Bok, slušaj, imam ti jednu priču da ti ispričam, a sve je prešano po našim zagrebačkim ulicama i našim ljudima.
Taxi se zaustavio pred vratima groblja u novom dijelu Zagreba. Momak koji je iskočio iz auta prišao je djevojci što prodaje cvijeće ispred vrata i reče:
Daj mi dvanaest tulipana!
Platio je, slegnuo ramenima, i uputio se pravo u groblje.
Prije godinu dana Luka je mislila da je najsretniji čovjek na svijetu volio je i bio voljen. Sve se promijenilo kad je njegova draga Matea poginula u prometnoj nesreći.
Tek mjesec dana je Luka izmaknuo stvarnosti, a prijatelji s posla mu pomogli da se vrati u normalu.
Uz nadgrobni spomenik sjela je Mateina majka na klupu.
Dobar dan, teta Marijo! izgovorio je Luka.
Dobar dan, Luka! žena mu se bacila u naručje, zagrli ga i počela plakati.
Luka je gledao natpis na spomeniku, gdje mu se smiješila Matea.
Nakon što se malo smirio, žena mu je pomogla da pravilno složi cvijeće. Dugo su stajali u tišini, pa je ona napokon upitala:
Jesi li se već oženio?
Ne. Ne mogu zaboraviti vašu kćer. Osjećam kao da me Mateino srce zove.
Teta Marija je kimnula glavom i s tugom spustila pogled. Sjećala se onog dana prije više od godine, kao da je sve bilo u magli bolnica, kćer na bijelom stolu, i roditelji koji su klečali pored nje…
Marija se okrenula prema Luki, htjela nešto reći, ali kad je ugledala njegovu bolnu facu, zadržala je dah.
Luka je završio policijsku akademiju, već dvije godine radi kao stariji poručnik, živi još s roditeljima.
Tragedija s njegovom zaručnicom izbacila je sve iz kolosijeka njihovog mirnog života. Sin im je već godinu dana bio u depresiji, cijelo slobodno vrijeme provodi u svojoj sobi. Ove subote se vratio kući tužan.
Luka, želiš li sjesti i jesti? zvala ga je majka iz predsoblja.
Nagnuo je glavu i krenuo prema kupaonici. Operio ruke, sela za stol. Majka je odmah započela priču:
Danas smo s tatom bili kod djeda i bake na groblju i odjednom je zastala, ugledaš li lica njegovog.
I ja sam išao na Mateinu grob.
Sine, već je prošla godina. Mateu se ne može vratiti, a ti moraš nastaviti živjeti.
Ne mogu, mama. Osjećam da me ona zove.
Sine, što to govoriš? uplašila se majka.
Ma, sve je u redu. Znam da vi s tatom čekate da se vjenčam, ali za sad nema potrebe.
Luka je pojeo ručak i zatim se uputio u svoju sobu.
Posao policajca nije lak; ponekad se mora raditi i noću. Luka se legao, ne primijetivši da je zaspao.
Sanjao je da ga njegova voljena zove. Takvi su snovi česti, ali ovaj je bio drugačiji činila je da je u nevolji i traži pomoć.
Probudio se, skočio u predsoblje.
Što se dogodilo?
Mama, idem malo prošetati.
Izlazi iz zgrade, a noge ga same nose negdje.
Dođe do parka, prodre dublje. Vidi tri neozbiljna mladića kako okružuju djevojku. Ona gleda u njih očima punim straha.
Što se ovdje događa? priđe Luka.
U djevojčinom pogledu strah se pretvori u molbu za pomoć.
Što ti treba? napada ga jedan od njih, ali odmah pada na zemlju.
Brzo uzmite svog prijatelja i maknite se! naredi Luka dvojici drugima.
Dva mladića odmah shvate što treba učiniti, dižu prijatelja i bježe.
Djevojka stoji, šokirana, držeći se za srce, a zatim drhtavom rukom iz džepa izvuče pilulu i stavi je pod jezik. Suze joj krenu.
Smiri se, sve je u redu! lagano ju je zagrlio Luka.
Hvala! stakače kroz suze.
Idemo, odvest ću te kući.
Na putu je malo popušta, pa Luka pita:
Kako se zoveš?
Irena.
Ja sam Luka. Što se dogodilo?
Uvijek šetam po parku. Liječnici su mi rekli da se držim. A ti momci
Razumijem. Imaš li problem sa srcem?
Oduvijek ga imam. Prije godinu dana gotovo je otkazalo. Napravili su mi operaciju. Sad je bolje. Doktori kažu da će sve biti u redu.
Luka sluša Irenu i osjeća se čudno lagano, kao da mu je ljubav ponovno prišla.
