Dječak se probudio uz majčin stenU tišini sobe, dok je jutarnje svjetlo probijalo kroz prozor, shvatio je da je čuo samo šapat vjetra koji prolazi kroz stare drvene prozore.

Matija se budi uz majčin stih. Prilazi njezinom krevetu:

Mama, boli li te?

Matija, donesi vode!

Dolazim, jurim u kuhinju.

Za minutu se vraćam s punom šalicom:

Evo, mama, pij!

Čuje se lupanje na vrata.

Otvori, sine! Vjerojatno je došla teta Neda.

Ustupa susjeda, držeći veliku šolju.

Kako si, Lada? dodiruje joj kosu. Imaš li temperaturu? Donijela sam ti vruće mlijeko s maslacem.

Već sam uzela lijek.

Treba ti bolnica. Liječenje mora biti dobro, a ti nemaš ništa u hladnjaku.

Teta Nedo, sve sam potrošila na lijekove, suze se pojavljuju na mojim obrazima. Ništa ne pomaže.

Legni u bolnicu.

A kome ću ostaviti Matiju?

Kome ćeš ga ostaviti ako umreš? Još nemaš trideset godina, nemaš muža, nemaš novca, miluje me po glavi. Očaj se, draga.

Teta Nedo, što da radimo?

Zovem liječnika, vadi telefon.

Nakon kratkog razgovora sažme sve.

Rekli su: bit će danas. Idem. Kad dođu, Matija će poći sa mnom.

Izađe iz hodnika, a Matija iza nje:

Teta Nedo, neće li mama umrijeti?

Ne znam. Moraš se pomoliti Bogu da pomogne, a tvoja mama ne vjeruje.

I Bog će pomoći? u Matijinu dušu ulazi nada.

Moraš ići u crkvu, zapaliti svijeću i zamoliti, pa će nam pomoći. Idem.

***

Matija se vraća k majci, zamišljen:

Matija, vjerojatno želiš jesti, a kod nas nema ništa. Donesi dva čaše.

Kad ih donese, majka ulije mleko:

Pij!

Popije, ali želi još. Marija to odmah shvati. Teško ustaje, uzme torbu s novcem:

Imam pedeset eura. Idi kupi dva peciva i pojedi usput, a ja ću spremiti nešto. Pođi!

Provodi ga do vrata, a zatim se, držeći za zid, okreće prema kuhinji. U hladnjaku su jeftini riblji konzerve, malo margarina, na prozoru par krumpira i luk.

Treba skuhati juhu

Glava joj se zamrši i slabi na stolac:

Što se događa? Nemam snage. Pola godišnjeg odmora je gotovo. Novaca nema. Ako ne idem na posao, kako ću Matiju pripremiti za školu? On će za mjesec dana ići u prvi razred. Nema rodbine koja bi pomogla. Najgore je ova bolest. Trebala bih odmah ići u dom zdravlja. Što će biti s Matijom kad me zamuče?

S teškim korakom počinje guliti krumpire.

***

Glad joj je neumoljiva, ali Matijine misli su na nešto drugo:

Mama je cijeli dan bila u krevetu. Hoće li stvarno umrijeti? Teta Nedo je rekla da trebam zamoliti Boga, zastane i skrene prema crkvi.

***

Polovinu godine sam bio na ratištu. Čudo da sam preživio, sad se s kuljem krećem. Rane po cijelom tijelu su me naviknule, a ožiljci na licu? Nije me briga, nitko me neće vjenčati, s tim mislima Nikša, veterinar iz Vukovara, krene prema crkvi. Treba zapaliti svijeće za prijatelje. Danas je godina otkako su pali, a ja još sam živ.

Dvadeset godina ranije otišao je u vojsku. Sad je civil, ali je teško osjećati se beskorisnim. Penzija je dobra, ali ugovoreni novac u banci traje još dvije godine. Zašto sve ovo sam?

Uz crkvu stoje beskućnici. Nikša im podijeli nekoliko novčanica od po dvadeset eura i kaže:

Molite za moje poginule prijatelje Romana i Stjepana!

Uđe u crkvu, kupi svijeće, zapali ih i počinje molitvu koju mu je naučio svećenik:

Gospodine, pomiluj nas

Križajući se, izgovara riječi, a pred očima mu, kao da su živi, stoje prijatelji.

Kad završi, stoji i razmišlja o teškom životu.

