U dvorani u srcu Zagreba, šum se miješao s glazbom, a konobari kružili između stolova s pladnjevima punim čašica i zalogaja. Oči su mi lutale, pokušavajući prepoznati lica koja su nekada bila urezana u pamćenje, a sada su obučena u srebrnu dlaku, bore i težinu proživljenih godina.
Iznenada, kroz gomilu, ugledala sam ga visokog, s pravocrtom postave, iako su mu vlasi potpuno posijedile. Pretraživao je nešto pogledom. U jednom trenutku naši su se pogledi susreli.
Prišao je polako, kao da se uvjerava da sam to zaista ja. Stao je na korak pred mene i samo reče: Znao sam da ću te ovdje naći.
Ta je rečenica probila 35 godina tišine, sve moje veze, uspjehe, neuspjehe, bolesti i sve blagdane. Probušila je sve što se dogodilo od zadnjeg puta kad smo se držali za ruke.
U tom trenutku vrijeme se povuklo unatrag za desetljeća. Vidjela sam nas u školskoj klupi, kako razmjenjujemo papiriće. Vidjela sam ga u trapericama, s gitarom na leđima, kako me odvodi kući poslije školske diskoteke. A zatim trenutak kad je iznenada nestao iz mog života, bez rastanka, bez objašnjenja.
Sjednuli smo se za mali stol na rubu. Nisam znala od čega da počnem. I on je šutio, igrajući žlicu u šalici kave. Konačno, prvi progovori: Znaš, cijeli život sam nosio u glavi taj posljednji dan.
Iznenadila sam se mislila sam da ga se samo ja sjećam. Ispričao mi kako je tada morao iznenada otputovati s obitelji, kako je obećao da će napisati, ali pisma nikada nisu poslana. Kako je pokušavao da me nađe, ali život, obaveze i njegovi strahovi stalno su stajali na putu.
Slušala sam, ne prekidajući ga. U glavi su mi se kovitlali pitanja, ali u srcu sam osjetila čudan mir. Ne zato što je sve iznenada postalo jasno, već zato što je bio tu. Zaista, nakon toliko godina.
Pričali smo o svemu o brakovima i razvodima, o djeci, o poslu. O bolestima koje su nas učinile poniznima, i o putovanjima koja su nam ponovo pokazala da život još uvijek može oduševiti. U jednom trenutku pogledala sam njegove ruke. Sjećala sam se njihovog čvrstog, toplog stiska, uvijek spremnog da me uhvati kad posrnemo na pločniku.
Kad je glazba utihnula, upitao me želi li prošetati. Izašli smo pred zgradu. Noć je bila topla, zrak je mirisao na jasmin. Hodali smo rame uz rame, u tišini koja nije bila neugodno tiha. Odjednom osjetila sam njegovu ruku na svojoj. Stisnula sam je.
Otišao je tek kad je na satu otkucalo ponoć, a dvorana je već bila gotovo prazna. Prije nego što je ustao, izvadio je iz džepa staru, požutelostom obojenu kinotku. Našao sam je u knjizi kad sam pakirao za današnji zbor. To je naš prvi zajednički film, reče, položi ga pred mene.
Osjetila sam kako mi se ruka trese dok sam dodirivala papir na kojem je vrijeme ostavilo svoje tragove. U jednoj sekundi vratili su se osjećaji uzbuđenje, nesigurnost, miris njegove jakne, hladnoća jesenjeg večernjeg zraka dok smo se vraćali kući.
Gledao me je onako kako bi želio da vidim u njegovim očima sve one godine kada je mislio na mene, a nije izgovarao ništa. Ne želim da ovo ponovo prođe bez riječi, doputovao je tiho.
I shvatila sam da sam možda cijeli život čekala upravo ovaj trenutak. I da po prvi put u dugo vrijeme ne bojim se gubitka, nego da povjerujem da priča može krenuti drugim putem nego što je nekad bila.
