Mladička recepcionarka, besprijekorno odjevena i uredna, zapanjeno je proširila oči kad je pogledala čovjeka oko šezdeset godina koji je stajao pored recepcije. Bio je u iznošenoj odjeći koja je od nje izbijala oštriji miris, ali je s toplim osmijehom zamolio:
Djevojko, molim vas, rezervirajte mi apartman s pogledom na more.
Njegove plave oči zasjale su prepoznatljivo kao da je Lada već negdje vidjela taj pogled. Ali kako mu je taj pogled poznat, nije stigla shvatiti. Očajnički uzdahnuvši, podigla je ruku prema tipki za hitni poziv.
Oprostite, ali ne primamo takve goste, reče hladno, podižući bradu.
Takve? O čemu govorite? Imate li neke posebne uvjete za dolazak?
Čovjek je izgledao razbješnjeno. Nije bio skitnica, ali njegov izgled recimo miloznažno, ostavljao je želju za boljim. Iz njega je izvirala neugodan miris, kao da su dan prije pod radijatorom ostavili šaku inćuna. A još je smijao sanjati o luksuznom apartmanu!
Lada ga je samo slegnula ramenima, gledajući ga s ismiješkom: čak i najjeftiniji apartman nije bio dostupan njegovoj prosjačkoj naravi.
Molim vas, ne zadržavajte me. Trebam se istuširati i odmoriti. Preumoran sam, nemam vremena za priče.
Rekla sam vam jasno ovdje vas ne žele. Potražite drugi hotel. Uz to su svi apartmani popunjeni. Starac je prljav, a vi se usudite tražiti luksuz šapnula je polušaptom.
Milan Anđelić je mudro znao da u tom hotelu uvijek ostane jedan slobodan apartman. Htio je to upitati, ali mu su se prišli sigurnosni čuvari, grubo su mu stegnuli ruke i izbacili ga na ulicu. Pogledali su se i nasmijali: starac se vratio u mladost, a ne zna koliko snage još ima.
Starče, ni za ekonomski apartman ne bi ti platili. Odlazi dok ti kosti ne puknu!
Milan je bio šokiran takvim vrijeđanjem. Starac? Pa tek je imao šezdeset! Da nije ta prokleta ribolova, pokazao bi im tko je pravi starac! Želio im je progovoriti, ali nije imao snage za sukob. Ulazak u tuču značio je opasnost da ga pozove policija, a to je bilo netolerabilno. Morao je suzdržati bijes i u mislima odlučiti: kad ikad postane vlasnik hotela, zamijenit će te čuvare odmah.
Pokušaj povratka završio je neuspjehom opet ga su izbacili, prijeteći da će zvati policiju. Ljut na samu sebe, Milan je krenuo do klupe u parku. Kako se sve ovo moglo dogoditi? Samo je htio uživati u ribolovu, a sve se preokrenulo. Riba je jedva grizla samo sitne sitnice koje je vratio nazad u vodu. Krenula je kiša, a na povratku je skliznuo kraj ispadaka i našao se u vodi do koljena. Izvukao se s mukom, odjeća mu je bila u blatu, a ključevi su nestali bez traga.
Kćer mu je, na nesreću, putovala na poslovni put, pa ga nitko nije pustio da se vrati u kuću. Milan je došao u posjetu Riti njegovoj kćeri planirajući iznenađenje, ali otkrio je da je ona upravo bila na putu. Da je to znao ranije, došao bi kasnije. Posebno je uzeo slobodno vrijeme da provede s Ritu i vidi kako živi.
Tato, oprosti što te ostavljam sam. Vratit ću se čim prije, obećaj mi da se nećemo brinuti. Rita ga zagrlila i poljubila po sljepoj.
Što da se brinem? Idem na ribolov, uloviti nešto. Zašto bih još došao? nasmijao se on.
Mislila sam da si došao samo da me vidiš, napuhala je Ritu, ali se odmah nasmijala jer je znala da tata šali.
Pripremajući se za rijeku, Milan nije provjerio napunjenost telefona, niti je pomislio da će završiti u takvoj situaciji. Mislio je da će pričekati da se kćer vrati, ali ga ni unutra nisu pustili. Pitanja su ga mučila: kako je moguće suditi gostu po izgledu? Nije pijan, nije huligan samo je došao nakon ribolova. Izgled nije savršen, možda pomalo miriše na ribu, ali je li to dovoljan razlog za grubost?
Gledajući prazan ekran, Milan je odmahnuo glavom. U gradu nema prijatelja, ni rodbine. Pozvati službu za pomoć nije išlo: stan je registriran na kćer. Telefon je šutio kao da je sagrađen od paravoja.
Što sad, starče? nasmijao se sam sebi. Nikada ga nitko nije nazvao starcem. Starac? Pa ipak je čovjek u punom cvatu snage! Njegovi radnici bi se nasmijali kad bi to čuli.
Neznanka koja se sjela pored njega prekidala je njegove misli. Žena srednjih godina, ljubazna i uredna, ponudila mu tople pecive. Milan je zahvalno prihvatio, osjećajući kako ga glad steže.
Vidim da ste cijeli dan ovdje sjedili. Što se dogodilo?
Milan je ispričao svoje nevolje: ribolov, kišu, izgubljene ključeve i zatvorena vrata hotela.
Malo vjerujem da ću ih ikad naći, uzdahnuo je. Vjerojatno su se potopile. Nisam ni pomislio da ću završiti ovako. Sve zbog toga što ljudi gledaju samo površinu.
Žena je kimnula. Radila je u pekari nedaleko i već je primijetila kako Milan sjedi sam na klupi, ne obraćajući pažnju prolaznicima.
Odmah sam shvatila da niste pijani, nasmijala se. Ne ostavljate dojam takvog tipa.
