Zvonac na vratimaKad je zvonac doprijeo do vrata, iz mraka je izlegla zagonetna figura koja je šaptala tajne davno zaboravljenog blaga.

Kada sam se udala, odjednom sam počela zvati na vrata.
Na svoj vlastiti prag, na vrata mog skromnog stana u srcu Zagreba, na onaj ključ kojim sam otvarala još od prvog dana kad sam se uselila.
Zvono je bilo, ali ga je rijetko netko pritisnuo.
Mamina majka, Milena, imala je rezervne ključeve, a nitko drugi nije dolazio do mene.

Kad bih se vratila kući, to je bilo kasno u noći. Susjedi su bili sigurni da radim džinovsku noćnu smjenu da me dovode razni muškarci, a ja im se smijem u tišini.
Muškarci su, naravno, bili raznoliki taksisti, radnici, čuvari.
Ja sam, međutim, radila urednicu za otpremu; umorna, puzala sam u krevet i padao mi je lice na jastuke.
Koji su to gosti, pa? zborio sam se, ali ništa ne znači.

Navikla sam se da me kod kuće nitko ne čeka.
Nitko nije mogao otključati vrata.
Samo mačka, Maca, bi mogla, a ni ona ne znašće.
Zbog toga nisam ni patila; radila sam se i tiho se radovala: nema iznenađenja, tišina i mir. Što još poželjeti?

Ali kad sam se udala i moj muž, Marko, radio od kuće, otkrila sam novo zadovoljstvo zvati na vrata.
Svaki povratak, svaki dan, dvatri puta po danu: dingdingding.

Zašto prekidaš njega dok radi? uzburkavala se majka. Imate ključeve!
Ne razumiješ, to je ono kad ti netko otvori vrata, miješala sam se.

Lagala sam. Nije bila samo radost. Bilo je to sreće. Znaš li onaj osjećaj kad iza vrata čeka netko tko te želi?
Dingdingding. Čuti korake, vidjeti kako se ključ okreće, čujati škripu kvake
Dingdingding. Vidjeti sjaj u očima, osmijeh, shvatiti da ti je netko nedostajao, iako sam samo išla po kruh.

Ako nikada niste živjeli sami, nećete razumjeti.
Ponekad je Marko otvorio vrata mirno, uzeo torbu, pomogao mi skinuti kaput, zagrlio me i svojom bradom milovao mi obraze.
Ponekad je bio u žurbi, zaglavljen na Skypeu, pa je šapnuo brzim gestama, pucao me po nosu šalom i otklonio se dalje na posao.

Nije mijenjalo ništa bila sam oduševljena, kao netko tko je cijeli život čekao sladoled.
Najvažnije: ni jednom se nije naljutio, nije se iznervirao i nije me pitao:
Zaboravila si li ključeve?

Kao da je shvatio da ključ nije u pitanju. Tako je bilo. Tako je ostalo. Tako će i biti.

U Novoj godini želim vam samo dvije stvari zdravlje i da netko kod kuće čeka na vas.
Sve ostalo sami ostvarite. Sigurna sam u to.

© Darija Išačenko.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

3 × 1 =

Zvonac na vratimaKad je zvonac doprijeo do vrata, iz mraka je izlegla zagonetna figura koja je šaptala tajne davno zaboravljenog blaga.
Kimeríthetetlen szerelem – Egy magyar férfi házassága elhidegül, s a szerelmet más nőkben keresi, mi…