Mali, mršavi dječak stoji uz jeftinu svijeću u ruci. Pogleda se, ne zna što dalje. Približi mu se starija žena:

Dođi, pomoći ću ti!

Zapalila je svijeću i postavila je.

Tako se pomoli! pokazala mu kako se to radi. I reci Bogu zašto si došao.

Matija dugo gleda ikonu, zatim kaže:

Pomogni mi, Bože! Mama je bolesna. Nemam nikoga osim nje. Neka se ozdravi. Nema novca za lijekove. Uskoro idem u školu, a nemam torbu

Nikša, zamrznut, gleda dječaka. Svi njegovi vlastiti problemi, koji su minuli deset minuta, sada izgledaju nevažno. Želi vrištati:

Ljudi, nema li nekoga tko bi pomogao ovom dječaku kupiti lijek za majku, a njemu samoupravno kupio torbu?

Dječak gleda ikonu i čeka čudo.

Dječaku, pođi sa mnom! odlučno kaže Nikša.

Kamo? dječak uplašeno gleda strašnog čovjeka s palicom.

Saznati ćemo koje lijekove tvojoj majci trebaju i ići u ljekarnu.

Govorite istinu?

Baba Bog mi je prenijela tvoju molbu.

Stvarno? dječak pogledom odražava radost.

Idemo! nasmije se čovjek. Kako se zoveš?

Matija.

Ja sam Nikša.

***

Iz stana dopiru glasovi mame i tete:

Teta Nedo, izpisala je koliko skupa je lijek. Gdje ću uzeti novac? Imam još samo petsto eura.

Matija odlučno otvara vrata. Glasovi utihnu. Iz sobe se pojavljuje teta Nedo i šapće uplašeno:

Lada, gledaj!

Lada se pojavljuje, također zadrži dah.

Mama, koji su ti lijekovi? Idemo s Nikšom u ljekarnu i kupit ćemo.

A vi tko ste? iznenađeno pita Marija.

Sve će biti u redu, nasmije se muškarac. Dajte nam recepte!

Imam samo petsto eura.

Mi s Matijom naći ćemo novac, kaže muž, stavljajući ruku na dječakovo rameno.

Mama, daj nam recepte!

Marija im ih predaje. Nešto joj kaže da iako muško ima strašan izgled, srce mu je dobro.

Marijo, što radiš? iznenadi se teta kad muškarac i dječak odu. Ne poznaješ ga.

Teta Nedo, čini mi se da je dobar čovjek!

Dobro, Lado, idem!

***

Marija sjedi i čeka sina koji se vratio s tim čovjekom. Zaboravlja i na svoju bolest.

Vrata se otvore, prvi ulazi sin, lice mu sja:

Mama, kupili smo ti lijekove i kolače uz čaj.

Upravo ispred stana stoji muškarac koji, kao i dječak, sretno se smiješi, pa lice mu ne izgleda tako strašno.

Hvala vam! lagano se nakloni žena. Prođite, prođite!

Muškarac se mukotrpno skida cipelu, jasno uzbuđen. Ide u kuhinju.

Sjednite! reče domaćica.

Muškarac sjedi, okreće glavu, ne zna gdje staviti palicu.

Dajte, ja ću je postaviti! postavi je tako da mu dopre. Oprostite, nemam što vas ugostiti!

Mama, sve smo kupili s Nikšom, kaže sin i iznosi hranu na stol.

Ma, pa zašto! uzvikne Marija, misleći da su slatkiši nepotrebni. Pogleda vrećicu skupog čaja. Sad ću pripremiti čaj.

Krene kuhati čaj. Čini joj se da je bolest odmakla, ili možda ne želi izgledati bolesno pred nepoznatim čovjekom. Muškarac, gledajući je, primijeti:

Marija, ne ličiš ti previše blijedo?

Ništa, ništa Uzimam lijek. Hvala vam!

***

Piju mirisni čaj s kolačima, gledajući dječaka koji živo razgovara. Povremeno se susreću pogledi. Svima im je ugodno sjediti za jednim stolom. No sve dobre stvari na kraju se završavaju.

Hvala vam! Nikša ustaje, uzima svoju štapu. Idem. Morate se liječiti.

Hvala vam puno! i domaćica ustaje. Ne znam kako da vam zahvalim.

On ide prema hodniku, a majka i sin ga slijede.

Djed Nikša, hoćete li još doći?

