Nemate li rodbinu? Zašto ste ih doveli? Šteta ti Šteta? A nama nije šteta? Samo nas ovdje jedva stanuje! Jutros javi se u skrbništvo, rekao sam ti! Neka se razmisle!
Ivan Horvat mrzio je pogledom svoju suprugu. Tek se vratila s groba svoje bliske prijateljice. Ne bila je sama Uz nju su stajala dvoje djece. Trogodišnja Goranka i trinaestogodišnji Karlo posrću uz prag, ne znajući kako reagirati na nevoljnog domaćina.
Tanja Kovačević lagano je gurnula djecu prema kuhinji i, ne podižući glas, rekla:
Karle, idi, nalij Goranki sok i za sebe uzmi. U frižideru je.
Kad su djeca nestala iza vrata, okrenula se kovečju, bijesno:
Ne sramote li se? Svetlana je bila moja najbolja prijateljica! Misališ da ću njenu djecu ostaviti u nevolji? Zamisli kako su sad! Imaš trideset i osam godina, a još uvijek zoveš svoju majku! Zamisli ih!
Dobro, shvatio sam, ali ne namjeravaš li ostaviti djecu u našoj kući? upitao je Ivan, pomirenije.
Namjeravam! Namjeravam preuzeti skrbništvo! Nema im nikoga, shvati! Otac nepoznat, ni na sprovodu nije bio.
Svetlana je rano ostala bez roditelja. Ima neku tetku, ali ona odbija preuzeti djecu nije mlada. A mi i tako nemamo djece.
Tanjo, ja sam tvoj muž, ako si zaboravila! Želiš li čuti moje mišljenje?
Vane, što s tobom? Dobra si osoba. Znam te. Inače ne bih dovela djecu bez dozvole. Bojiš li se budućih troškova? Prebrojat ćemo!
Uz to djeca su već ne mala. Karlo će i dalje pohađati školu, a Goranku upisati u vrtić. Naš život neće se puno promijeniti!
Ali, moja majka Tanjo! Ako sazna, izbacit će me iz kuće! Stalno mi prigovara što nema unuka!
Mislim da tvojoj majci ne treba ulaziti u naše poslove. I mi smo cijeli planirali usvojiti dijete. Zašto uzimati tuđe? Karlo i Goranka su nam poznati. Mi ih poznajemo. Tako će svima biti lakše.
Možda imaš pravo, naravno, Tanjo. Ali htjeli smo usvojiti jedno dijete! Naglašavam: bebu! Jedno! Dobro, Goranka još je mala. A Karlo? On je tinejdžer! S njim se ne može bez problema!
I ti i ja smo bili tinejdžeri. Svi problemi su se razriješili. Odrasli smo i postali odgovorni ljudi.
U redu, riješit ćemo to po potrebi. Neka ostanu dok ne odlučimo
Tanja glasno je poljubila Ivana u obraz i nasmijala se. Nije sumnjala u njega. Oduvijek je bio takav hurao i zadržavao se, mrmljao i branio se, a onda prihvatio situaciju i pomogao supruzi.
Tanja se uputila u kuhinju pripremati večeru. Planirala je i sutrašnji dan: ići u skrbništvo, uzeti potvrde s posla i iz banci, skupiti papire
I tako je započela duga, neprekidna nit problema i briga. U filmovima usvojena djeca odmah nalaze obitelj, ali u stvarnosti treba gomila dokumenata i potvrda.
Karlo i Goranku su čak htjeli privremeno smjestiti u dom za djecu, ali Tanja i Ivan su udružili sve snage i izborili pravo djece da ostanu uz njih.
S Karlom i Gorankom, zapravo, nije bilo nikakvih poteškoća. Djevojčica lako je skakala od tužnih misli uz nove igračke i slatkiše.
Dečko je imao teže. Ivan je vidio da jedva suzdržava suze. Jednom ga je odveo na stranu, uhvatio za rame i gledajući ga u oči, rekao:
Karlo, znam da ti je teško. Imam skoro četrdeset, ali ne mogu zamisliti što bi bilo kad bi se nešto dogodilo mojoj mami. Ali za Goranku moraš biti jak.
Ako ti želiš plakati ili vričati, reci mi. Ići ćemo skupa da nas nitko ne vidi. Taj bol ne smiješ držati u sebi. Ali Veroniki ne pokazuj, da se ne uplaši. Molim te, pričaj mi.
I Karlo je počeo gledati na Ivana s poštovanjem. Tanja je primjećivala kako često hodaju zajedno, a zatim se vraćaju kao najbolji prijatelji.
Obitelj je prošla kroz brojne provjere svih institucija. Da bi dokazali da mogu osigurati djecu, čak su uzeli kredit. Uredili su jedan od soba, kupili dječji namještaj, igračke i novu odjeću.
