Mama! Pa opet! Lada sa odbojnim zvukom zatvorila poklopac WC-a i pritisnula gumb za ispiranje. Je li stvarno tako teško isprazniti za sobom?!
U bijesu je izronila iz toalete i potrčala prema sobi majke.
Zora Petrović sjedila je na krevetu skučena, drobljiva, gotovo prozirna. Kako je samo ta snažna, odlučna žena pretvorila u takvu djevojčicu?
Lado, opet sam zaboravila? Jesam? gledala je nemoćno, očima pune straha, u kćerku. Oprosti, dušo, nije mi namjera bila.
Mama, što ću ja s tobom? Dobro, sve to primjećujem, ali i Mihovil to vidi, i Roko.
Oprosti, oprosti me, Lado, pažljivija ću biti pomilovala je Zora Petrović, gledajući kćer.
Ma, što ćeš od mene? odmahnula je Lada rukom i izmakla se iz sobe.
Majka je ubrzano stara. Lada se sjećala kako je tek nedavno Zora Petrović bila potpuno samostalna, snažna i iznimno pametna žena. Na nju se mogla obratiti za pomoć, za savjet. Samo razgovor s njom uvijek je bio ugodan.
Opširno obrazovana, s oštrom inteligencijom, Zora Petrović je istovremeno imala iznenađujuće dobar i veseo karakter. Sve Ladine prijateljice još od djetinjstva govorile su da je ona sretnija zbog takve mame.
Nitko nije imao takvu divnu majku. Cijeli život Lada je znala da ima na koga se može osloniti, kome se može obratiti za potporu. Onda se iznenada na majku spustila starost neugodan, hladan, ljepljiv, lošeg mirisa i nepretenciozan um.
S majkom se više ne može razgovarati. Ne možeš tražiti savjet, ne možeš sjesti na njene koljeno i isplakati se nad šefom ili umorom. Sada je mama sama, kao dijete glupa i spora.
Lada ušla je u kuhinju, gdje su za stolom sjedili muž Mihovil i petnaestogodišnji sin Roko. Rješavali su zagonetku. Njihova zabrinuta, koncentrirana lica malo su ublažila Ladu.
Mama iznenada prozvori Roko. Zašto tako krupno sječeš meso u juhi?
Ne znam, sine zaplivši se Lada. Zašto pitaš? Nije ti se svidjelo?
Sviđa mi se zadrmao je Roko, igrajući se dijelom slagalice. Samo baka ne može žvakati, izbacuje ga iz usta i stavlja na stol.
To ti smeta, zar ne? kimnu Lada, shvaćajući, i krivnja joj je šaptala. Reći ću baki da to ne radi.
Ne, meni je u redu nastavio je Roko, pregledavajući slagalicu. Samo je to znak da se baka loše hrani. To nije dobro za zdravlje.
Ah Lada je pogledala sina zbunjeno. Rezat ću finije.
Bolje da napraviš okruglice, Roko joj prstima naglasio. Sjećaš li se kad si mi pravila to kad sam izgubio zube i nisam mogao žvakati? I baka ti je to radila kad si bila mala.
Radila kimnu Lada, crvenijejšom.
I još, Lado ušulja se Mihovil. Nemoj Zoru Petrović optuživati za WC. Roko i ja ćemo preživjeti, ne brini. Ako je ti kritiziraš, onda nam je neugodno jer nas zbijaju.
Da, mama, ne kritiziraj baku Roko je pogledao Ladu širokim očima. A ja obećavam da neću kritizirati vas s tatom kad postanete stari.
Dobro, sine Lada, jedva suzdržavajući suze, izašla je iz kuhinje.
Stajala je kratko u hodniku, pokušavajući se smiriti, pa je zakoračila u sobu majke.
Mama zvala je Zoru Petrović, koja je sjedila na stolici pokraj prozora i gledala ulicu. Mama.
Da, Lado okrenula se Zora Petrović. Što se dogodilo, draga?
Zbog toga što sam glupa i gruba Lada je položila glavu na majčine koljena. I netolerantna. I zla.
Lado, ne tako reče Zora strogo. Boli me kad tako govoriš o sebi. Što ti to preplavilo dušu?
Obećaj mi da nećeš umrijeti iznenada je Lada zatražila i zaplakala.
Dušo, što govoriš? milovala je Zora Ladu po glavi. Naravno da neću umrijeti. I ne planiram.
Strašno mi je pomisliti da te neću imati. Kako ću biti sama?
Lado, ja sam ovdje, uz tebe. Nisi sama. Što ti to zaprijeti?
Ne, ne, sve je u redu Lada obriše suze i ustala. Dobro, idem pripremiti večeru. Želiš li juhu s mesnim okruglicama?
Želim nasmijala se Zora Petrović.
I kako se bacam na nju kao pas, mislila je u sebi. Čak je i Roko primijetio. Ljutost me obuzima. Tinejdžer više razumije od odrasle tete. A ja se bojim što će se dogoditi kad je ne bude. Neću je više kritizirati. Neka me Bog kazni ako ikada opet posvjedim!
