**Dnevnik, 12. svibnja 2026.**
Mala Mateja nikada nije mogla shvatiti zašto joj roditelji ne pokazuju ljubav. Oca bi često nervirao, a majka je, čini se, mehanički ispunjavala svoje obaveze brige o djetetu više je brinuo raspored vozača kamiona nego moja dobrobit.
Baba s očeve strane, Katarina, objašnjavala je da otac puno radi, majka radi da Mateja ne bi imala nikakvih potreba, a uz to još i kućanske poslove Ta istina je zakucala tek kad mi je bilo osam i slučajno čula njihovu svađu.
Jelena, opet si pretjerala s solju u juhi! vikao je otac, Nikola, iz umora. Kako ništa ne možeš učiniti normalno?
Nikola, što ćeš! Pokušavala sam sve je bilo u redu branjala se majka.
Uvijek sve u redu! Pa ti ni sinoga nije mogla imati! Mužima se smijem, bratovka sam! uzviknuo je Nikola, kamiondžija koji je s ladje iz Dalmatinske regije prevozio teret po cijeloj Europi. Njegov glas nosio je bijes i razočaranje prema ženi i meni, pa mi je postalo neugodno.
Tada sam shvatila zašto su me kad otac vraćao s dionice slali kod bake nije mogao gledati ne-sinu.
Baka Katarina mi je bila draga. Zajedno smo učili, kuhala, šivala odjeću Ipak me bolelo što se roditelji tako ponašaju.
Ubrzo nakon toga Nikola i Jelena najviše iznenada najavu da se sele u veliko gradstvo Zagreb. Rekli su da su se zaglavili u Zadarima, da žele nešto novo i možda da im se pokaže sin na novom mjestu. Odluku je donio otac, a majka ga je tradicionalno podržala.
Problem je bio što me u taj novi život roditelji nisu htjeli uzeti.
Živi kod babe, a mi ćemo te uzeti kasnije, zamijukala je majka, sklopivši oči.
Ne želim ići s vama bolje mi je kod babe, proglasila sam ponosno, iako mi je srce stezalo od povrede.
Ali ništa ostajem s dragom i voljenom bakom, s bliskim prijateljima i učiteljima koji me podržavaju. Neka roditelji žive kako hoće, ja više neću brinuti o njima!
U dobi od deset godina Nikola i Jelena su dobili dugo očekivano dijete brata mi Bojana. Otac je svečano najavio to putem videopoziva roditelji me nikada nije posjetili, a majka se ograničavala na telefonske pozive, otac je samo prenosio pozdrave.
Povremeno su baki Katarini slali novčane iznose, ali većinom sam bila ja na njihovoj financijskoj potpori.
Godinu dana kasnije majka je iznenada proglasila da moram preseliti se kod njih, pa je osobno došla.
Evo, sunce, pjevušila je. Sada ćemo svi živjeti zajedno. Konačno ćeš upoznati bratca sklopiti prijateljstva.
Ne želim ići nikud, odmahnula sam. Dobro mi je s bakom.
Ne budite tvrdoglavi, kćeri! Već si odrasla, moraš pomoći mami.
Jelena, drži konje! ubacila je Katarina, starija i odlučna. Ako želiš moju besplatnu dadilju za Mateju, neću dopustiti!
Ovo je moja kći, mi ćemo se sami dogovoriti! izrekla je majka, oštro.
Baka nije bila lako zaustaviti:
Ako me prijavite za zlostavljanje, razotkriću da ste dijete ostavili! Oduzet će vam se roditeljska prava nećete se moći izvući iz nečasti!
Oni su se još svađali. Što? Ja nisam ni čula baka me hitno poslala u trgovinu a majka više nije spominjala preseljenje i sljedeći dan je otputovala.
Sljedećih deset godina roditelji nisu se pojavili. Završila sam srednju školu, zatim koledž i, uz pomoć starog prijatelja bake, Stjepana, zaposlela sam se u maloj firmi kao knjigovođa. Počela sam izlaziti s vozačem Vlatkom i planirali smo vjenčanje, ali ga sam morala odgoditi baka Katarina je preminula.