Naravno! Mama će ozdraviti i svi ćemo ići kupiti ti ruksak.

Muškarac odlazi. Marija pospremi stol, opere suđe.

Sine, gledaj televiziju, a ja ću malo odmarati.

Leže i zaspi dubokim snom.

***

Prošlo je dva tjedna. Bolest je prošla, skupi lijekovi su pomogli. Posljednjih dana Marija čak radi; krajem mjeseca je hitno, pa su je iz poziva doveli s odmora. Bila je sretna; za te dane će biti plaćena. Avgust je već započeo, a plaća mora pripremiti sina za školu.

U subotu se probude, doručkuju.

Matija, spremi se! Idemo u dućan. Vidjet ćemo što ti treba za školu.

Imaš li novca?

Još ne, ali sljedeću subotu će doći. Posudila sam tisuću eura, na povratku ćemo kupiti nešto hrane.

Počinju se spremati kad zazvoni zvono na interfon.

Tko je? pita domaćica.

Marija, to je Nikša

Žena pritisne tipku za otvaranje vrata.

Mama, tko je tamo? izlazi sin iz sobe.

Djed Nikša! ne može sakriti radost.

Ura!

On uđe, također naslonjen na štapu, ali kako se promijenio. Skupi hlače i košulja slažu se s modernom frizurom.

Djed Nikša, čekao sam te, jurim ga dječak.

Objasnio sam ti, sjačaju mu oči. Pozdrav, Marija!

Pozdrav, Nikša!

Ovaj spontan prelazak na ti iznenađuje i razveseljava oboje.

Već ste spremni? Idemo!

Kamo? Marija još ne shvaća.

Matija treba uskoro u školu.

Nikša, ali ja

Obećao sam Matiji, a obećanje se mora ispuniti.

Marija stalno bira najjeftinije proizvode, bilo da uđe u bilo koji dućan. Nema viška novca, nema rodbine, nema muža. Jedini izuzetak je dečko iz fakulteta koji je nestao.

I sada uz nju stoji čovjek koji s oduševljenjem gleda njezinog sina. Kupuje mu sve za školu, ne gledajući cijene, samo traži njezino mišljenje.

Vozom taksijem se vraćaju kući.

Domaćica žuri u kuhinju.

Marija, prekida ga muškarac. Idemo svi zajedno prošetati i negdje ručati.

Mama, idemo! dječak trči prema njoj.

***

Te noći Marija ne može spavati. U glavi joj se vrtlogaju slike današnjeg dana. Pred očima su mu oči, pune ljubavi. Um joj šapće, srce gori:

On je ružan i hrom, odlučno kaže razmišljanje.

Ali je dobar i gleda me s ljubavlju, odgovara srce.

Petnaest godina mu je stariji.

Pa što? Sada je kao otac za mog sina.

Možeš naći vršnjaka, lijepog i vitkog.

Ne trebam lijepog i vitkog, već dobar i pouzdan.

Ali ti si uvijek sanjala drugačijeg muža, nastavlja razumna strana.

Sad je to on!

Kako se tvoje želje tako brzo mijenjaju?

Jednostavno, upoznala sam ga volim ga!

***

Njihovo vjenčanje se održava u istoj crkvi gdje su Nikša i Matija upoznali prije tri mjeseca.

Nikša i Marija stoje pred oltarom, štapa nema više, a Matija nepomično gleda ikonu svetog s kojom je razgovarao prije tri mjeseca. Zatim, iz dubine srca, izgovara:

Hvala ti, Bože!

