Gospode, da se nađe baš naša trojka!
Matea s teškoćom slegla na kauč, hvatajući se za kosu. Ivan, s mrzom podobljenim obrvama, promatrao je poput da je otkrio novu pogrešku u šporetu.
Pa što sad radim? Da je odvedem u dom za siročad? Vjeko mi je ipak bio brat
Brat! Kad si ga zadnji put vidjela? Prije otprilike deset godina? Nigdje se nije pojavljivao, osim kad mu nešto treba
Matea je već počela smirivati glas, a Ivan je duboko udahnuo. Nije htio silno sve odgađati. Ne i ljutiti se. Razmišljao je da će briga o maloj Ljubici pasti na ramenom žene. Ipak Babica Matea bila je draga, glasna, mogla je i zakucati, ali ne od zloće I nikad ne propustila priliku pomoći.
Matea, reci mi, što sam ja trebao učiniti? Ja sam tvoj stric, rođak, najbliži rođak. A ona
Ivan je klimnuo prema maloj djevojčici koja je stajala na pragu, ne pomičući se.
Što je s njom?
Naravno da dijete nema krivicu Kad će se pogrebati?
Jutros. Idem čim se probudim.
Što s očima, mala? Dođi ovamo, da se upoznamo.
Dječak je nesigurno zakoračio naprijed, jedan korak, zatim drugi. Matea nije izdržala, skočila je i prišla joj.
Što ti je, koža i kosti? Dođi, skinut ću ti kapuljaču.
Matea spretno otkopčala gumbiće, svukla djecu kapuljaču, a zatim i ogromnu jaknu s nečijeg ramena, pa se iznenadila
Bože Što drži dušu? Samo koža i kosti Što je ovo?
Okrenula je dijete prema svjetlu i zastala kao kip. Pogledala je muža. On je samo prokleo. Ah, koliko bi Vjeko bio jači da mu se više davalo. Umjesto toga, ostao je samo s modrim krvarećim modricama na rukama. Matea je povukla rub haljine, pogledala leđa i prekrila usta rukom Zadrala je tako trenutak, a zatim, kao da se probudila:
Fiko, brzo u saunu! Miško, dođi ovamo!
Iz sobe je izronio Miško.
Što, mami?
Ništa, a što! Koliko puta da ti kažem! Trči kod Marije. Reci da nam treba odjeća za djevojčicu Možda ima nešto staro.
Razumijem, mami. Čuo sam sve.
Pa ako si čuo, što još želiš?
Miško se pretrčao prema vratima, oblačeći jaknu na brzinu. Dječaci i djevojčice su šaptali i glasali. Šala je da se u njihovoj obitelji nađe tako mala djevojčica, a onda su odlučili da Matea, s modricama, postavi pregradu u svojoj sobi. Nije im bilo problem mali će uvijek biti zaštićen, i nitko ju neće dirati. Dječaci zaboravili su svoje zlobne planove koji su im se smišljali otkako je sunce izašlo, i zgrabili su se za posao.
Miško donio ne samo vreću krpa, nego i Mariju. Zapravo, nije mogao odmaknuti ruke od nje, pa je ona došla sama.
Marija, gledajući Vjekovoj lutki, uzdahnula je:
Da si joj pogledala u glavu. Tko zna koje će insekte izvući kasnije.
Ljubica, cijelo vrijeme u sredinu zbrke, stajala je nepomično u sredini sobe. Tiho je šaptala, kao da je sve što se događa daleko od nje. Matea je uzviknula, trčala do djevojčice, raspetljala joj kosu i proklela se kao seljački muž.
Podigla je zapetljanu pletenicu, uzdahnula. Kosa je bila dobra Ah, kakav žalosni prizor.
Ljubice
Djevojčica podigla je preplašene oči.
Ljubice Moraš šišati kosu. Potpuno Ne brini, izrasla će brzo. Evo ti, pogledaj, kakav ću ti lijepi maram dati
Suze su se slijevale niz prljave obraze. Matea je i sama gotovo plakala, dok je šikljačica kosu rezala i potom je spaljivala u peći. Ivan ušao je, vidio što se događa i samo je prokleo. Ah, da nije Vjeku u djetinjstvu dobro pretukao
Čim su Matea i Ljubica otišle u saunu, iz sobe dječaka se pojavio glavu Andrija, najstarijeg. Imao je dvanaest godina i vodio je braću. Imao je autoritet, ali ga nije zloupotrebljavao.
Tati, možeš li nam pomoći?
Ivan je ušao u sobu i zadrhtao.
Što ste ovdje radili?
Pa želimo prevesti ormar kako bismo zatvorili kutak za nju. Želimo da ima svoj kutak, jer je djevojčica. A on je težak.
Ivan je podigao nos, glasno i previše strogo:
Majka vas hrani, ali ništa od toga ne pomaže. Trojica ne mogu pomaknuti ormar! Hajde, uzmite se!
Tati, na čemu će spavati?
Ivan je počešljao zatiljak.
Treba nešto kupiti, izgleda
Tati, daj mi stol, znaš da volim spavati na njemu, a njima dajmo krevet? On mi je skoro premalen, a njima savršeno, jer su mali
Kad su Ljubica i Matea došle iz saune, dječaci i Ivan gotovo su sve pripremili. Trebala je posteljina, možda i tepih za ljepotu, ali to je Matea trebala sama.
S laganim parom.
Oh, hvala. Umorna sam, snage nema. Ljubica kao da nije vidjela vodu, pa ni sapun. Od svega se boji, kao od kuga Sad ću se malo odmoriti, hraniti vas, a onda ćemo razmišljati gdje će Ljubica spavati.