Otac i majka su došli na sprovod zajedno. Bojana je ostavljen kod poznanice nije bilo potrebe da dječak sudjeluje u tako tužnoj svečanosti.
Meni je bilo svejedno voljela sam baku i njen gubitak me zatekao kao udar. Možda zato nisam odmah shvatila o čemu otac razgovara za stolom za pomirenje.
Ah stan je zapušten, zamislio je otac, gledajući okolo. Niti za njega nitko neće dati.
Kole, oštro je pogledala majka. Ne sad
Što je to? Riješimo sve odmah. Moramo ići Bojan je sam.
Stjepane, možeš li preporučiti nekoga? Agenta koji bi prodavao?
Što ćeš prodavati, Kole? upitao je Stjepan.
Stan. Bojanu treba kupiti stan Naravno, novca za dobru kuću u našem gradu neće biti, ali za prvi ulog, da, a do 18. godine ćemo mu već otplatiti hipoteku.
Mateja je hladno gledala kroz prozor, ne sudjelujući u razgovoru.
Želiš li svoju vlastitu kćerku baciti na prozoru? upitao je Stjepan. Gdje će živjeti?
Ona je već odrasla djevojka! odbacio je otac. Neka se uda, a muž joj osigura dom!
Možda promrsi drug bake. Nataša, vjerojatno si imala pravo prema tebi Ali ništa neće izaći, Mikolo. Postoji oporuka, legalno sastavljena, i taj stan sada pripada isključivo Mateji.
Otac je šutio.
Zaradio si, bake? bacio je u smjeru Mateje, koja je konačno počela ući u razgovor. Ništa! Vidjet ćemo oporuku možemo osporiti.
I to je Nataša predvidjela, smireno je rekel Stjepan. Mateju, neću ti dopustiti.
Otac je imao samo jedan dan da se posavjetuje i shvati da je zakon na strani kćeri. Moglo se pokušati, ali bi bili veliki troškovi, a pozitivan ishod za njega nije bio garantiran.
Matejko, imaš li savjest? odlučio je nasjediti na kćerku s druge strane. Izaći ćeš u brak, muž će te osigurati, a Bojanu je potreban stan on je muškarac. Odriči se nasljedstva!
Neću ni razmišljati o tome, odrezala je Mateja.
Možda ćemo ti isplatiti tisuću sto Na prvi ulog će dosta biti, uzmite hipoteku.
Ne želim, i ne želim razgovarati s tobom!
Ako se ne povučeš, pozvat ću policiju. Onda ćete biti izbačeni.
Čvrsto sam odlučila poštovati bakinu volju, koja me cijeli život čuvala, i ne želim ostati bez krova nad glavom. Otac nije volio policiju radije bi izbjegao pravne kontakte. Tako su on i majka otišli nazad i četiri godine o njima nije bilo ni traga.
U tom periodu Vlatko i ja smo se vjenčali i dobili kćer Natašu. Novca je bilo dovoljno da skroman život vodimo sretno i skladno. Odjednom je zazvonio telefon moje majke:
Ti si kriva za sve! vikao je glas kroz slušalicu, plačući. Zbog tebe je Kola poginuo! Kada bi se ti ne miješala u taj prokleti stan, otac ne bi morao toliko raditi i ne bi otplovio na onaj dugi put!
Nisi ovdje. Trebaš li pomoć za sprovod? šaptala sam, tiho.
Žalila sam Nikolu, ali ga nisam smatrala ocem, već stranim čovjekom.
Ne treba mi ništa! Zbog tebe je Bojan ostao siroče! Živi s tim! bacila je majka slušalicu.
Mateja, shvaćaš li da nisi kriva? upitao je Vlatko, koji je bio prisutan. Vidio je kako mu je žena posvjetlila lice.
A da li, možda, ja?
Ništa ne možeš! Ne izmišljaj! Oni su te bacili prije mnogo godina, nema smisla brinuti se zbog toga!
U pravu si uzdahnula sam.