Trebao je iznos za upis Goranke u vrtić blizu kuće. Kad je Karlo priznao Ivanu da mu nedostaju prijatelji iz sportskog kluba, plaćali su i taj klub.
Na kraju su sve prepreke prešli. Djeca su službeno preuzeta pod skrbništvo. Ivan je dobio drugi posao i morao je podmiriti dugove.
Tanja je također našla dodatni posao podučavala je fiziku u školi i podizanje slabijih učenika za doplatak kod kuće. Financijske poteškoće su savladali
Prošla je godina. Djeca su se prilagodila novim uvjetima, uspostavila bliske odnose s skrbnicima. Goranka je čak počela zvati Tanjinu mamu mama Tanja.
Čak je i Ivanova majka, Vera Mikołajewna, sprijateljila se s djecom, iako je u početku bila protiv.
Prišao je ljetni odmor i Ivan je predložio:
Idemo na more! Ali ne u Split, nego u Hrvatsku! Upravo sam našao last minute ponudu. Sada ću nazvati i rezervirati karte.
Tanja je podržala mušku odluku. Bila je iscrpljena godinom koja je protekla, željela se odmaknuti od briga i stresova. Ivan je odmah ostvario plan.
U jednom trenutku, Tanjin kolega zvao je i razgovarao o ničemu, vjerojatno se dosađivala. Tijekom razgovora Tanja je priznala da idu u Hrvatsku.
Kolegica je uzdahnula i rekla:
Sreća vam je! Ja ću cijelo ljeto morati raditi na vikendici Novca nema. Vi sigurno primate skrbničke naknade, pa si to možete priuštiti!
Tanja nije znala što odgovoriti. Osjetila je kako je okolina počinje gledati kroz prizmu pohlepe, korisnosti i materijalizma da su djecu uzeli zbog novca! Što još mogu pomisliti?
Podijelila je misli s mužem. On je zamislio i odgovorio:
Znaš, i ja sam čuo negativne komentare. Jedan prijatelj mi je nedavno rekao da bi trebao zamijeniti auto. Govori da, kad primaš novac za djecu, voziš staro!
Da, da, prisjetila se Tanja, tvoja majka je također rekla da bih trebala brinuti o zubima. Kaže da su prihodi porasli, da bi trebala voditi računa o sebi.
A moj šef? Rekao mi je da ne računam na dodatne slobodne dane ili otpuštanja. Kaže da su beneficije za svoje djecu, a ne za druge!
A susjeda? Vanu, srela sam ju na stepeništu. Rekla je: Život je li lakši? Dobivate pomoć, a vi nosite teške torbe iz trgovine!
Ja ne shvaćam aluziju, pa kažem: Sada nas je četvero u kući, moram više kuhati! Karlo je stalno gladan, raste!
Pa misle li da smo djecu uzeli zbog novca? izjasnio je Ivan.
Tanja slegnula ramenima:
Neka misle što god!
Možda ne smijemo ići u Hrvatsku! Misle da trošimo sredstva za djecu! Svi me još pitaju jesam li uspjela prebaciti stan na njihovo ime!
Sažaliješ kad im kažem da tvoja prijateljica nije imala vlastiti dom.
Što sad radimo? Tanja je bila zbunjena.
Nikada nije mislila na korist. Penziju koju su dobivali djeca za gubitak hranitelja stavljali su na štedni račun.
Karlo je uskoro trebao upisati fakultet, sanjao je programiranje. Takve škole su skupe.
Nećemo odustati! Idemo i u Hrvatsku! Neka misle što hoće! Svaki čovjek sam sebi sudi!
Ubrzo je obitelj otplovila za Hrvatsku, odmorili su se prekrasno i još se zbližili. No po povratku kući Tanja se osjećala loše mučila ju je mučnina i slaba snaga
Ivan se uplašio da je nešto zarazila na odmoru i zvao hitnu pomoć.
Tanja je odvezena na pretrage. Karlo je bio prestravljen. Bojao se izgubiti ženu koja mu je postala majka. Čak je i plakao. Nakon kratkog vremena Tanja je nazvala Ivana i veselo rekla:
Vane, ne možeš vjerovati! Imamo bebu!
Tanju, stvarno? Kako je moguće? Nismo imali šanse!
Rekli su da se može! To je zahvalnost od moje prijateljice s neba!
Tanja se radosno nasmijala, a zatim postala ozbiljna i rekla:
Ivane, nadam se da razumiješ da će djeca i dalje živjeti s nama!
Što, nema drugih opcija? Karle, Goranko, dođite ovamo! Imam vas iznenaditi! Uskoro ćete imati sestru ili brata!
Uraaa! odjeknuo je radostan vrisak djece.
U tim osjećajima bilo je sve: radost, ljubav, nada i sreća
Takva je dirljiva priča sretan završetak. Što mislite? Lajkajte i komentirajte.
