— Nisam ga mogao ostaviti, mamo, — šapnu Mijo. — Razumiješ? Nisam mogaoMiro je pogledao kroz prozorsko staklo i shvatio da se cijeli svijet promijenio.

Luka je imao četrnaest godina, a čitav svijet se činilo protiv njega. Točnije nitko ga nije želio razumjeti.

Ovaj ludi klinac opet! mrmljala je teta Klara s trećeg kata, žureći na drugu stranu dvorišta. Jedna majka ga odgaja. Evo što je rezultat!

Luka prolazio je pokraj, ruke skrivene u rupama izlizanim trapericama, i pretvarao se da ne čuje. Ali čuo je.

Majka je radila do kasno, sve dok je na kuhinjskom stolu ležala papirić: Kotleti u frižideru, zagrij. I tišina. Uvijek tišina.

Upravo je izlazio iz škole, gdje su učitelji još jednom proveo razgovor o njegovom ponašanju. Kao da ne shvaća da je postao problem svima. Razumio je. Što će od toga?

Čoveče, mladiću! dozivao ga je stric Vjeko, susjed s prvog kata. Vidio li ovdje kulenog psa? Trebalo bi ga otjerati.

Luka se zaustavio i pogledao.

Uz smeće zaista je ležao pas. Nije bio štenac odrasli pas, smetan s bijelim mrljama. Ležao je nepomično, samo oči su pratile prolaznike. Mudre su oči. I tužne.

Pa da ga netko povuče! nastavljala je teta Klara. Sigurno je bolestan!

Luka je prišao bliže. Pas se nije pomicao, jedva je mahnuo repom. Na zadnjoj šapi bila je rđa rana, još svježe izbljesnuta.

Što si se usudio? iznervirano prigovorio je stric Vjeko. Uzmi palicu, otjeraš ga!

I tada je nešto u Luki puknulo.

Samo ga pokušajte dotaknuti! izgorčalo je, pokrivajući psa rukom. Nije nikome ništa loše učinio!

Pa vidi, iznenadio se stric Vjeko. Našao se branitelj.

I ja ću ga branit! sjeo je Luka pokraj psa, pažljivo ispruživši ruku. Pas je njušio prste i tiho ližao dlan.

U prsa mu je obasulo nešto toplo. Po prvi put u dugo vrijeme netko mu je bio naklonjen.

Idemo, šapnuo je psu. Idemo sa mnom.

Kod kuće Luka je odradio psu ležaj od starih jakni u kutu svoje sobe. Majka je radila do večeri to znači da nitko neće vrištati i izbacivati infekciju.

Rana na šapi izgledala je loše. Luka je ušao na internet, pronašao članke o prvoj pomoći životinjama, čitao, mrmljao na medicinske pojmove, ali uporno upamćivao svaku riječ.

Treba isprati vodom s vodonik-peroksidom, mrmljao je, grebajući ljekarničku ladicu. Zatim obraditi rubove jodom. Pažljivo, da ne boli.

Pas je mirno ležao, povjerenjem izlažući ranjenu šapu. Gledao je Luku zahvalno kao da ga nitko nije gledao godinama.

Kako se zoveš? pažljivo je obvezivao šapu. Smetan si, pa… kako da te zovem?

Pas je tiho zašaptao čini se da se složio.

Uvečer je došla majka. Luka se pripremio za svađu, ali majka je tiho pogledala Smijanca i dotaknula zavoj na šapi.

Sam si ga obložio? tiho ga je upitala.

Sam. Na internetu sam našao kako pravilno.

Čime ga ćeš hraniti?

Smislit ću nešto.

Majka je dugo gledala sina, a zatim psa koji je liže ruku.

Sutra ga vodimo veterinaru, odlučila je. Vidjet ćemo što je s šapom. A ime već imaš?

Smijan, tiho je odgovorio Luka.

Po prvi put u dugim mjesecima među njima nije bilo zidova nerazumijevanja.

Ujutro je Luka ustao sat vremena ranije nego obično. Smijan se mučio ustati, škiljeći od boli.

Lezi, lezi, smirivao ga je dječak. Sad ću ti donijeti vodu i nešto za jelo.

Kod kuće nije bilo pseće hrane. Morao je dati posljednju kotletu, namočiti kruh u mlijeku. Smijan je jeo pohlepno, ali pažljivo, ližući svaku mrvu.

U školi je Luka prvi put dugo vrijeme ne vrištao s učiteljima. Mislio je samo na jedno kako je Smijan? Boli li ga? Dosje li se?

