Otvorila sam vrata i ugledala pred sobom plačuću, mladu ženu. Vijačala je izgužvani kaput, a ruke su joj drhtale. Dobar dan ja sam zaručnica vašeg sina. Ali on je nestao. Prije dva tjedna. I nitko ne zna gdje je.
Zamrznula sam se. Gledala sam je, pokušavajući spojiti sve dijelove slagalice u glavi. Zaručnica? Moj sin mi nije rekao da se zaručuje. Ni da je zaljubljen. I, što je najvažnije nije ni išta nestajao. Vidjela sam ga tek tjedan ranije. Pomaže mi nositi namirnice. Popio je čaj i reče da ima puno posla. Posla, kao i uvijek.
Uletjela ga je u kuću. Skočila na rub stolice i iz torbe izvadila fotografiju. On i moj sin Marko pred jezerom. Drže se za ruke, nasmiješeni. Sretni. Bilo je to u kolovozu. Tada mi se zaprosio šapnula je tiho. Od tada smo sve planirali zajedno. Iznajmili smo stan, pripremali se za novi posao u Njemačkoj. Trebali smo otputovati za tjedan dana.
Gledala sam je s rastućom zabrinutošću. U mom svijetu nije postojalo ni jedno zapros, niti Njemačku, niti takvo putovanje. Marko je živio sam u Zagrebu. Radio je od kuće za neku informatičku tvrtku. Uvijek je imao svoje tajne, ali nikad nije nestajao. Nikad me nije ostavio bez riječi.
Zvala sam njegovog cimera nastavila je. Rekao je da je Marko iselio. Spakirao je sve i odvezao. Ali nije rekao kamo. Ne odgovara na moj poziv. Niti na telefon od drugih. Zato sam došla k vama. Možda je on ovdje? Možda se nešto dogodilo?
Nazvala sam Marka. Telefon je šutio. Poslala sam poruku jedinu riječ: Gdje si?. Nijedan odgovor. I tada se nešto slomilo u meni. Osjetila sam strah koji poznaje samo majka. Strah da ne zna vlastitu djecu. Da je nešto promaknulo. Da je nešto bilo pred očima godinama a ja nisam htjela vidjeti.
Započela sam tražiti. Sljedećih dana zvala sam njegove prijatelje, stare kolege, pa i bivšu djevojku iz davnina. Svi su ponavljali isto: Marko je u posljednje vrijeme bio čudan. Tiho. Nervozno. Kao da ga nešto progoni.
Napokon je stigla poruka s nepoznatog broja. Jedna rečenica: Ne tražite me. Moram sve ispraviti. Ništa više. Policija nije mogla učiniti ništa odrasla je osoba, sam je odlučio. Nije nestao, nema temelja za istragu. Ostala sam ja, ta djevojka Lada, kako se predstavila i praznina. I sve veći broj pitanja.
Jednog dana obratio mi se nepoznat čovjek. Rekao je da poznaje mog sina. Da je Marko bio upleten u nešto o čemu bolje je ne govoriti po telefonu. Da je pobjegao ne od nas, nego od nečega što je sam učinio.
Tek tjedan kasnije primili smo pismo. Ruke su ga napisale, dugačko. Marko je priznao da je zadužio. Da je vodio poslove o kojima nitko nije znao. Da je pokušavao izaći iz duga, uzimajući nova zaduženja. I da nije želio vući nas u blato koje je sam stvorio.
Znam da je ono što radim kukavištvo pisalo je. Ali možda, kad nestanem, nitko neće patiti.
Plakala sam čitajući te riječi. Osjećala sam sram. Godinama nisam postavljala pitanja. Radovala sam se što je samostalan, što ne traži pomoć. A on je tonuo.
Lada je rekla da će čekati. Da ga voli. Da vjeruje da će se vratiti. Ja ne znam u što vjerujem. Ali znam da od tog dana ništa više nije očito. Čak i kad pogledaš dijete u oči i misliš da ga poznaješ do kraja.
Jer ponekad čak i vlastiti sin postane stranac. A ti ostaneš s pitanjem koje nitko nije usudio izgovoriti: tko je on zapravo bio?