Dođoše do nove devetkatnice:
Ja živim u toj zgradi rekla je Irena i uzdahne tužno.
Baš mi je drago što smo se upoznali
Luka, dođi kod mene kod kuće. Predstavit ću te svojoj mami.
To mi je super! uzbuđeno je odgovorio.
Stan Irene bio je udoban, s modernim namještajem. Žena koja je izašla iz sobe pogledala je svjetlucavu kćer i Luku.
Mama, upoznaj! Ovo je Luka. Spasio me od huligana.
Lara Petrović predstavila se žena, nasmiješila se i rekla: Hajde u kuhinju, pričajte što se dogodilo!
Žena je počela postavljati tanjire na stol, a Irena je s entuzijazmom ispričavala priču.
Kad je završila, majka je pomučila glavom.
Ne treba ti ići tamo, draga, rekla je, a zatim pogledala Luku. Luka, kako si završio ovdje?
Srce me vodilo pokušao je nasmijati se.
Čime se baviš? upitala je.
Policija.
Znači ti si lako razbijao huligane, razmislila je i nastavi: Nisi li u braku?
Ne, odgovor ga je razveselio, ali i izazvao sumnju. Koliko imaš godina?
Skoro dvadeset i pet.
Sumnje su se pojačale. Pristojan mladić, dvadeset i pet, neoženjen sve to je bilo sumnjivo. Irena je ostala tiha. Luka je, naravno, shvatio njezinu sumnju.
Imao sam djevojku, spustio je glas. Poginula je prije godinu dana.
Luka, oprosti, molim te!
Pijuckali su čaj u tišini. Nakon čaja Luka se podigao:
Hvala na čaju! Vjerojatno ću ići! pogledao je Ireninu zbunjenu facu, nasmijao se. Ireno, razmijenimo brojeve, pa ako netko zafrkava, javi se!
Te noći Luka nije mogao spavati:
Što mi se događa? Kad sam išao s tom djevojkom, čuo sam otkucaje Mateinog srca.
Zatvorio je oči i umjesto Mateine lica vidio je Irenine crte. Zaspao je tek oko ponoći.
Ujutro se istuširao, obukao se i odlučno odabrao broj koji mu je Irena sinoć dala.
Halo? odjeknuo je iznenađen glas.
Bok, Ireno! Čime se baviš?
Idem u dućan.
Čekaj, dođi ću s tobom.
Bok, Ireno!
Dobar dan, Luka! Stajala je pred njim, zbunjena, ne želi se baciti u njegove zagrljaje.
U predsoblje je izašla majka.
Dobar dan, Lara Petroviće!
Mama, idemo u dućan. Što treba kupiti?
Idite, šetajte se! Ako nešto zatreba, sama ću ići.
Luka je odveo Irenu kući. Majka mu je zasjašla od radosti, jer sin po prvi put u cijeloj godini donio djevojku kući.
Uđite, uđite! Sad ćemo jesti.
Mama, ovo je Irena! nasmijao se Luki. Ovo je moja mama, Marija.
Drago mi je! izgledalo je da je zaboravila sve brige.
Iz sobe je izašao otac, pokušavajući izgledati strogo, ali mu se smiješak probacio po licu.
Za ručom Irena je odgovarala na Lukiova pitanja. Željela je da ga roditelji prihvate.
Poslije ručka pomogla je Mariji da pospravi stol i opere posuđe, smijući se i pričajući o nečemu ženskom.
Luka je došao:
Ireno, hajde u moju sobu, da vidiš kako živim.
Otvorio je vrata i lagano gurnuo djevojku unutra:
Evo, ovdje sam
Ah! uzviknula je, prekrivajući usta.
Njezro pogled se zaustavio na slici na zidu, gdje je Luka bio s Mateom.
Ireno, što je ovo? nije znao.
To je Matea
Jeste li je poznavale?
Prije godinu dana bila sam na rubu života nije preživjela transplantacija
Imaš li Mateino srce u sebi?!
Da, suze su joj tekle po obrazu.
Stajala je pred njim uz suze, Luka je gledao u nju, a pred očima su mu se naizmjenično prikazivali obrazi Irene i Matee. Po prvi put mu je navukla misao o sudbini:
Čini se da postoji Bog koji mi je vratio ljubav i više je neću izgubiti.
Zagrlio je djevojku:
Bit ću uz tebe cijeli život, Ireno! zakleo se kao da je to napisano u Bibliji.
Kako ti zvuči sve ovo? Je li stvarno sudbina? Javi mi u komentarima što misliš! Pozovi još prijatelja i lajkaj, pomaže nam da nastavimo s pričama.
