Matea je sjela na krevet, skupljajući noge, i uzrujano ponavljala:
Ne trebam ga. Odbijam ga. Treba mi samo Andrija, a on je rekao da djecu ne želi. Ako on ne želi dijete, ne želim ni ja. Radite s njim što god hoćete meni je svejedno.
Mati moja!, uzviknula je sestra u odjelu, to je čista okrutnost, odbijati vlastito dijete. Čak i životinje to ne čine.
Matea se samo smijala:
Baš me briga što životinje rade. Ispustite me odmah, ili ću vas ovdje sve izljutiti!
Sestra, gledajući je s tugom, samo je uzdahnula:
O, Bože, ti si baš glupa.
Svi su znali da medicina u ovom slučaju ne može puno. Mateja je prije tjedan dana bila prebačena iz porodiljskog u odjel za neonate. Skandalizirana i burna djevojka, odlučila je da ne doji svoje dijete, koliko god je bila nagovarana. Prihvatila je samo da mu izciječe mlijeko, ali tada se i ona našla bez izlaza.
Maja, mlada pedijatrkinja, pokušavala je sve da je razuvjeri. Mateja je stalno izbacivala histerične ispade i govorila mu je da je opasno za bebu. Kad je Maja rekla da će se, ako želi, pobjeći, sestra je pozvala voditeljicu odjela Jelenu. Jelena je satima pokušavala razuvjeriti nerazumnu mamu, ali Mateja je inzistirala da mora doći kod svog dečka, a on, kako je tvrdila, neće čekati jednostavno će otići bez nje.
Jelena nije odustajala. Posle godina rada nađene su joj slične situacije, i znala je da može zadržati Mateju još tri dana. Neka malo razmisli, možda se smiri, rekla je. Čim je čula za taj rok, Mateja je eksplodirala:
Jeste ludi? Andrija je već ljut na mene zbog ovog djeteta, a vi mi još krcate da odem. Ako ne odem s njim na jug, on će uzeti Katku.
Ona se rasplakala i počela vrištati da su svi glupi i da Katka samo želi uvesti dečka. Dječak mu je trebao jedino da se uda.
Jelena je uzdahnula još jednom, dala joj valerijanu i krenula prema izlazu. Ordinatorica, koja je sve to vrijeme šutjela, pratila ju je.
U hodniku je zastala i tiho upitala:
Vjerujete li da će dijete imati dobro s takvom majkom? Ako se to tako može nazvati majkom.
Dušo moja, rekla je Jelena, što ćemo? Inače će ga poslati u dom za maluljke, pa pa u siroti dom. Obitelji su im ipak pristojne i ona i dečko. Možda bismo mogli razgovarati s roditeljima? Zatražite mi njihove kontakte, moram s njima razgovarati.
Mateja je isti dan pobjeđala. Jelena je nazvala roditelje. Dečko joj je ni odgovorio.
Dva dana kasnije došao je otac dječaka mrzovoljni, mržnjivi čovjek. Jelena je pokušala razgovarati, ponudila da pogleda dijete. On je odgovorio da ga to ne zanima i da će svoju kćerku poslati sa odjavom preko svog vozača. Jelena ga je upozorila da to ne može, da mora doći osobno pravila su pravila, inače će imati probleme. Čovjek se zatim otrgnuo, rekao da će poslati ženu da sve riješi.
Sljedećeg dana stigla je mlada, bleda žena, sela na rub stolice i odmah zaplakala, šapćući kako je to strašno. Roditelji tog dječaka odveli su ga u inozemstvo, bogati su i imaju velike planove, a ovdje se dogodila takva užasna priča. Kći plakala je cijele dane, vikala kako mrzi dijete, i rekla da će ga oteti u inozemstvo.
Jelena je predložila da pogledaju dijete, nadajući se da će baka probuditi emocije. Emocije su se probudile, ali su samo pogoršale situaciju. Žena je gledala bebu u Jelensinim rukama, uzvikujući koliko je slatka, da bi ga rado uzela. Ali muž joj je zabranio, kći ne želi. Žena je izvadila novi ručnik i još glasnije zaplakala.
Jelena je samo uzdahnula: M… Bože, i naložila sestri da joj da valerijanu, mrmljajući kako će im nestašice smirujućih lijekova uskoro ponestati.
