Marija je već bila u krevetu, kad je iznenada čuo tapšanje na vratima. Skočio je u kuhinjski ogrtač i potrčao otvarati. Za njim je išla i njegova žena Stjepan, a na pragu je čekao susjedski dječak Nikola.
Strice Stjepane, dođite kod nas, reče Nikola s malo tihošću u glasu. Mama nešto želi reći.
Stjepan se obukao i krenuo prema Nikolinom domu. Što će mi Marija od mene? mrmljao je dok je prolazio uz ulicu.
Ušli su u kuću, Stjepan je podigao stolicu i seo kraj kreveta.
Ne dugo mi je ostalo, Stjepane, izgovara Marija, slabeći se na visokim jastukima. Uskoro ću otići moram ti otkriti jednu tajnu.
Stjepan ju je pogledao zbunjeno, ne znajući što ga očekuje.
Stjepan je bio tipičan mladić iz sela, ali je volio samo jednu ženu svoju Mariju. Ljubav je počela još u osnovnoj školi i trajala je sve do danas. Zajedno su odgajali trogu djece: Miška, Ivana i najmlađu kćer, Terezu, koja je bila mala plavokosa vila.
Stjepan je bio poznat po velikodušnosti, a ruke mu su bile čisti kao novčići od eura. Radio je naporno da nahrani veliku obitelj, obuje sinove u čizme i pazi da žena ne ostane bez posla. Kad god bi u trgovini stigla nova odjeća ili šarene šalove, Marija bi odmah kupila. Ponekad bi donio i parfeme iz Zagreba, skupe, ali uvijek s osmijehom.
Prije spavanja Marija se uvijek stajala ispred zrcala u bijeloj košulji, češljala kosu i plela dugu pletenicu. Stjepan bi se divio toj ljepoti, legao na krevet, podigao ruke iznad glave i uživao u svjetlu lampe. Kako ona sve uspije? Čist dom, doručak, ručak, večeru, a i vrt je uvijek u redu, razmišljao je uz laganu ironiju.
Djeca su pomagala, naravno, iako je otac najviše radio. Stjepan je volio svoje mališane, ne previše ih razmažavao, nego ih učio poštovati majku. Tereza je bila tek tri godine, plava ko nebo, i nije mogla ostati neprimijećena. Svugdje bi se kotrljala na Stjepanovim ramenima, a nitko u kući nije se usuđivao zafrkati.
Svakako, u njihovoj kući nije bilo potpetija poput onih u drugim selima nema svađe, nema pritužbi, sve teče glatko. No, mlađi Ivan se posvađao s susjedom, dječakom Nikom, koji je bio poznat po sklonosti do zadnjih priča. Oni su se stvarno pobrkali.
Marija je plakala, a hladni oblog stavila Ivanu. Tada je Stjepan čuo škrgu na gradištu Nikola je sjedio na stepenicama, očajan i ogorčen. Kad ga je ugledao, skrenuo je pogled. Njegovo lice bilo je tužno, a nešto se pomaklo u Stjepanovom srcu bilo je to suosjećanje ili možda podvala.
Znaš li što je krivo? upitao je Nikola, ali je šutio. Znaš onda da ćeš morati nešto učiniti. Tišina je obavijala prostor, a Stjepan se opet zaprijetio.
Nikolo, nemoj dirati moje sinove, razumio? poručio je Stjepan, a Nikola je klimnuo glavom. Stjepan ga je tapkao po ramenu i krenuo dalje. U tom trenutku je primijetio da ga Marija gleda kroz zavjesu, ali nije odmah otišao kući noge su ga same odvele u šumu, a sjećanja su ga poprimila.
Bili su im skoro osamnaest: Stjepan, Marija i Marija. Oboje su završili školu, organizirali su završni ples za dvije seljske škole svoju i susjednu s limunadom i kolačima, a glazba je svirao tamburica. Svi su izgledali šik, ali najljepša je bila Marija u bijeloj haljini s čipkom, visokim potpeticama i kosom do pojasa. Crvene obraze, prava pametica!
Te večeri Stjepan je odlučio priznati da je još od petog razreda zaljubljen u Mariju i da ga i dalje voli, jer će ga uskoro pozvati u vojsku i neće imati šanse izreći to. No, nitko nije primijetio da sin ravnatelja škole, Vladimir, već priča o toj djevojci. Cijelu večer je kružila oko njih, a Marija je plesala valse, smijala se i bila sretna. Stjepan je stajao sa strane, brinući se, dok je Marija prišla i uzela ga za ruku.
On je, uz malo nespretnosti, krenuo u plesačku krug. Marija ga je povukla blizu, pa su zajedno šetali uz rijeku i sjeli na obalu. Djevojka mu je šaptala na uho, a on je sve vrijeme mislio na Mariju.
Jesen je stigla, a prije odlaska na vojnu službu čuo je glasine da se Marija udaje za Vladimira. Stjepan je plakao gorzkim suzama; Marija uopće nije došla na oproštaj. Veliki stol bio je postavljen, svi su pozvani, ali je sjedila Marija, a ne Marija.
