Matija se budi uz majčin stih. Prilazi njezinom krevetu:
Mama, boli li te?
Matija, donesi vode!
Dolazim, jurim u kuhinju.
Za minutu se vraćam s punom šalicom:
Evo, mama, pij!
Čuje se lupanje na vrata.
Otvori, sine! Vjerojatno je došla teta Neda.
Ustupa susjeda, držeći veliku šolju.
Kako si, Lada? dodiruje joj kosu. Imaš li temperaturu? Donijela sam ti vruće mlijeko s maslacem.
Već sam uzela lijek.
Treba ti bolnica. Liječenje mora biti dobro, a ti nemaš ništa u hladnjaku.
Teta Nedo, sve sam potrošila na lijekove, suze se pojavljuju na mojim obrazima. Ništa ne pomaže.
Legni u bolnicu.
A kome ću ostaviti Matiju?
Kome ćeš ga ostaviti ako umreš? Još nemaš trideset godina, nemaš muža, nemaš novca, miluje me po glavi. Očaj se, draga.
Teta Nedo, što da radimo?
Zovem liječnika, vadi telefon.
Nakon kratkog razgovora sažme sve.
Rekli su: bit će danas. Idem. Kad dođu, Matija će poći sa mnom.
Izađe iz hodnika, a Matija iza nje:
Teta Nedo, neće li mama umrijeti?
Ne znam. Moraš se pomoliti Bogu da pomogne, a tvoja mama ne vjeruje.
I Bog će pomoći? u Matijinu dušu ulazi nada.
Moraš ići u crkvu, zapaliti svijeću i zamoliti, pa će nam pomoći. Idem.
***
Matija se vraća k majci, zamišljen:
Matija, vjerojatno želiš jesti, a kod nas nema ništa. Donesi dva čaše.
Kad ih donese, majka ulije mleko:
Pij!
Popije, ali želi još. Marija to odmah shvati. Teško ustaje, uzme torbu s novcem:
Imam pedeset eura. Idi kupi dva peciva i pojedi usput, a ja ću spremiti nešto. Pođi!
Provodi ga do vrata, a zatim se, držeći za zid, okreće prema kuhinji. U hladnjaku su jeftini riblji konzerve, malo margarina, na prozoru par krumpira i luk.
Treba skuhati juhu
Glava joj se zamrši i slabi na stolac:
Što se događa? Nemam snage. Pola godišnjeg odmora je gotovo. Novaca nema. Ako ne idem na posao, kako ću Matiju pripremiti za školu? On će za mjesec dana ići u prvi razred. Nema rodbine koja bi pomogla. Najgore je ova bolest. Trebala bih odmah ići u dom zdravlja. Što će biti s Matijom kad me zamuče?
S teškim korakom počinje guliti krumpire.
***
Glad joj je neumoljiva, ali Matijine misli su na nešto drugo:
Mama je cijeli dan bila u krevetu. Hoće li stvarno umrijeti? Teta Nedo je rekla da trebam zamoliti Boga, zastane i skrene prema crkvi.
***
Polovinu godine sam bio na ratištu. Čudo da sam preživio, sad se s kuljem krećem. Rane po cijelom tijelu su me naviknule, a ožiljci na licu? Nije me briga, nitko me neće vjenčati, s tim mislima Nikša, veterinar iz Vukovara, krene prema crkvi. Treba zapaliti svijeće za prijatelje. Danas je godina otkako su pali, a ja još sam živ.
Dvadeset godina ranije otišao je u vojsku. Sad je civil, ali je teško osjećati se beskorisnim. Penzija je dobra, ali ugovoreni novac u banci traje još dvije godine. Zašto sve ovo sam?
Uz crkvu stoje beskućnici. Nikša im podijeli nekoliko novčanica od po dvadeset eura i kaže:
Molite za moje poginule prijatelje Romana i Stjepana!
Uđe u crkvu, kupi svijeće, zapali ih i počinje molitvu koju mu je naučio svećenik:
Gospodine, pomiluj nas
Križajući se, izgovara riječi, a pred očima mu, kao da su živi, stoje prijatelji.