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

twelve + twelve =

Dječak se probudio uz majčin stenU tišini sobe, dok je jutarnje svjetlo probijalo kroz prozor, shvatio je da je čuo samo šapat vjetra koji prolazi kroz stare drvene prozore.
Nem nevelek belőle papucsot – – Miért írattad be a zeneiskolába? Ludmilla néni elrobogott a meny mellett, miközben lehúzta a kesztyűjét. – Jó napot, Ludmilla néni, fáradjon be, örülök, hogy látom – mondta Mária, némi szarkazmussal, ami persze célt tévesztett. Az anyós ledobta a kesztyűt a komódra, és Máriához fordult. – Kostya mesélte telefonon. Csillogott ám, mondta: „Most aztán zongorázhatok!” Melyik bolygón vagyunk? Ő nem egy kislány! Mária becsukta a bejárati ajtót – lassan, óvatosan, csak el ne guruljon a gyógyszere és rá ne kiabáljon. – Ez azt jelenti, hogy a fia szeretne zenét tanulni. Imádja. – Imádja! – fújt Ludmilla, mintha Mária valami orbitális ostobaságot mondott volna. – Hat éves, még nem tudja, mi tetszik neki. Neked kell terelni! Fiú, örökös, az unokám – kit nevelsz te belőle? Az anyós kivonult a konyhába, rutinosan bekapcsolta a vízforralót. Mária utána ment, és úgy szorította össze a fogát, hogy már az állkapcsa is fájt. – Én boldog gyereket nevelek belőle. – Papucsot és mamlaszt csinálsz! – Ludmilla oldalra tette a kezét. – Inkább focira vagy birkózásra kellett volna vinni! Legyen férfi a gyerekből, ne valami zongorista! Mária az ajtófélfának támaszkodott, ötig számolt – csak nem segített. – Kostya maga kérte. Maga. Szeret zenélni. – Szeret, hát persze! – legyintett Ludmilla. – Serjóka ebben a korban a téren focizott, hokizott! A tiéd meg csak skálázik, mint valami szégyen! Eltört benne valami. Elhúzta magát az ajtófélfától, és odalépett az anyóshoz. – Kész van már? – Még nem! Régóta akartam mondani… – Én meg régóta akartam magának mondani – suttogta Mária. – Kostya az én fiam. Az enyém. Majd én eldöntöm, hogyan nevelem. Ahhoz pedig nem lesz köze. Ludmilla vörös lett. – Te… hogy beszélsz velem?! – Kérem, távozzon. – Mi van?! Mária besietett az előszobába, leakasztotta a kabátot, az anyós kezébe nyomta. – Kérem, menjen el innen. – Kiraksz? Engem?! Mária kitárta az ajtót, karon ragadta Ludmillát, vonszolni kezdte a lépcső felé. Ő próbált kiszabadulni, de Mária erősebb volt. Végül kitessékelte az ajtón. – El fogom érni a célom! – kiáltotta Ludmilla a lépcsőházból. – Hallod? Nem hagyom, hogy elrontsd az egyetlen unokámat! – Viszontlátásra, Ludmilla néni. – Serjóka mindent megtud! Elmondom neki az egészet! Mária becsapta az ajtót, nekidőlt, kifújta a levegőt. Aztán csend, két perc után minden elcsitult. Az anyós végleg felmérgesítette. Folyton beleszólt: miben járjon, mit egyen, hogyan nevelje a fiát. Serjóka szerinte „csak jót akar” – imádta az anyját, minden szava szent volt. Mária mégis tűrt. Napról napra, látogatásról látogatásra. De nem ma. Serjóka nyolc körül ért haza, és ahogy a zár kattant, Mária már tudta, hogy Ludmilla mindent kitálalt neki. Dühösen dobta le a kulcsot, nehéz léptekkel ment a konyhába, Kostya közben a szobában meséket nézett. – Kostya, drágám, maradj itt – mondta Mária, fülhallgatót tett rá, bekapcsolta a tableten a robotos kedvencét. Kostya bólintott. Serjóka az ablaknál állt, keresztbe font karral. – Kidobtad az anyámat. Nem kérdés: tény. – Megkértem, hogy menjen el. – Kidobni! Két órán át sírt a telefonban! Két órán át, Mária! Mária leült az asztalhoz, fáradt volt a munkától, most meg ez is… – Nem zavar, hogy engem megsértett? Serjóka egy pillanatra elhallgatott, aztán legyintett. – Csak aggódik a fiáért. Mi ebben a rossz? – Papucsot és mamlaszt mondott a gyerekünkre, Serjóka. Egy hatévesre. – Felforrt benne a vér, előfordul. De igaza is van: kellene a sport, a csapatszellem, az edzés… Mária férjére nézett; hosszan. – Gyerekként engem tornára kényszerítettek. Anyám