Marija Kovač nije dolazila. Sva djeca su već odveli roditelji, ostao je samo jedan mali Ivanko. Tiho se igrao s malim autićem u kutu grupe. Vaspitačica je mrzovoljno blicala na sat. Ivanko je uzdahnuo, pogledao kroz tamni prozor, pa na vrata.
Marija, jutros sam vidio veliku psinu kraj ograde, reče Ivanko vaspitačici. Sigurno još čeka, mama se boji ući. Možemo li joj pomoći da je otjera?
Nigdje nema psa, odgovori Marija. Ne smiš izmišljati. Sada ću još jednom nazvati njegovu mamu.
Marija je podigla mobitel i ponovo upisala broj Jeline, Ivankove mame. Nitko nije odgovorio. Pogledala je zabrinuto na sat.
Nešto se sigurno dogodilo, pomislila je. Nikad se nije tako nešto zbivalo. Ivankov otac nema, a Jela je vrlo odgovorna. Voli sina i kad bi se zakasnila, javila bi se.
Ivanko, obuci se. Idemo kod mene na čaj.
Ali mama?, uznemiri se dječak. Ona će doći, a nas nema.
Ostavit ćemo joj poruku, našala se Marija. Čitat će je i doći će. Dat ću joj adresu i broj. Kasno je, hajde, idemo. Mačak mi je gladan.
Imate mačka? Prave, živog? uzviknu Ivanko. Mogu li se igrati s njim?
Možeš, hajde.
Stan Marije Kovač je očaravao Ivanka. Toplo, udobno, mirisalo je po svježim kiflicama. Ogroman, lijen, narančasti mačak Milo dopuštao je da ga maze i strpljivo podnosio dječje nestašluke. Uz čaj, Ivanko je pod dojmom zaspao.
Marija ga je pažljivo položila na krevet, a sama s mobitelom odjurila u kuhinju. Nakon dugog razgovora s policijom i Uredom za nesreće, saznala je da je u bolnicu primljena mlada žena s teškim ozljedama nakon prometne nesreće. Žena je bila u nesvijesti.
Kad se probudi, molim vas recite joj da je Ivankov sin u redu. On će ostati kod mene. Neka se ne brine, posjetit ćemo je.
Nakon razgovora, Marija se vratila u sobu. Ivanko je sjedio na krevetu i splašenim očima gledao u nju. Suze su mu tekle niz obraze.
Gdje je moja mama? zaplakao je. Želim kući, kod mame. Ne želim ostati ovdje. Kuća mi plače, kreveti plaču, igračke me čekaju. Idemo kući, želim biti s mamom.
Ivanke, dušo, pokušala je smiriti Marija, ne plači. Mama je zauzeta, radi. Smiri se, molim. Ovdje je sigurno. Volim te, a i mačak Milo te voli.
Ne, ona me čeka, nastavio je plakati, ne mogu bez mame. Pogledao je Mariju i tiho upitao: Je li mama odletjela na nebo?
Ne, Ivanke, nije odletjela. Sve je u redu. Zašto pitaš?
Otac mi je odletio na nebo, zamislio je, i baka. Sad me gledaju s neba. Kad budem dobar, oni se vesele. A što ako i mama poleti?
Marija ga je nježno zagrlila i pritisnula uz rame. On je povjerljivo naslonio nos na njeno rame.
Ne brini, tvoja mama je jaka. Sve će biti u redu. Sutra ćemo prvi dan otići k njoj. Posjetit ćemo ju. Nije na poslu, u bolnici je. Mama je bolesna.
Kao i ja? Ima li joj grlobolja? iznenadio se Ivanko.
Da, grlo i malo ruke. Ali sve će proći. Oporavit će se i ti ćeš se vratiti kući s njom.
Treba joj topla mlijeka s medom. Hoće li joj mi donijeti mlijeko?
Naravno, donijet ćemo. Sada lezi i zatvori oči. Ispričat ću ti priču.
Gospođo Marija, zašto živite sami? iznenadio je Ivanko.
To pitanje je iznenadilo Mariju. Zgrožena, iznenada je zaplakala.