Kad završi, stoji i razmišlja o teškom životu.
Mali, mršavi dječak stoji uz jeftinu svijeću u ruci. Pogleda se, ne zna što dalje. Približi mu se starija žena:
Dođi, pomoći ću ti!
Zapalila je svijeću i postavila je.
Tako se pomoli! pokazala mu kako se to radi. I reci Bogu zašto si došao.
Matija dugo gleda ikonu, zatim kaže:
Pomogni mi, Bože! Mama je bolesna. Nemam nikoga osim nje. Neka se ozdravi. Nema novca za lijekove. Uskoro idem u školu, a nemam torbu
Nikša, zamrznut, gleda dječaka. Svi njegovi vlastiti problemi, koji su minuli deset minuta, sada izgledaju nevažno. Želi vrištati:
Ljudi, nema li nekoga tko bi pomogao ovom dječaku kupiti lijek za majku, a njemu samoupravno kupio torbu?
Dječak gleda ikonu i čeka čudo.
Dječaku, pođi sa mnom! odlučno kaže Nikša.
Kamo? dječak uplašeno gleda strašnog čovjeka s palicom.
Saznati ćemo koje lijekove tvojoj majci trebaju i ići u ljekarnu.
Govorite istinu?
Baba Bog mi je prenijela tvoju molbu.
Stvarno? dječak pogledom odražava radost.
Idemo! nasmije se čovjek. Kako se zoveš?
Matija.
Ja sam Nikša.
***
Iz stana dopiru glasovi mame i tete:
Teta Nedo, izpisala je koliko skupa je lijek. Gdje ću uzeti novac? Imam još samo petsto eura.
Matija odlučno otvara vrata. Glasovi utihnu. Iz sobe se pojavljuje teta Nedo i šapće uplašeno:
Lada, gledaj!
Lada se pojavljuje, također zadrži dah.
Mama, koji su ti lijekovi? Idemo s Nikšom u ljekarnu i kupit ćemo.
A vi tko ste? iznenađeno pita Marija.
Sve će biti u redu, nasmije se muškarac. Dajte nam recepte!
Imam samo petsto eura.
Mi s Matijom naći ćemo novac, kaže muž, stavljajući ruku na dječakovo rameno.
Mama, daj nam recepte!
Marija im ih predaje. Nešto joj kaže da iako muško ima strašan izgled, srce mu je dobro.
Marijo, što radiš? iznenadi se teta kad muškarac i dječak odu. Ne poznaješ ga.
Teta Nedo, čini mi se da je dobar čovjek!
Dobro, Lado, idem!
***
Marija sjedi i čeka sina koji se vratio s tim čovjekom. Zaboravlja i na svoju bolest.
Vrata se otvore, prvi ulazi sin, lice mu sja:
Mama, kupili smo ti lijekove i kolače uz čaj.
Upravo ispred stana stoji muškarac koji, kao i dječak, sretno se smiješi, pa lice mu ne izgleda tako strašno.
Hvala vam! lagano se nakloni žena. Prođite, prođite!
Muškarac se mukotrpno skida cipelu, jasno uzbuđen. Ide u kuhinju.
Sjednite! reče domaćica.
Muškarac sjedi, okreće glavu, ne zna gdje staviti palicu.
Dajte, ja ću je postaviti! postavi je tako da mu dopre. Oprostite, nemam što vas ugostiti!
Mama, sve smo kupili s Nikšom, kaže sin i iznosi hranu na stol.
Ma, pa zašto! uzvikne Marija, misleći da su slatkiši nepotrebni. Pogleda vrećicu skupog čaja. Sad ću pripremiti čaj.
Krene kuhati čaj. Čini joj se da je bolest odmakla, ili možda ne želi izgledati bolesno pred nepoznatim čovjekom. Muškarac, gledajući je, primijeti:
Marija, ne ličiš ti previše blijedo?
Ništa, ništa Uzimam lijek. Hvala vam!