Odlazila je kod glavnog liječnika, sve mu ispričala i rekla da će još neko vrijeme zadržati bebu u odjelu. Glavni liječnik, nekadašnji pedijatar, nasmijao se kad je vidio mališana i pitao čime ga hrane. Kakav je to mališan, rekao je, kao mala kuglica, baš Donut. I tako je beba dobila nadimak Donut.
Donutova priča se protezala mjesecima. Prvo su pokušavali nagovoriti majku Mateju da dođe, da se igra s njim, da mu kupi kartu za putovanje, da nađe dečka. Došla bi i plakala, ali je svejedno ostajala. Majka je ponekad dolazila, igrala se i plačući se ispričavala zbog svoje djevojke koja je, kako je rekla, luda za dečkom. Jelena je stalno govorila da to nije ljubav, nego požuda.
Majka i baka dolazili su, nepisivali nikakve zahtjeve, ali dijete nisu uzimali. Jelena je odlučila ozbiljno razgovarati s njima, jer je beba bolestan i slabo se držao. Maja je, kad je imala priliku, trčala k njemu, držeći ga u naručju i govoreći da više nije Donut, nego palačinka. Ali kad bi se oporavio, opet bi bio Donut omiljeni mališan cijelog odjela. Volio je Maju, posebno njene koraljne narukvice, i stalno bi pokušavao doći do njih i ugristi, što je izmamilo oboje smijeh.
Jednog dana Mateja je slučajno čula da je njen dečko već oženjen nekim drugim. U bijesu je vrištala da je sve namješteno da joj prepreči sreću, da mrzi sve, a najviše tog djeteta. Rekla je da bi bila s Andrijom da dječaka nema, da će ga odvesti u siroti dom i ići kod svog dečka. Ipisala je odjavu, donijela je glavnom liječniku i tiho odšla.
Kada se Jelena vratila, mrzovoljno je rekla:
Gotovo! Odjava je napisana. Glavni je rekao da ide u dom za maluljke, pa što da radimo?
Maja je zaplakala, a Jelena je skinula naočale, dugo ih brisala, mumlajući nešto pod nosom. Svi su znali da kad stroga sestra brusi naočale, to znači da je pod stresom.
U tom trenutku Donut je sretan skakutao po krevetu. Do njega je ušla medicinska sestra, a on je uzvikivao od radosti kad bi netko došao. Odjednom se zadržao, pogledao oko sebe, a zatim se tiho smirio.
Sestra je shvatila da je nešto uzrokovalo taj preokret. Pogledala ga je, nije znala što pročitati u tim malim svijetlim očima, ali osjećala je kako se nešto steže u srcu i suze joj potekle niz obraze. Nije znala zašto plače, dok joj nije rečeno da je sve to počelo kad je njegova majka potpisala odjavu.
Jelena je narugla: Ma nemojte se praviti mudri, izmišljate priče.
Sve su to bile gluposti, ali beba je osjetila odbijanje. Djeca koja su ostavljena znaju da su ostavljena, bilo da to osjete sami ili im anđeli šapću tuge. Pokušavaju nestati, ne smetati, ne uznemiravati. Znaju da će svijet pokušati da ih otjera, da ih se skloni u sivo i tužno mjesto.
Nije važno jesi li gladan ili ti se piletina sprdjeva pod čelom. Niko neće čitati priču za spavanje, niko te neće obaviti pokrivačem. Svijet ti je ravnodušan, ne gleda te. Mudri napušteni klinci to znaju, i njihov pogled je pun beznađa. Svijet je nemilosrdan, daje jednim, a sve drugima oduzima. A siroti mali će godinama pokušavati shvatiti zašto ga su odbacili, što je pogriješio, što je učinio krivo.
Ali postoji nada. Nada da će se nešto dogoditi, da će netko primijetiti i pomoći. U ovom surovom svijetu još uvijek postoji dobro, možda malo, ali postoji. Vjeruj, dijete moje, čekaj i vjeruj.
Od tog dana je Donut tiho ležao u krevetu, nije se smijao, nije se odzvanjao. Maja je pokušavala:
Donut, hoćeš li se uhvatiti za ruke? Pogledaj, imam narukvice, igramo se?
Ali on je samo gledao u nju, tiho i ozbiljno. Nakon nekog vremena Maja je eksplodirala:
Predajemo ga, shvaćate? Prvo ti, a sad i mi! On nije kriv što je rođen u ovim gnusnim ljudima! Mrzim ga!