Bože, spustio je glas. Zdravlje treba čuvati, osobito u mojim godinama. Danas su me nazvali starim i izbacili iz hotela. Oprostite, ja sam Ema Andrić, možete li mi dati broj? Želim naći mjesto za prenoćište. Ne želim zvati Ritu, već je kasno i ne želim je ometati.
Ako želite, možete ostati kod mene. Vidim da ste pošten čovjek, samo ste upali u nevolju. Kuća mi je mala, ali ima slobodna soba. Očistite se, odmorite, a ujutro ćete mirno nazvati kćer.
Zaista? Hvala vam od srca! Obećavam da ću se odužiti za vašu dobrotu!
Milan je bio dirnut do suza. Ema Andrić postala je prva osoba tog dana koja mu je pokazala suosjećanje. Odluka mu je pala čim bude mogao, uzvratit će joj dobrotu.
Nakon što je pekara zatvorila svoja vrata, Ema ga je uhvatila za ruku i povukla prema izlazu. Godinama je svjedočila kako ljudi prolaze kad joj je sama bilo loše. Jednom je i sama bila u nevolji jedino je mlada djevojka dozvala hitnu pomoć. Da nije bila Ema Ema je dobro znala da pomažući neznancu rizikuje, ali nakon smrti muža ostala je bez rodbine i imovine. Jedino što ju je držalo na svjetlu bilo je uvjerenje da dobro nikad ne ostaje neprimijećeno i da će ga jednom nagraditi ili na nebu ili u sjećanju.
Kad je Milan završio topli tuš i presvukao se u čistu odjeću koju mu je Ema posudila, večera je bila obilna. Emaina kućica bila je skromna, ali izuzetno udobna. Iako je navikao na luksuz, osjećao je istinsku sreću. Skoro je prihvatio da će spavati na pločniku, a sada je sjedio u toplom domu. Dojamilo se da ga je Bog ipak čuo.
Imate veliko srce. Hvala što niste oklevali pomoći, šapnuo je prije nego što je zaspao.
Ujutro mu je Ema podigla telefon i on je uspio nazvati Ritu. Kćer je bijesno reagirala kad je saznala da su ga izbacili iz hotela bez ikakvog objašnjenja. Odmah je krenula tamo da razjasni situaciju.
Nismo mogli smjestiti takvu osobu, branila se Lada, glumeći žrtvu. Niste vidjeli kako je izgledao!
Kao čovjeka kome je potrebna pomoć? Nije bio pijani, ni opasan! Sada će svatko od vas podnijeti pritužbu. Osoblje mora biti humano i profesionalno. Hotel vodi moj otac, i neću tolerirati takav tretman prema gostima.
Zaposlenici su se pogledali zbunjeno, ne znajući zašto se ispričavati žalostnom starcu. U tom trenutku pojavio se Milan: uredan, podignut, samouvjeren. Lada je zadrhtala prepoznala je u njemu vlasnika lanca poduzeća, čije je lice čitala u poslovnim časopisima. Lice joj je posvijetlilo, a spoznaja greške došla je prekasno.
Čuvari su odmah počeli izvinjavati se, obećavajući da će sve ispraviti, ali Ritu je ostalo čvrsto. Niko od njih nije imao šanse zadržati posao.
Tata, oprosti što su te tako dočekali. Naći ću novog menadžera koji će naučiti osoblje kako se ispravno postupa s ljudima.
Lada je plakala, molila se za oprost, ali prilika je bila izgubljena. Koliko god se trudili, ništa ne pomaže.
Kad je Milan predložio da Ema Andrić preuzme poziciju voditeljice, Ritu je odmah prihvatila. Milan je objasnio da hotel pripada njegovoj kćeri, a da je on samo otac kojem nije dopušteno ući. Dok je Ritu učila u gradu, zaljubila se u njega i odlučila ostati. Milan nije želio napustiti svoj život, ali je podržao kćer i darovao joj hotel kao polaznu točku u poslovanju. Nikada prije nije kročio u taj svijet i tako je poprimio prvi iskustvo kao gost.
Rita je sanjala mjesto u kojem će svakoga primati s poštovanjem. Ema Andrić s entuzijazmom je prihvatila ideju. Predložila je suradnju s drugim hotelima i hostelema ako gost ne može platiti sobu, bolje ga usmjeriti tamo, a ne ga izbacivati na ulicu. Također je predložila doručke s pecivima iz svoje pekare i bila je spremna podučavati osoblje ljubaznosti.
Marija, ravno ušla u prostor, odmah je shvatila da je našla osobu kojoj može povjeriti upravljanje tijekom poslovnih putovanja i obuka.
Nakon nekoliko dana provedenih kod kćeri, Milan se vratio kući. Prijateljima je pričao o avanturama, smijao se, ali s gorčinom je spominjao taj dan. Bilo je strašno ostati sam na hladnoći i ravnodušnosti.
Od tada je češće razmišljao ne samo o kćeri, nego i o Emi Andrić. Proveli su samo jednu noć, ali između njih se zagrijala iskrena toplina. Volio je svoju preminulu suprugu, ali život je tekao dalje, a misli o tome da ne ostane sam u starosti postajale su sve upornije.
Na kraju je Milan odlučio predati posao pouzdanom partneru, prodati stan i kupiti novi blizu kćeri i Emine kuće. Žena je od srca bila oduševljena vijesti mogla su se češće viđati. Nisu se žurili s zaključcima, a Milan ju je pozvao u kazalište za vikend, a ona je s osmijehom pristala.
Rita je samo podigla obrve i tajanstveno se nasmijala, promatrajući tatu. Dugo je primjećivala kako se između njih dvoje rađa nešto više od prijateljstva. I bila je istinski sretna što je otac ponovno počeo iskreno se smiješiti.