Godinu dana kasnije majka se iznenada pojavila, starija, s čvrsto stisnutim usnama, i iznijela nove zahtjeve:
Mi s Bojanom trebamo novac. Bojan je tvoj brat, ako si zaboravila. Uskoro ide na fakultet.
Nažalost, malo je vjerojatno da će ga primiti na državnu osnovicu, pa moraš pomoći. Sve je zbog tebe.
Ne želiš mi to reći, prekinula sam je. Nisam kriva i to ti dobro znaš. Ne možeš to igrati.
Gledam, odgoj Nataše je dao svoje plodove, namrštila se majka. Nikad me nije mogla podnijeti, a ti si, izgleda, isto.
Ako još jednom spomeneš baku loše, izbacit ću te! Nemam novca. Pa i da imam, ne bih dao.
Oh, da se ne uznemiriš! Vidim kako živite.
Par je nedavno obnovio stan, kupio nove namještaje i aparate. Dvije godine su štedjeli za taj remont, a ostatak su uzeli na kredit, koji su gotovo otplatili. Nisam to spominjala nije mi bilo potrebno opravdavati se pred tom, praktično stranim, ženama.
Mogla bi bar za unuku pitati iz pristojnosti
Oba roditelja su joj, pa je sve u redu, odmahnula je majka. A mi s Bojanom nitko nam ne pomaže!
Koliko znam, primate mirovinu jer ste izgubili hranitelja, a ti sigurno radiš. Samo živite od onoga što imate. Neka Bojan ide na koledž.
Što? Kola je sanjao da će njegov sin imati visoko obrazovanje!
Dosta! Novca ti neću dati. Kraj razgovora.
U meni se kratko probudila stara rana roditelji nikada nisu sanjali ni planirali moju budućnost.
U redu, majka se okrenula prema izlazu. Ako ne želiš biti dobronamjerna, bit će drukčije.
Kasnije večeri ispričala sam Vlatku o majčinom dolasku.
Što će ona smisliti?.. zamislio je Vlatko. Kako će nam uzeti novac? Mi ga nemamo.
Ne znam, odmahnula sam. Ali sigurna sam da ima neki plan. Ne bi došla tako nasumično.
Plan Nataše otkrio se tjedan dana kasnije, kad sam dobila poziv na sud.
Jesi li luda? upitala sam majku smireno. Što planiraš u sudu?
Namjeravam te prisiliti da pomogneš bratu, odgovorila je. Ako ne znaš, postoji zakon! Imaš vremena da se predomisliš i ne sramiš se na sudu.
Znači, kad se sramiš, tebe ne brine?
Zakon je na mojoj strani. Ja sam majka štitim svoje dijete!
A ja nisam tvoje dijete, šaptom rekla sam i spustila slušalicu.
U sudnici je Nataša organizirala pravu predstavu, s suzama u očima, pričajući kako je morala ostaviti kćer kod bake, kako je rodila dugo očekivanog sina i tragično izgubila muža, a s njim i sredstva za život. Sudac je suosjećao s njom sve dok Mateja nije mirno, čvrsto ispričala istinu naše obitelji.
Glavni argument učinio je činjenicu da su Bojanova mirovina i Natašina plaća izvan granice siromaštva. Sud je odbio Natašinu tužbu.
Iz dvorane sam izašla, bacivši jedini pristrani pogled na kćerku. Majka je otišla, ne pozdravivši se, a ja nisam bila uvjerena hoće li se ikada vratiti s novim zahtjevima.
—
**Završni razmišljanja:**
Kroz sve ove turbulencije shvatila sam da je pravda ponekad teška za dosegnuti, ali da je najvažnije imati nekoga tko nas voli bezuvjetno. Baka Katarina bila je moj kamen temeljac; njena ljubav vodila me kroz svaku oluju. Danas, gledajući Natašu kako se bori za svoj brat, naučila sam da ne dopustim nikome da mi oduzme ono što je moj sjećanje na toplinu obiteljskog doma i snagu da živim svoj život po svojim pravilima.