Danas si neki drugačiji, primijetila je razrednica.

Luka je samo podignuo ramena. Nije želio priča, bojao se da će se posmijati.

Poslije škole jurio je kući, ignorirajući nezadovoljne poglede susjeda. Smijan ga je dočekao veselim skakanjem već je mogao stajati na tri šape.

Pa, prijatelju, želiš li i van? Luka je od užadi napravio povodac. Samo pažljivo, čuvaj šapu.

U dvorištu se dogodilo nešto nevjerojatno. Teta Klara, kad ih je vidjela, jedva se nije posjekla:

Pa on ga je dovukao kući! Luka! Jesi li se oduzdao?!

Što je tu? mirno je odgovorio dječak. Liječim ga. Ubrzo će ozdraviti.

Liječiš?! prišla je susjedica. A odakle ti novac za lijekove? Kradeš od majke?

Luka je stisnuo šake, ali se suzdržao. Smijan se privukao uz njegovu nogu kao da osjeća napetost.

Ne kradem. Svoj novac trošim. Skupljam ga na doručcima, tiho je rekao.

Stric Vjeko je odmahuo glavom:

Dječak, znaš li da si uzeo živu dušu? To nije igračka. Treba ga hraniti, liječiti, šetati.

Svaki dan je sad počinjao šetnjom. Smijan je brzo ozdravljao, već je mogao trčati, iako je lagano kulenio. Luka ga je učio zapovijedima strpljivo, satima.

Sjedi! Dobar pas! Daj šapu! Tako!

Susjedi su ga gledali zdaleka. Neki su klimali glavom, neki su se smijali. Luka nije primjećivao ništa osim odanih očiju Smijanca.

Promijenio se. Ne odmah postepeno. Prestan’o je biti grub, počeo pospremati kuću, čak su mu ocjene poprimile. Imao je cilj. I to je tek početak.

Tri tjedna kasnije dogodilo se ono čega se Luka najviše bojao.

Išao je sa Smijanom na večernju šetnju kad je iz iza garaža izronila četa kuca. Pet ili šest pasa zao, gladan, s plamenim očima u mraku. Vođa, ogroman crni pas, pokazao je zube i krenuo naprijed.

Smijan je instinktivno odmaknuo se iza Luke. Šapa još bila bolna, ne mogao je trčati normalno. A ti su osjećali slabost.

Nazad! vikao je Luka, mašući povodcem. Odlazimo odavde!

Ali četa se nije povlačila. Okruživala je. Crni vođa režao je sve glasnije, pripremajući se za skok.

Luka! odjeknuo je ženski glas s krova. Bježi! Baci psa i bježi!

Bila je teta Klara, koja je iskočila kroz prozor. Iza nje su se pojavljivali još neki susjedski lica.

Dječaku, ne budi heroj! vikao je stric Vjeko. On je kulen, ionako nećemo pobjeći!

Luka je pogledao Smijanca. Pas je drhtao, ali nije bježao. Prilažio se uz vlasnikovu nogu, spreman podijeliti svaku sudbinu.

Crni pas je skočio prvi. Luka je refleksivno zatvorio ruke, ali udar je pao u rame. Oštre zube probile su jaknu, doći su do kože.

A Smijan, unatoč bolnoj šapi i strahu, zagrizao je vođu u nogu i cijelom tijelom se naslonio na njega.

Počela je borba. Luka je odbijao udarce nogama i rukama, nastojao je zaštititi Smijanca od zuba. Dobijao je ugrize, ogrebotine, ali nije se pomaknuo korak.

Bože, što se ovo događa! vikao je teta Klara s krova. Vjeko, učini nešto!

Stric Vjeko je silazio niz stepenice, hvatajući palicu i rebar.

Drži se, mladiću! viknuo je. Sad ću pomoći!

Luka je već padao pod pritiskom čete kad je čuo poznati glas:

Dosta!

Bila je to majka. Išla je iz dvorišta s kantom vode i prskala pse. Četa je odskocila, žvačući se.

Vjeko, pomozi! uzviknula je.

Stric Vjeko je dotrčao s palicom, a još nekoliko susjeda sišlo je s gornjih katova. Kuce, shvativši da su snage neravne, odlegle su se.

Luka je ležao na asfaltu, držeći Smijanca uz sebe. Oba su bili prekriveni krvlju, oba su drhtala. Ali živi. Cijeli.

Sine, sjedila je majka pored njega, pažljivo pregledavala ogrebotine. Kako si me preplašio.