***
Piju mirisni čaj s kolačima, gledajući dječaka koji živo razgovara. Povremeno se susreću pogledi. Svima im je ugodno sjediti za jednim stolom. No sve dobre stvari na kraju se završavaju.
Hvala vam! Nikša ustaje, uzima svoju štapu. Idem. Morate se liječiti.
Hvala vam puno! i domaćica ustaje. Ne znam kako da vam zahvalim.
On ide prema hodniku, a majka i sin ga slijede.
Djed Nikša, hoćete li još doći?
Naravno! Mama će ozdraviti i svi ćemo ići kupiti ti ruksak.
Muškarac odlazi. Marija pospremi stol, opere suđe.
Sine, gledaj televiziju, a ja ću malo odmarati.
Leže i zaspi dubokim snom.
***
Prošlo je dva tjedna. Bolest je prošla, skupi lijekovi su pomogli. Posljednjih dana Marija čak radi; krajem mjeseca je hitno, pa su je iz poziva doveli s odmora. Bila je sretna; za te dane će biti plaćena. Avgust je već započeo, a plaća mora pripremiti sina za školu.
U subotu se probude, doručkuju.
Matija, spremi se! Idemo u dućan. Vidjet ćemo što ti treba za školu.
Imaš li novca?
Još ne, ali sljedeću subotu će doći. Posudila sam tisuću eura, na povratku ćemo kupiti nešto hrane.
Počinju se spremati kad zazvoni zvono na interfon.
Tko je? pita domaćica.
Marija, to je Nikša
Žena pritisne tipku za otvaranje vrata.
Mama, tko je tamo? izlazi sin iz sobe.
Djed Nikša! ne može sakriti radost.
Ura!
On uđe, također naslonjen na štapu, ali kako se promijenio. Skupi hlače i košulja slažu se s modernom frizurom.
Djed Nikša, čekao sam te, jurim ga dječak.
Objasnio sam ti, sjačaju mu oči. Pozdrav, Marija!
Pozdrav, Nikša!
Ovaj spontan prelazak na ti iznenađuje i razveseljava oboje.
Već ste spremni? Idemo!
Kamo? Marija još ne shvaća.
Matija treba uskoro u školu.
Nikša, ali ja
Obećao sam Matiji, a obećanje se mora ispuniti.
Marija stalno bira najjeftinije proizvode, bilo da uđe u bilo koji dućan. Nema viška novca, nema rodbine, nema muža. Jedini izuzetak je dečko iz fakulteta koji je nestao.
I sada uz nju stoji čovjek koji s oduševljenjem gleda njezinog sina. Kupuje mu sve za školu, ne gledajući cijene, samo traži njezino mišljenje.
Vozom taksijem se vraćaju kući.
Domaćica žuri u kuhinju.
Marija, prekida ga muškarac. Idemo svi zajedno prošetati i negdje ručati.
Mama, idemo! dječak trči prema njoj.
***
Te noći Marija ne može spavati. U glavi joj se vrtlogaju slike današnjeg dana. Pred očima su mu oči, pune ljubavi. Um joj šapće, srce gori:
On je ružan i hrom, odlučno kaže razmišljanje.
Ali je dobar i gleda me s ljubavlju, odgovara srce.
Petnaest godina mu je stariji.
Pa što? Sada je kao otac za mog sina.
Možeš naći vršnjaka, lijepog i vitkog.
Ne trebam lijepog i vitkog, već dobar i pouzdan.
Ali ti si uvijek sanjala drugačijeg muža, nastavlja razumna strana.
Sad je to on!
Kako se tvoje želje tako brzo mijenjaju?
Jednostavno, upoznala sam ga volim ga!
***
Njihovo vjenčanje se održava u istoj crkvi gdje su Nikša i Matija upoznali prije tri mjeseca.
Nikša i Marija stoje pred oltarom, štapa nema više, a Matija nepomično gleda ikonu svetog s kojom je razgovarao prije tri mjeseca. Zatim, iz dubine srca, izgovara:
Hvala ti, Bože!