Djevojčica je izgledala zdravije. Mršava, smešna u šarenoj maramici, ali s velikim očima, dugačkim trepavicama
Dobro, idemo, pokažem ti
Matea je iznenađeno pogledala muža, ali ustala je. On je odmaknuo zavjesu u sobu sinova. To je bila najveća soba, u koju su dječaci preselili čim je Miško napunio tri godine. Roditelji su imali malu spavaću sobu, a još jedna velika soba služila je i kao dvorana, i kao hodnik, i kao kuhinja.
Što je ovdje?
Matea je vidjela preuređenje i zamrla. Pogledala je dječake.
Samo tata je rekao?
Ivan se nasmiješio:
Samo Dobri dečki imamo, Matea
Ljubica nije samo jela. Grizla je hranu kao da se nije hranila cijeli život.
Dosta, Ljubice Loše će biti. Odmori se, ne brini, imamo dovoljno hrane. Sve je u redu
Ljubica je s tugom gledala tanjur i kao da se ispuhla
Idemo, pokažem ti svoj krevet.
Činilo se da nije ni stigla leći, a već je zaspala.
Matea se vratila za stol.
Fiko, donesi rakiju.
Ivan je iznenađeno pogledao ženu. Nikada nije pila, osim u velikim praznicima, ali tiho je otišao po rakiju. Nalijepio joj je i sebi.
Matea je jednim gutljajem ispraznila čašu. Ivan je otvorio svoj čašicu i stavio je na stol. Matea ga je pogledala i rekla:
Da je tvoj Vjeko živ, sama bih ga po ovom rukama udavila
Ivan je spustio glavu. I on bi ga sam udavio
Vjeko je rođen kad je Ivanu bilo četrnaest, i nitko nije očekivao još jedno dijete. Baka je pogledala novorođenče, plaznula i rekla:
Bezveze ste ga imali.
Ivan se sjeća kako mu je majka vričala, izbacivala ga iz kuće. Baka je bila ravnodušna, šaputala po kući nešto.
Fiko je, iako već odrastao, bojao se bake kao od vatre. Svi u selu govorili su da je vještica. Naravno, Ivan je znao da vještica ne postoji, ali ipak
Majka se umorila vrištati na baku. Tada je baka iznenada zaustavila i rekla:
Umrijet ću sutra. Na moj grob uzmi
Pokazala je na novorođenče.
Majka je odmah odgovorila:
Još što nam nedostaje!
Baka je pogledala i mirno rekla:
Proklet ću ga, dok ne umre, ako ne uzmeš
Sljedećeg dana stvarno je umrla. Ivan je razmišljao da će poludjeti od straha, stojeći pokraj groba. Majka nije poslušala, došla je s Vjekom. On je glasno vrištao po cijelom groblju. Nakon toga je postao mirniji.
Od malih nogu Vjeko je bio kao štakor jedva da je pojeo tuđu, a krivio druge Prvo je dobivao od oca, pa i od Ivana. Nije ništa naučio od života. Otišao je u vojsku, vratio se s djevojkom, ona je rodila, i njihov je roditeljski zadatak završio. Živjeli su veselo, svaki dan po jedna čaša rakije. Ivan je pokušavao uvjeriti roditelje da se preseli k njima, ali su govorili da će Vjeko i Ljubica bez njih propasti I propali su. Jedan po jedan su roditelji nestajali. Godinu nije prošlo, a Vjeko je sve to promatrao, a ništa nije dao za grobove.
Četiri godine kasnije, na selu, predsjednik se obratio Ivanu:
Ivane Imamo problem. Tvoj brat i njegova žena zamrznuli su se na putu kući Ostala im je djevojčica. Ako je ne uzmeš, umrla bi u domu za siročad Ne brini se za pogreb, pomognemo ti. Vi s Mateom ste nam zlata vrijedan rad.
Ivan ne zna zašto nije sve rekao Matei odmah. Vjerojatno se bojao da će Matea u bijesu zabraniti dovođenje djeteta.
Tjedan dana kasnije, Ljubica je prestala gutati hranu. Naučila je jesti vilicom i žlicom. Koža je posvijetlila, više se nije prozirala. Ali se ponašala kao divlji vuk. Kad bi dječaci nešto pitali, skrivala bi se pod pokrivačem i šutjela.
Dajali su joj knjige i igračke. Bila je tiha kao sova, samo je gledala svojim velikim očima. Koliko puta je Matea pokušavala razgovarati s njom, sve je bilo uzalud. Samo da i ne, nijedna riječ više.
Matea je konačno slomila tišinu:
Zašto gledaš na nas kao na vukove? Što smo ti učinili? Zašto se ne smiješ? Ne volimo te?
Ljubica je podigla velike oči, suze su joj se slivale po licu. Matea je jedva zadržala suze dok je siječeći kosu i potom je bacila u peć. Ivan je ušao, samo je prokleo. Ah, da je Vjeku odgojio jače
Kad su Matea i Ljubica otišle u saunu, iz dječje sobe se pojavila glava Andrije, starijeg brata. Imala je dvanaest godina i vodio je braću. Poštovao se, ali nije bio tiranin.
Tata, možeš li nam pomoći?
Ivan je stigao u sobu i zastao.
Što ste ovdje radili?
Želimo prebaciti ormar, da zatvorimo kutak za nju. Treba joj svoj prostor. On je težak.
Ivan je podigao nos, glasno i strogo:
Majka vas hrani, ali nema da ništa pomogne. Trojica ne mogu pomaknuti ormar! Uzmite se!
Tata, na čemu će spavati?
Ivan je počešljao zatiljak.
Treba nešto kupiti
Tata, daj mi policu, znaš da volim spavati na njoj, a njimaNa kraju je cijela obitelj sjedila za stolom, smijući se, jedino zvukove čuli su šaputanje Ljubice kako tiho moli da im se život otvori poput knjige punog toplih priča.