Nisam ga mogao ostaviti, mami, šapnuo je Luka. Razumiješ? Nisam mogao.

Razumijem, tiho je odgovorila.

Teta Klara sišla je u dvorište, prišla bliže. Gledala je Luku čudno kao da ga prvi put vidi.

Dječak, zagrizla je, mogao si ga ubiti. Samo zbog psa.

Nije zbog psa, neočekivano je uštrcao stric Vjeko. To je zbog prijatelja. Razumiješ li razliku, Klara Stjepanović?

Susjedska žena klimnula je tiho. Po njenim obrazima su se slijevale suze.

Idemo kući, rekla je majka. Moramo obraditi rane. I Smijanca.

Luka jedva je ustao, podigavši psa u ruke. Smijan je tiho cviljao, ali rep mu je lagano mahao radovao se što je gospodar blizu.

Čekajte, zaustavio ih je stric Vjeko. Sutra idete veterinaru?

Idemo.

Ja ću naslijediti. U autu. I za liječenje ću platiti pas je heroj.

Luka je zadivljeno pogledao susjeda.

Hvala ti, Vjeko. Ali ja ću to sam.

Nemoj se svađati. Zaradiš kasnije vratiš. A za sad čovjek ga je tapkao po ramenu. Ponosni smo na tebe. Zar ne?

Susjedi su tiho klimali.

Mjesec je prošao. Obična listopadska večer, Luka se vraćao iz veterinarske klinike, gdje je sada volontirao vikendima. Smijan je trčao uz njega šapa je izlječila, kulenje gotovo nestalo.

Luka! dozivala ga je teta Klara. Čekaj malo!

Dječak se zaustavio, spreman za još jednu notaciju. Ali susjedska žena mu je pružila torbu s hranom.

Ovo je za Smijanca, nesigurno je rekla. Dobar i skup. Brineš se za njega.

Hvala, teta Klara, iskreno je odgovorio Luka. Ali imamo hranu. Sad radim u klinici, sestra Ana Petrović plaća.

Ipak, uzmi. Može zatrebati.

Kod kuće je majka pripremala večeru. Kad je vidjela sina, nasmijala se:

Kako je u klinici? Zadovoljena li ti je Ana Petrović?

Kaže da imam dobru ruku i strpljenje. Luka je pogladio Smijanca po glavi. Možda ću postati veterinar. Ozbiljno razmišljam.

A škola?

U redu. Čak i profesor Petrović iz fizike hvali me. Kaže da sam pažljiv.

Majka je kimnula. U tom mjesecu sin se promijenio u neprepoznatlu osobu. Nije više bio grubi, pomagao je kod kuće, čak i s susjedima se pozdravljao. Najvažnije imao je cilj. San.

Znaš, rekla je, sutra će Vjeko doći. Hoće ti ponuditi još jedan posao. U poznatom uzgajivaču psičjih pasa treba pomoćnik.

Luka je zamolio:

Stvarno? A Smijanca mogu li ponijeti?

Mislim da da. Sada je gotovo službeni pas.

Uveče je Luka sjedio u dvorištu sa Smijanom. Vježbali su novu naredbu čuvaj. Pas je marljivo izvodio vježbe, gledajući vlasnika odano.

Stric Vjeko je prišao, sjedeći na klupu.

I sutra ćeš li stvarno ići u uzgajivač?

Idem. Sa Smijanom.

Onda se ranije smiri. Dan će biti težak.

Kad je Vjeko otišao, Luka je još malo sjedio u dvorištu. Smijan je spustio glavu na Lukaova koljena, zadovoljno uzdahnuo.

Pronašli su jedno drugo. I više nikad neće biti sami.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