Imala sam sina i muža. Otišli su na vikend u Dugo Selo, ostala sam kod kuće da sredim. Dogodila se nesreća. Sad živim sama s Milomačom. Šteta što nisam bila tamo. Bilo bi nam sve bilo zajedno.
Jesu li oni odletjeli na nebo?
Na nebo, uzdahnula je Marija.
Gospođo Marija, ne plakati, pokušao je smiriti Ivanko, oni vas gledaju odozgo. Kad se radujete, i oni se raduju, a kad plačete, i oni plaču. Tako mi je mama rekla. Nemojmo ih uznemiravati.
Marija je obrisala suze, zagrlila i poljubila Ivanka.
Idemo spavati, sutra je rano. Želio bih da ostaneš kod mene dok je mama u bolnici. S mačkom ćemo se zabavljati. Dogovoreno?
Dogovoreno, klimnuo je Ivanko, pomoći ću. Znam prati posuđe. Mogu li vas zvati baka? Ne u vrtiću, samo ovdje.
Možeš, Ivanke. Spavaj.
Marija je još dugo sjedila uz prozor i brisala suze. Ivanko je tiho spavao u svom krevetu.
Prošle su godine.
Ivanko se probudio rano. Brzo je skočio iz kreveta, protegnuo se. Iz kuhinje je dopirao miris svježe pečenih kiflica. Pogledao je prema kuhinji.
Bako, što si se tako rano probudila?, upitao je Ivanko i poljubio Mariju u obraz.
Nije mi se spavalo. Pomislila sam da ćete se vi probuditi s mamom, a ja imam kiflice. Radost za vas, i meni je drago. Sjedni, nalijat ću ti mlijeko. A ja ću se odmoriti kad dođe vrijeme. U kuhinji je glasilo kucanje zvuk koji je Ivanka nikada prije nije čuo tako rano. Marija je otkrila vrata i ugledala čovjeka u bijelom kaputu, s osmijehom koji je otkrivao svježe popravljen svijet. Dobro jutro, reče liječnik, vaša djevojka je probudila se i prišla je s vašim imenom. Čini se da je sve prošlo dobro, a vaš sin je pomogao da se razbije tišina.
Ivanko je skočio prema njima, a Milo je zakoračio ispred, mjaučući kao da želi reći: Sada je vrijeme za obitelj.
Marija je uzela ruke i poljubila Ivankovo čelo. Moja draga, šaptala je, sada smo zajedno, a sve što smo prošli samo je učvrstilo našu snagu.
U bolnici su im donijeli toplu juhu s medom i narančasti sok omiljeni napitak koji je podsjetio na jutra s kiflicama. Dok su sjedili za stolom, mama je otvorila oči i pogledala kroz prozor. Čula sam vaš glas, šapnula, i osjećala sam da vas čeka nešto veliko.
U tom trenutku Milo je skočio na stol i prinesao mali crni paket. Kad su ga otvorili, otkrili su staru kožnu knjigu s naslovom Priče o nevidljivim prijateljima. Marija je otkrila da je to bila dnevnik njezine bake, koja je pisala o mačevima koji čuvaju obitelji i o psinama koje čuvaju granice između svjetova.
Sada razumijemo, rekla Marija, zašto je prošla ta neobična priča s psinom i mačkom. Bili su naši čuvari, koji su nas vodili kroz mrak do svjetla.
Ivanko je podigao ruke i gledao u nebo, gdje su mu se pojavile siluete otac i baka, blistajući poput zvijezda. Hvala vam, šapnuo, sada znam da nikada nismo sami.
U tom trenutku vrata su se otvorila i ušuljao se otac, s osmijehom na licu, noseći košaru svježeg kruha. Svi su se zagrlili i podijelili toplu hranu, dok je Milo spavao na fotelji, zadovoljan što je čuvao svoju obitelj.
Svirala je tiha melodija iz daleke ulice, a svjetlost je obasjavala svaki kutak kuće. Život je nastavio svojim tokom, ali sada je svaki dan nosio miris kruha, meda i ljubavi koja je preživjela sve oluje. Ivanko je zatvorio oči, a u njegovom snu su se stapale sve priče one stare i nove i svaka od njih završavala riječju: dom.
