Imam četrdeset i sedam godina. Obična sam žena, mogla bi se nazvati siva miša. Nije mi privlačna figura, nisam ljepotica, a nikada se nisam udala ne želim jer smatram da su muškarci svejedno životinje koje samo jedu, napune trbuhe i leže na kauču. Nitko mi nikada nije ponudio brak niti vezu. Moji roditelji, stariji i slabi, žive u Zadru. Jedino sam dijete u obitelji, bez sestra i braće. Imam rođake, ali s njima ne održavam kontakt ne želim.
Već petnaest godina radim u Zagrebu, u jednoj ustrojnoj instituciji, i svaki dan je isti posao, zatim kuća. Stanam u običnoj višekatnici u sporednom dijelu grada. Bila sam oštra, cinična i nikome nisam bila naklonjena, djeci sam bila ravnodušna. Svake godine za Božić putujem u Zadar da posjetim roditelje, jednom godišnje. Ove godine sam se opet vratila, odlučila očistiti hladnjak i izbaciti sve stare smrznute proizvode pečene štrudle, polpete koji su ostali neupotrebljeni. Slijedila sam ih u kutiju i krenula prema spremniku za otpad.
U liftu je čekao dječak od otprilike sedam godina. Vidjela sam ga nekoliko puta s majkom i novorođenčetom. Pogledao je kutiju, a kad smo izašli, slijedio me je. Tiho je upitao: Mogu li uzeti? Rekla sam da su to stari proizvodi, ali zatim pomislila da ga pusti, jer ne bi se mogli pokvariti. Dok sam se odmakavala od spremnika, obratio se i pažljivo slagao pakete, držeći ih blizu srca. Upitao me je gdje mu je majka; odgovorio je da je bolesna, a sestrička također. Dodao je da se ne može podići. Okrenula sam se i otišla kući gdje sam pripremila večeru.
Sjednula sam za stol, razmišljala, a dječak mi nije izlazio iz glave. Nikada nisam bila suosjećajna i nikad nisam osjećala želju pomoći, ali nešto me potaknulo. Brzo sam uzela sve što je bilo za jelo kobasicu, sir, mlijeko, kekse, krumpir, luk, čak i komad mesa iz zamrzivača. Iza lifta shvatila sam da ne znam na kojem katu žive. Znam samo da su iznad mene. Počela sam se penjati kat po kat, i nakon dva kata otvorila mi je vrata isti dječak. Prvo nije shvatio, zatim tiho me pustio unutra.
Stan je bio skroman, ali iznimno čist. Na krevetu je ležala žena, skučena, pored djeteta. Na stolu je bila posuda s vodom i krpe, jasno je da je temperatura bila visoka. Djevojčica je spavala, a u grudima joj je nešto kovitlala. Upitala sam dječaka ima li lijekova. Pokazao mi je stare, istekle tablete trebale su biti izbačene davno. Prišla sam ženi, dotaknula joj glavu; bila je vruća. Otvorila je oči, pogledala me neznaloženo, potom oštro upitala: Gdje je Antun? Objasnila sam da sam susjeda. Pitala sam koje su simptomi kod nje i djeteta i pozvala hitnu pomoć. Dok su čekali, poslužila sam im čaj s kobasicom. Jedla je bez prestanka, jasno je da je bila izgladnjela. Kako je dojila?
Medicinski tim je došao, pregledao ih i propisao puno lijekova za bebu, pa i injekcije. Otišla sam u ljekarnu, kupila sve što su propisali, a zatim u trgovinu nabavila mlijeko i raznu dječju hranu. Iz nekog razloga kupila sam i igračku neobičnu žutu majmuna. Nikada prije nisam kupovala poklone djeci.
Žena se zove Ljubica, ima dvadeset i šest godina. Odrasla je u Samoboru, na rubu grada. Majka i baka su bile Zagrepčanke; majka se oženila čovjekom iz Samobora i preselila tamo, radila u nekoj tvornici, a muž je bio tehničar. Kad je Ljubica rođena, otac je poginuo od strujnog udara na poslu. Majka je ostala bez posla i novca, s bebom u naručju. Prijatelji su im pomogli, ali u tri godine su se sve pogoršale. Susjedi su nekako pronašli baku u Zagrebu koja je preuzela djevojčicu. Kad je Ljubicini bila petnaest, baka joj je otkrila da je majka umrla od tuberkuloze. Baka je bila tiha, štedljiva i pušila puno.
Sa šesnaest godina Ljubica je počela raditi u najbližoj trgovini najprije kao pakirnica, zatim kao blagajnica. Godinu dana kasnije umrla je baka, ostavivši Ljubicu samu. S osamnaest je se zaljubila u mladića koji je obećao da će se vjenčati, ali nakon što je zatrudnjela, nestao je. Nastavila je raditi do zadnjeg dana, štedjela novac jer nije imala kome pomoći. Kad je rodila, već mjesec dana je ostavljala dijete samog u stanu i čistila hodnike. Vlasnik trgovine u koju se vratila raditi, kad je sin porastao, počeo ju je silno zlostavljati; prijetio da je otpusti i da nikada ne nađe posao. Kad je saznao da je trudna, dao joj je deset tisuća eura i rekao da više ne dolazi.
To mi je sve ispričala te večeri. Zahvalila mi se i rekla da će otplatiti novac pomoći u čišćenju i kuhanju. Zaustavila sam se, zahvalila joj i otišla. Cijelu noć nisam spavala, razmišljala sam: Zašto živim? Što je moj razlog? Zašto ne brinem za roditelje, ne zovem ih, ne volim nikoga? Stavljala sam novac u štednju, ali nemam kome ga potrošiti. Ipak, iznenada se pojavila tuđa sudbina ljudi koji nemaju ni što da jedu, niti lijekove.
Jutro je došao Antun, donio tanjur toplih palačinki i potrčao. Stajala sam na pragu s tim toplim palačinkama u rukama, a toplina ih je zagrijavala cijelo tijelo, kao da se topim. Željela sam istovremeno i plakati, i smijati se i jesti.
U blizini našeg stana nalazi se mali trgovački centar. Vlasnica dućana za djecu, iako nije znala koju veličinu odjeće trebam, odlučila je ići sa mnom. Ne znam je li to bila želja da pomogne jer je shvatila da ću kupiti puno ili je bila dirnuta mojom brizi. Nakon sat vremena vratila su nam četiri velika vreća odjeće za dječaka i djevojčicu. Kupila sam i pokrivač, jastuke, posteljinu, hranu i vitamine. Osjećala sam se korisnom.
Prošlo je deset dana. Zovu me teta Rita. Ljubica je vrsna rukotvorka. Moj stan je postao ugodniji, a ja sam počela zvati roditelje i slati SMSove s riječima dobro bolesnoj djeci. Ne mogu shvatiti kako sam do sada živjela. Svaki dan nakon posla trčim kući znam da me netko čeka. Jesenji proljetni put planiramo zajedno ići u Zadar; karte za vlak smo već kupili.
Kroz ovu priču naučila sam da i najmanji čin dobrote može promijeniti nečiji život, a nas samima učiniti bogatijima dušom.