twenty + six =

— Nisam ga mogao ostaviti, mamo, — šapnu Mijo. — Razumiješ? Nisam mogaoMiro je pogledao kroz prozorsko staklo i shvatio da se cijeli svijet promijenio.
Dragoste tăcută, nu de ochii lumii Aniuța a ieșit din căsuță cu o găleată plină de porumb pentru porci, trecând furioasă pe lângă bărbatul ei, Ghenică, care de trei zile se chinuia cu fântâna din curte. Vroia să o facă sculptată, frumoasă, ca la boieri, de parcă n-ar avea altceva mai bun de făcut! Femeia se spetește la gospodărie, hrănește animalele, iar el, cu dalta în mână, acoperit de rumeguș, se uită la ea și zâmbește. Oare ce bărbat i-a dat Dumnezeu? Nu-i zice vreun cuvânt dulce, nici cu pumnul în masă nu trântește, lucrează tăcut, doar din când în când se apropie și o mângâie ușor pe coada groasă a împletiturii ei blonde — atâta tot cu duioșia. Iar sufletul ei tânjește să-i spună „soarele meu” sau „lebăda mea”… Se gândea la rostul femeii… și era să se împiedice de bătrânul Bulică, câinele de curte. Ghenică a sărit imediat, a prins-o pe soție în brațe și i-a aruncat câinelui o privire aspră: — Ce faci, Bulică, vrei să-mi lovești nevasta? Bulică a plecat rușinat capul și s-a retras la cușcă. Aniuța s-a minunat iarăși cât de bine îl înțeleg animalele pe bărbatul ei. L-a întrebat odată de ce: — Îi iubesc, și ei simt asta, i-a răspuns Ghenică simplu. Aniuța și-ar dori și ea iubire — să fie purtată pe brațe, răsfățată cu vorbe dulci și flori pe pernă dimineața… Dar prea zgârcit era Ghenică la mângâieri. Ajunsese să se întrebe dacă o iubește măcar un pic… — Doamne-ajută, vecină! — a strigat Vasile peste gard, — Ghenică, iar te joci cu dălțile? Cui îi trebuie zorzoanele tale? — Vreau ca pruncii mei să crească oameni buni, uitându-se la frumos. — Mai întâi să-i faci, își râse Vasile, făcând cu ochiul spre Aniuța. Ghenică a privit trist la soție, iar Aniuța a fugit rușinată în casă. Nu se grăbea să facă copii, tânără încă, frumoasă, să mai trăiască și ea pentru sine. Și bărbatul nu era nici cal, nici măgar — nici rău, nici bun. Dar ce bine îi venea Vasile! Înalt, bine făcut, iar când o întâlnea lângă poartă, îi spunea dulce: „Picătura mea de rouă, soarele meu senin…” I se topeau picioarele, dar tot fugea de el, căci făgăduise la cununie să fie femeie credincioasă. Dar de ce tot vrea să se uite pe geam, să-l zărească pe vecin? A doua zi, scoțând vaca la imaș, s-a întâlnit la poartă cu Vasile: — Aniuto, porumbița mea, de ce mă ocolești? Ți-e frică? Nu mă pot sătura de tine… — Vino la mine dis-de-dimineață; când o pleca bărbatul tău la pescuit, eu am să te cuprind cu atâta drag că o să fii cea mai fericită! Aniuța s-a aprins toată — inima-i bătea tare, dar a trecut mai departe, tăcută. — Te aștept, a șoptit Vasile. Toată ziua s-a gândit la el. Dorul de iubire o măcina, și Vasile era așa de chipeș… Dar să se hotărască? Mai era până-n zori… Seara, Ghenică a încins baia și l-a chemat și pe vecin. Acela a venit cu bucurie. S-au bătut cu nuielele de mesteacăn, s-au răcorit, iar Aniuța le-a pus o carafă cu țuică și bucate pe masă, apoi și-a amintit că mai avea castraveciori murați la beci. Când s-a dus, a auzit ușa bătută și glasurile: — Ghenică, ce te tot smiorcăi, hai cu mine, nu-ți va părea rău. Ai să vezi niște văduve, niște frumuseți; nu ca nevasta ta, o șoricică cenușie… — Nu, prietene, a răspuns Ghenică liniștit, dar hotărât. Nu-mi trebuie nicio frumusețe, nici să mă gândesc nu vreau. Femeia mea nu e șoricică cenușie — e cea mai frumoasă dintre toate. Nici floare, nici fruct nu-i ca ea. Când o privesc, soarele dispare — numai ochii ei de drag îmi rămân. Mă doare că nu știu să-i spun cuvinte de iubire, și cred că se supără pe mine pentru asta. Mi-e frică s-o pierd — nu pot trăi fără ea nici măcar o zi, nici o clipă să respir. Aniuța asculta nemișcată, cu inima bătând și lacrimi în ochi. Apoi a intrat drept în camera unde erau ei și a spus: — Mergi, vecine, la văduvele tale că noi avem treabă mai însemnată! N-are cine să privească frumusețea sculptată de Ghenică al meu. Iartă-mă, dragul meu, pentru prostiile din capul meu, am avut noroc cu tine și nu l-am prețuit. Hai, destul am pierdut vremea… Dimineața, când s-a crăpat de ziuă, Ghenică n-a mai plecat la pescuit.