Sjedila je na sofi, naslonila glavu na koljena i jecala. Jelena je ustala, prišla i sjedila pokraj nje, milujući joj ramena.
Dušo, ne znam što učiniti, stvarno me boli Donut, ne možeš zamisliti. Bože, kako je to strašno
Neću sjesti i čekati, hoću nešto poduzeti.
Onda ne sjedi, reče Jelena ljutito. Ne sjedi, a ne misliš da ćeš ga usvojiti. Nemaš ga, nemaš muža, živiš u studentskom domu to su sve izgovori. Koliko sam do sada imala Donuta? Nebrojno, Bože, pa da se dogovorimo: damo ti vremena, a ti tražiš mu roditelje.
I Maja je počela tražiti Donutu prave, najbolje moguće roditelje. Radila je to s toliko iskrenosti da su i druge sestre na odjelu počele vjerovati da će se nešto promijeniti. I anđeli nisu samo na nebu Donutu se ipak uspjelo naći.
Na kraju je pronašla par: Lana i Luka. Imali su tridesete, nemali djecu, sanjali su o roditeljstvu godinama, pa su odlučili da je vrijeme za usvajanje. Lana je bila nježna, s toplim osmijehom i melodičnim glasom. Luka je bio snažan, čvrst, izgledao je kao vojnik koji voli svoju ženu. Kuća im je bila svijetla i topla.
Maja je isprala zraku, a oni su se složili da dođu u bolnicu. Jelena im se također svidjela. Kad je vidjela Luka, nasmijala se, a zatim se malo posramila:
Oprostite, to je od uzbuđenja. Rijetko vidim takvog velikog čovjeka. i pustila, s osmijehom:
Koliko ste težili pri rođenju, dušo?
Oprostite, zbunio se Luka. Ne znam Treba li mi to za usvajanje?
Lana se nasmijala i rekla: On će svoju mamu zamoriti pitanjima.
Jelena im je objasnila da mu težina nije bitna, samo da se podsjeća na Donuta.
Lana je odlučno otvorila vrata i ušla u sobu. Donut je spavao, crvenio se u snu, ruke i nogice se šuštale, a u uglu mu je kapala mala suza.
Odjednom je podigao pogled, prešao s jednog lica na drugo, a kad je ugledao Lanu, zastao je. Prvo se namrštilo, pa se oči raširile. Lana ga je gledala bez odmakavanja, pokušavajući uhvatiti svaku crtu. Donut je promatrao, zatim se čvrsto uhvatio za njen palac. Svi su se nasmijali: Kakav je brz!. Lana i beba su nastavljali da se gledaju.
Donut je uokvireno, ali blago, nasmiješio se. Lana je uzvratila osmijehom i klimnula mu. On je tiho pisknuo. Svi su oklijevali, čekajući. Jelena je tiho zakihala i rekla:
Prvo završimo ovaj susret. Idite kući, razmislite, odlučite
Mi ne moramo razmišljati, rekla je Lana bez okreta prema Jeleni. Već smo odlučili.
Jelena je podignula obrve, pogledala Luku zbunjeno, a on, shvativši situaciju, rekao:
Da, već smo razgovarali i odlučili da želimo baš ovog mališana.
Lana se nasmijala, pružila ruku. Donut se čvrsto uhvatio, nisam se odvojio od njezinog palca. Pokušavala je još jednom, ali ga je on još uvijek čvrsto držao. Tišina je postala napeta.
M… Bože! Pokušajte ga malo više zgristi, reče Jelena. Refleks hvatanja je u toj dobi jako razvijen.
A što je s tim refleksom? upitala je Lana, ne okrećući se. Boji se da se ne vrati.
Gledala je Donuta i nježno rekla:
Pusti me, molim te, moram ići. Ali se vratim, obećajem. Moraš mi vjerovati.
Donut je na trenutak zastao, slušao njezin glas, pa је otpustio prst. Široko se nasmijao zubicama, izdao je krik radosti.
Jelena je uzdahnula: M… Bože, to su samo refleksi, i brzo skinula naočale, grubo brisala po praznom kožuhu, mumlajući nešto za sebe.
Tako je Donut, mali Donut, pronašao svoj dom i novu obitelj, a sve je počelo jednim čudnim, no neobičnim razgovorom u zagrebačkom bolničkom odjelu.
