, svi se smiju, žene izlaze na podij, svjetla svuda.
Lica, lica, lica Starac ih pamti, čuva. Ali ne može uvijek sve ipak, njihova je odluka vlastiti život. Sada oni, bez tuge, žele da ih napusti, polažu sve na budućnost.
Dobra večer! Za stol starcima sjeda Tihana. Pomalo joj se zavrtjelo, zagušljivo je. Sretna Nova! Oprosti, samo malo
Gleda starca. On skrije lice, šapće tiho:
Ima li u godini koja odlazi nešto dobro? Mora da ima!
Tihana slegne ramenima.
Ima Dobila sam posao, ljeti sam bila u Puli, pravo vrijeme, mislila da sam sretna. Upoznala Dinu, možda se i oženimo. Ima lijepih uspomena, sigurno. Oprostite, moram baki nazvati!
Izleti prema torbici, hvata mobitel, ide van.
Ivan nehotice čuje njezino šaptanje: koliko voli baku, da je nikad neće ostaviti, uvijek će pomagati
Tihana priča i priča, a Ivan se crveni od svoje znatiželje.
I on silno poželi nazvat. Tetu Anicu. Čekala ga, uz televizor, s prijateljicom. Kad se javi, Ivan šapne:
Teta Anica, hvala Vam! Što ste me primili, našli posao. Ove godine kao da sam prvi put udahnuo zrak. Kako ste?
Sve je dobro kod tete.
Nakratko, pozove i mamu. Ona se javi hladno, kao nekome iz gradske čistoće kaže da je sve u redu, otac je doma, idu na spavanje.
Šta ima za doček, Ivane? Jedna godina prođe, druga ista dolazi. Pozdrav, nemam vremena.
Prekine. Ivan nije stigao reći da je čeka, da bi sve promijenio, da želi živjeti, disati, kao što sad živi… Ali ona svejedno ne bi poslušala. Promjena je strašna. Najlakše je ostati gdje jesi.
Znate Lena iznenada podigne glas ove godine sam shvatila sve: kako kiša šušti po stazi, kako sunce izlazi i zalazi, kako prolazi kroz lipe pod prozorom. Nanovo sam naučila gledati i osjećati. Išli smo i na more Znam, godina je bila teška, ali neuobičajeno dobra. Pavo, slažeš li se?
Pavle sliježe ramenima, možda Lena zaista ima pravo. I posao je dobila, sin ubrzo oženiti, Lena je još živa I dobrih je stvari bilo!
Glazba stane, konobari pale svijeće, male, nalik kapima svjetla.
Živi smo, sjedimo kao kraljevi u restoranu, hrane preko glave pa nije ni to loše! kaže odjednom jedan iz Dinine ekipe. Što smo mogli, napravili smo. Ponekad je krivnja na nama. Što se svijeta tiče, mi smo sićušni. Ali ja sam ovu godinu proživio odlično. Za staru godinu, dečki! Za nas!
Čaše se sudare, mladić u crvenom šalu malo se trgne.
Denis i Galina se pogledaju. Kako je njima bilo? Nakladništvo, u kojem rade, je na rubu ali još se nadaju. Nova ekipa autora, možda izvuku. Galina je završila tečaj jezika, pa i frizerski. Doma je mirno, toplo, nema dramatične strasti, ali u njihovim godinama bolje tako. Ako se i posvađaju, brzo grle, navečer uvijek poljubac, spavaju zagrljeni kao djeca. Mnogi im zavide, i oni ponekad sebi.
Galina, hvala ti što me trpiš! šapnuo je Denis, stavio veliku šaku na njezinu ruku. Htjela mu je reći nešto, ali odmahne glavom Ne trebamo riječi.
Ivan stoji na vratima i diše snijeg. Da, za njega snijeg ima miris. Ili tako miriše friško isprano rublje? Kakve veze ima! U svijetu se ipak nešto promijenilo prošle godine, rodilo se nešto vrijedno, i nije mu žao nijednog dana. Padajući snijeg kao prazan papir: piši što želiš, uživaj!
Vrijeme je! Starac ustane, s osmijehom poravna manžete, stavi kune na stol za kavu. Sada je miran, spokojan. Dao je što je mogao nije prošlo uzalud!
Mladić također ustane, sasvim odjednom nesiguran, kao da mu treba spasiti svijet. A što ako mu ne ide? A što ako…
Ne boj se, sinko! još jednom ga pogleda stariji Radi kako treba, što bude, neka bude! Do viđenja!
Ivan je vidio kako se figura u snježnoj izmaglici topi u noći, kao da ju je netko obrisao gumicom. Izađe i pogleda za njim.
Ali nije se izgubio. Samo svoje odslužio i prepustio mjesto novom.
Sutra će svi na ovom svijetu skinuti stari kalendar sa zida i, prebireći uspomene kao zrnca krunice, nasmiješiti se. U toj “prošloj godini” bilo je mnogo toga. Sve je nestalo, ali svaka minuta je dio njihova života, svijetli lampica u vijencu sudbine. Bez nje, ne bi bilo nijedne druge. Nema “paralelnih” krugova jučer, danas, sutra tako ide. Zato je svaka minuta dragocjena. I hvala što je postojala
Iz zvučnika je odjeknulo otkucavanje ponoći. Ljudi su skočili sa stolica, grlili se. Pavle je stisnuo Lenu, mazio joj kosu, ljubio joj oči, obraze, usne. Mirisala mu je na nešto poznato i slatko. Ispred njih je još milijun trenutaka živjet će ih bez žaljenja. Samo tako!
Ivan, držeći brojčić od kaputa otišlog gosta, zažmiri. Htio je plakati i smijati se istovremeno, vrištati i šutjeti, pa i zaplesati. Dobro je već započelo!
A na pozornici, s mikrofonom u ruci, stajao je upravo onaj dečko s crvenim šalom. On će vladati ovim balom još mnogo dana i noći. I uspjet će, a kako drukčije!