eldöntötte, tornász leszek, pont. Öt évig sírtam minden edzés előtt. Fájt minden nyújtás, fogyókúra, könyörögtem, hogy vegyenek ki onnan. Serjóka hallgatott. – Azóta sem bírom a tornatermeket. És ezt nem tartom jónak a fiunknak. Ha focizni akar, mehet, de csak ha ő akarja. Erőltetni soha. – Az anyám csak jót akar… – Akkor neveljen magának még egy fiút – Mária felállt. – Kostyát viszont nem engedem többé befolyásolni. Téged se, ha az ő oldalán állsz. Serjóka mondott volna valamit, de Mária már kisétált. Két napig nem szóltak egymáshoz. Aztán Serjóka vacsoránál viccelt, Mária mosolygott, oldódott a légkör. Pénteken már beszélgettek, de Ludmilla témáját kerülték. Szombat reggel Mária hirtelen felriadt: nyolc óra. Túl korán. Serjóka szuszogott, Kostya még biztosan aludt. Valami zaj volt – fémes kattogás… Lopás? Nappal? Mária telefont ragadott, lábujjhegyen kiment a folyosóra. Az ajtó kitárult. Ludmilla néni lépett be: kulcscsomó a kézben, diadalmas mosoly az arcán. – Jó reggelt, aranyom! Mária pizsamában, kinyúlt pólóban, mezítláb állt a hideg kövön: Ludmilla néni úgy nézett rá, mintha jogában állna bármikor bejönni. – Honnan vannak kulcsai? Ludmilla meglebegtette a csomót. – Serjóka adta. Elhozta, virágot hozott, bocsánatot kért helyetted. Mária pislogott. Próbálta feldolgozni. – Mi dolga reggel nyolckor? – Jöttem az unokámért – már akasztotta kabátját. – Indulás, Kostya! Ma fociedzésen van az első napod! Mária dühbe gurult, berohant a hálóba. – Kelj fel! – Majd később… Mária rántotta le a takarót, karral kihúzta a nappaliba. Ludmilla már a kanapén üldögélt, magazint lapozott. – Te adtál neki kulcsot – mondta Mária, férje csuklóját szorongatva. – Az én lakásomhoz. Serjóka csak feszengt. – Ez az én lakásom, Serjóka. A házasságunk előtt vettem, a saját pénzemen. Hogy merészeltél kulcsot adni a saját anyádnak? – Jaj, de kicsinyes! – vágta rá Ludmilla. – Mindig csak magaddal foglalkozol! Serjóka a fiára gondolt, ezért adta a kulcsot – hogy rendesen lássam az unokámat! – Fogja be! Ludmilla háborogni kezdett, de Mária csak a férjére nézett. – Kostya nem fog focira járni. Csak ha ő akarja. – Nem te döntöd el! – az anyós talpra ugrott. – Te csak egy átmeneti jelenség vagy a fiam életében! Azt hiszed, pótolhatatlan vagy? Serjóka csak a gyerek miatt tűr el! Csend. Mária lassan férjére nézett. Ő hallgatott. – Serjóka? Semmi. Nem védte meg. – Rendben – Mária bólintott, fura nyugalom öntötte el. – Átmeneti jelenség… Ami most véget ér. Vigye az unokáját, Ludmilla néni. Serjóka nem a férjem többé. – Nem mered! – Ludmilla elsápadt. – Nincs jogod eldobni! – Serjóka – Mária halkan szólt. – Van fél órád összepakolni és elmenni. Vagy kiraklak pizsamában, nekem mindegy. – Mária, várj, beszéljük meg… – Már megbeszéltük. Anyósára sandított, gúnyosan mosolygott. – A kulcsokat tartsa meg. Ma lecserélem a zárat. …A válás négy hónapig tartott. Serjóka próbált visszajönni, hívta, írt, virágot hozott. Ludmilla néni perrel, gyámsággal fenyegetőzött. Mária jó ügyvédet fogadott, a telefonokat nem vette fel. Két év gyorsan elröpült… …A művészeti iskola dísztermében hangos zsivaj. Mária a harmadik sorban, a programot szorongatta: „Kostya Vörös, 8 éves, Beethoven – Örömóda”. Kostya komoly arccal, fehér ingben és fekete nadrágban ült le a zongorához. Az első hangok felcsendültek, Mária elakadt lélegzettel hallgatta. Az ő kisfia Beethovent játszott. Nyolc éves, magától kérte a zeneiskolát, magától gyakorolt órákig, magától választotta ezt a darabot. Mikor a záróakkord elhangzott, tapsvihar tört ki. Kostya meghajolt, megkereste anyját a közönségben, boldogan mosolygott. Mária velük együtt tapsolt, a könnyei pedig csorogtak. Tudta: mindent jól csinált. A fiát helyezte mindenek fölé – mások véleménye, a házassága, és a saját félelmei elé. Így él egy igazi magyar édesanya.