Kasno navečer, dok je selo pjevalo i plesalo, netko ga je povukao na stranu i šapnuo: Stjepane, nije sve tako crno. I on je, iako umoran, otišao kući pod jutarnjim pogledom svojih roditelja i pao u krevet.
Pismo iz vojske pisao je rijetko, samo roditeljima. Oni su mu rekli da je Marija vjenčana, a Marija je odselila u Zagreb na studij. Tako je završila njegova mladost, s pozdravom i oproštajem za zauvijek.
Vratio se u selo stariji, s kratkom kosom i podrezanim bradom. Marija je već dobila djecu Miška i drugi nerođenog. Sreo ju je dok je bila trudna i nesretna.
Kako živiš, Marijo? upitao je drhtavim glasom.
Dobro sam. Ništa za žaliti.
Od njegovih roditelja saznao je da Vladimir više ne radi, da se posvađao s ženom i da mu je direktoricu otkopali. Živio je skromno. Kad je Ivan rođen u njihovoj kući, došlo je do nesreće Ivan je otplovio na rijeku i nikada se nije vratio. Marija je ostala udovica.
Stjepan se ponudio i uzeo je pod svoje krilo, s dvoje djece. Počeo je graditi svoj dom uz pomoć roditelja i materijala koje su donijeli susjedi. Ruke su mu bile vješte u građevini, a kuća je mirisala na svježi piljev.
U novom domu počeo su se usađivati. Dječaci su rasli, a Marija je ispričala Stjepanu da je Marija (druga Marija) u gradu vjenčana i da ima sina, koji povremeno dolazi u selo. Nije prošao ni mjesec kad se Marija vratila u selo zauvijek.
Sin je bio nešto stariji od njihovog Miška, a brak s mužem je propao. Prvo je lutao selom, zatim je bolest dotaknula. Umirao je pred očima svih, i nije skrivao svoju zavist prema Mariji, koja je nekada bila u Stjepanovim rukama.
Stjepan je odbacio ovu priču i oženio Marinu s dvoje djece, a potom i svojom djecom! Sada su dečki odrasli i ponekad se posvađaju, a on se ne želi ni s Marijom previše zbijati ona ga je povrijedila, a on sam još ne zna zašto. Govore se tiho, bez riječi, sve se odvija s malo topline.
Došla je zima, snijeg je prekrio selo. Dečki više ne tuku, ali izbjegavaju jedni druge. Nikola, Marijin sin, postao je sumoran i zabrinut.
I tada je sve postalo jasno Marija je potpuno izmakla. Jedne kasne večeri, dok je Marija spremala za spavanje, čuo je lupanje na kapiji. Brzo je obukao haljinu i s iznenađenjem otvorio vrata. Stjepan je išao za njom.
Na pragu je stajao Nikola.
Striče Stjepane, dođite kod nas. Mama nešto želi reći, reče Nikola tiho.
Marija ga je pozvala unutra. Stjepan se presvukao i krenuo do Marije.
Što joj treba od mene? mrmljao je dok je hodao.
Žalostna žena, sjedeći na visokim jastukima, slabo je izgledala. Stjepan je uzeo stolicu, sjedio pored nje i gledao je.
Ne dugo mi je ostalo, Stjepane, rekla je Marija. Uskoro ću umrijeti Moram ti otkriti jednu tajnu.
Stjepan je pogledao u njenu ljuštvu, ne shvaćajući.
Molim te, ne ostavljaj Nikolu samog, nastavila je. Sjećaš li se one noći kad sam otišla na vojnu službu? Taj muškarac koji me je uzeo za ženu dok sam bila trudna to je razlog zašto nismo mogli biti zajedno.
Uz to je tiho zaplakala.
Stjepan je šetao kući zbunjeno, osjećajući bol i gorku tugu. Jedna noć u magli, cijeli život Marijine nesreće nagomilan.
Uskoro je cijelo selo je pokopalo Mariju, a poslije pogreba odveo je Nikolu kući.
Nikola će živjeti s nama, objavio je, a Marija se slegnula na stolicu, prekrila ruke preko prsa. Nije morao ništa dodatno objašnjavati samo je rekao da Marija želi da ga ne pošalju u dom za djecu. Ako ga pošalju, propao bi, šapnuo je. Mi ćemo ga odgojiti po najboljem.
Svi su se organizirali, i živjeli kao velika obitelj. Trojica braće brinula su o Terezi. Otac je radio, Marija je vodila gospodarstvo, a dječaci su nakon škole obavljali sve kućanske poslove.
Stjepan je prihvatio da je taj dječak, iako nije njegov po krvi, ipak njegov sin po duši. Ni o kakvim inspekcijama nisu čuli, jer mu to nije trebalo.
Nikada ne bi ostavio dječaka, bilo da je svoj ili tuđi.
